U obrani urbanog identiteta Petrinje

U ovoj knjizi Davora Salopeka razlikovati je dvije skupine tekstova. U brojčano većoj skupini su „uvodeći“ tekstovi, izravnije svezani s posebnim događajima kakvi su (bili) javno predstavljanje knjiga, otvaranje slikarskih izložaba ili objava novinskih glasila. U drugoj, brojčano manjoj skupini nalaze se tekstovi bez izravnije veze s posebnim događajima, ali neodvojivi od prilika i neprilika u gradskoj zbilji (intervjui hrvatskim glasilima, obrana pojedinih urbanističkih zamisli, recenzije stručnih ideja). Ponuđen raskošan raspon tema i tekstova već je sam po sebi dostatan da privuče čitateljsku pozornost i nagradi čitateljsku strpljivost. No raspon nije bez unutrašnje sabirne mreže. Ona se izravno izvodi iz autorova isticanja važnosti nacionalnog i kulturnog identiteta grada kao uporišta razvitka u budućnosti. Identitet je, prigodno rečeno, „horizont smisla“, osloncem na koji društveni sudionici (i pojedinci i zajednice i institucije) istražuju i odgovaraju na pitanja: tko sam, u svijetu, u društvu i naspram sebe. Jedan od takvih u suvremenosti nezanemarivih sudionika jest i – gradska zajednica. Odgovori na identitetska pitanja nisu tek teorijski, oni se ugrađuju u životne prakse i postupke testirajući i ciljeve i forme oblikovanja dugoročne i uspješne održivosti pojedinaca i zajednica u promjenjivim društvenim i povijesnim

kontekstima.

Izd. Ogranak MH u Petrinji i Arhitekti Salopek, 2025.

U iskustvu petrinjske gradske zajednice vidljiva su tri „izvanjska“ čimbenika koja dodatno osnažuju važnost skrbi o gradskom identitetu. Prvi se očituje u položaju grada (i Banovine) „na prvoj crti“ prema osvajačkom okružju. Srpska okupacija grada 1991–1995. samo je najnoviji povijesni primjer posljedica bivanja „na prvoj crti“. Nije pogrešno ustvrditi kako se u nedavnom potresu Petrinja (kao i cijela Banovina) također našla „na prvoj crti“ potresne ugroze, budući da su tamo zabilježeni i najrazorniji potresi. Drugi se očituje u povijesnom diskontinuitetu gradske zajednice. Raseljavanje, progoni hrvatskog stanovništva, političko nasilje i ubojstva, i srodni događaji, iznutra nagrizaju korijenske mreže gradske zajednice. Pa je stoga ustrajavanje na gradskom identitetu nužan „most“ prema novodošlim skupinama. Treći se očituje u periferijskom statusu grada. Oznaka periferijski ovdje se rabi bez karikaturalnih konotacija. Njome se označuje položaj društvenih sudionika određen manjkom mogućnosti autonomna upravljanja vlastitim razvitkom. Periferiji je nametnuta –
ovisnost.

Arhitekt Davor Salopek ispred obnovljene povijesne zgrade na Trgu F. Tuđmana za koju je izradio projekt

Njegovanje sjećanja na grad, na njegova postignuća i posebnosti, na žrtve i primjere izvrsnosti, promeće se u svojevrsno sociokulturno „ljepilo“. Pri tomu se u množinu, inače konvencionalnih socijalnih postupaka, prostora i tvorevina „ucjepljuju“ dodatna značenja koja ih od „običnih“ dobara pretvaraju u nositelje simboličