Važno mi je da se publika ne osjeća iznevjereno

Fabijan Komljenović, glumac koji briljira u ulozi Emceeja u mjuziklu Cabaret, jedno je od najzapaženijih imena hrvatske kazališne scene u aktualnoj sezoni. Premijerno izveden na novoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu HNK2, Cabaret u režiji Lea Mujića igra u dvije podjele, a publika i kritika posebno su istaknule Komljenovićevu interpretaciju zbog koje se već našao i u nominacijama za nagrade.

Snimio Marko Ercegović

Glumac s dvostrukim akademskim obrazovanjem, Muzičkom i Akademijom dramske umjetnosti, karijeru je gradio strpljivo, kroz „tihi rad“ na nezavisnoj sceni, od intimnih istraživačkih predstava do dječjeg kazališta, gdje je stjecao iskustvo, razvijao zanat i amalgamirao glumu, glazbu i ples. U intervjuu za Vijenac Komljenović progovara o složenosti svojih uloga, odgovornosti prema publici, fascinaciji Beckettom, formativnoj snazi dječjeg kazališta, ali i o političkoj dimenziji kazališne umjetnosti, kao i o vlastitoj dvostrukosti između preciznosti glazbenika i kreativne slobode glumca.

Često ističete da vam je dvostruko obrazovanje dalo „glazbenu preciznost“ u glumi. Kako se ta disciplina konkretno vidi u vašem svakodnevnom radu na ulozi? Na čemu trenutno radite, koje uloge spremate?

Nastojim biti strpljiv i otvoren u svome radu, a sve ono što se događa kroz proces su izazovi ovoga posla. Uvijek se uzdam u temeljit i discipliniran rad, to je ono što je za mene garancija kvalitete. Trenutno je u pripremi jedan kratki film, a potom i nova predstava. Dva vrlo zanimljiva i različita procesa. Uzbudljivo mi je nalaziti načine kako manevrirati svojim zanatom s obzirom na zahtjeve i razlike medijâ u kojima stvaram.

Godinama ste karijeru gradili na manjim, intimnim, istraživačkim projektima: što vam je taj „tihi rad“ dao prije velike pozornice HNK?

Istina, veći dio mojih dosadašnjih glumačkih iskustava vezan je uz projekte na nezavisnoj sceni, koji su po meni „tihi rad“ samo zato jer su uglavnom nešto slabije medijski popraćeni. Zapravo, riječ je o „glasnim“ predstavama. U velikoj većini slučajeva, na nezavisnoj sceni radi se o predstavama koje su duboko promišljene i prvenstveno se rade iz zaista snažne potrebe autora i izvođača da s publikom podijele temu koja ih negdje muči, dira ili uznemiruje, s nadom da to rezonira s publikom. Rad u uvjetima nezavisne scene, počevši od onih financijskih pa prostornih i mnogih drugih u najmanju ruku je izazovan, ali s druge strane možda upravo te teškoće motiviraju da krajnji produkt bude još bolji. Sve to sa sobom donosi set nekih novi vještina – autorskih, glumačkih, organizacijskih. Beskrajno mi je vrijedno da zapravo kroz takve predstave uspijevam kušati razne vidove teatra, izvedbe i izvođačkih vještina.

U jednom ste mi ranijem razgovoru rekli da se zalažete za audicije za predstave kao poticaj, a ne eliminaciju. Bi li takav sustav dugoročno promijenio hrvatsko kazalište te nadate li se angažmanu u nekom teatru nakon uspjeha što ste ga postigli u Cabaretu?

Zasigurno bi se situacija znatno promijenila, ali nekako je nezahvalno nagađati u kojem smjeru i kako. Ono što mi se svakako čini točnim jest da audicije motiviraju ljude na napredak i stalni trening glumca, odnosno na konstantne pokušaje, što nikako ne može biti loše. Biti dijelom nekog ansambla sa sobom donosi zaista mnoge lijepe stvari, svakako je to financijska sigurnost, pa onda i neka garancija kontinuiranog rada. Lagao bih kad bih rekao da me ne bi veselilo uživati te benefite, posebice kad uz to dolaze i odlični komadi i izvrsni redatelji. No gdje i kako, o tom potom.

I u vašem se Emceeju zabava postupno rastače u tugu, je li vam važnije da publika uživa ili da se osjeti nelagodno?

Važno mi je da se publika koja je platila ulaznicu ne osjeća iznevjereno. Sve ono drugo što se veže uz sadržaj i atmosferu predstave, cijela paleta emocija i doživljaja u kazalištu je itekako poželjna. Osobno, volim da se publika u kazalištu ne osjeća pasivno, ne mislim pritom da trebaju aktivno sudjelovati u predstavi, ali ako nakon predstave osjećaju da su mogli i bez nje, onda nešto nismo dobro odigrali.

Koliko vam je ta klaunovska dvostrukost, maska i ranjivost iza nje, bliska i privatno, izvan pozornice?

Svi mi sa sobom nosimo neke dvostrukosti i trostrukosti. Uzbudljivo je to sve otkrivati i nositi sa sobom, pa onda dijeliti. Kaže Ujević: „Ima u meni i tmine, no ima u meni vedrine, i moja divna sloga“.

Prolaznost vas, otkrili ste, ne plaši, nego čak veseli. Znači li to da ste spremniji riskirati, umjetnički i životno?

Veseli me, možda i nasmijava jer vidim da se kao društvo ne možemo ne uzbuđivati oko prolaznosti i starenja, a oni su možda jedne od rijetkih stvari koje su zapravo sigurne na ovome svijetu. A što se tiče riskiranja, mislim da sam uvijek na nekoj ivici između intuicije i strpljenja. Možda je to rizik?

Svaka je uloga svojevrsni rizik, a vi ne razlikujete dobre i loše, već samo odgovorno odigrane. Je li to stav koji vas štiti ili dodatno obavezuje?

Da, to je neka ideja kojom se vodim. Odgovornost prema poslu i disciplina elementi su koji mi zapravo daju lakoću u radu. Za mene je to stvar odluke, istovremeno i štit i obaveza.

Kažete da je nemoguće ne biti „zoon politikon“ – može li umjetnik danas uopće pobjeći od političkog čitanja vlastitoga rada?

Ne vidim razlog zašto bih bježao. Po meni glumac, i ne samo glumac, nego svaki umjetnik sa sobom nosi odgovornost djelovanja. Kazalište je po svojoj prirodi političko – svaki izlazak na scenu, svako utjelovljenje nekog lika nosi u sebi političnost, bez obzira bavi li se predstava izravno političkim temama ili ne, i bez obzira na to je li deklarativno angažirana. Čak i u trenutku kada odbijamo biti politični, mi zapravo izražavamo vlastitu političnost. To je neodvojivi dio našeg posla i mislim da je važno toga biti svjestan, ne nužno da bismo slali poruke, nego da bismo razumjeli težinu i domet onoga što radimo.

Odgovornost prema publici koja tek prvi put dolazi u kazalište, prema djeci, vjerujem velika je?

Za mene zaista jest. Kazalište za djecu važan je dio moga rada. Suradnja s Teatrom Poco Loco jako me definirala, tamo sam se susreo s ljudima koji s velikom pažnjom promišljaju kazalište za djecu i načine kako s njima kazalište komunicira. S njima sam naučio da zaista možemo mijenjati svijet odgajajući djecu kazalištem.

Nezaobilazno pitanje mladim glumcima jest ono gdje sebe vidite i što biste najradije radili u sljedećih pet godina, na sceni, u filmu ili izvan klasičnog glumačkog polja? Kojem se Beckettovu liku radujete?

Mnogo je toga što bih volio probati, ali sve u svoje vrijeme. Ima dosta dramskih komada, poezije i proze, a naravno i mjuzikala koji mi u zadnje vrijeme golicaju maštu i zamišljam neke potencijalne produkcije. Također, jako me zanima televizija, i to ne samo iz glumačke perspektive, zanimljivo bi bilo pobliže iskusiti stvaranje i vođenje neke emisije. A što se tiče Becketta, on je uvijek tu, njegova proza beskrajno me fascinira, kao i njegovi kratki komadi, bilo bi sjajno uskoro ponovno zaroniti u te svjetove.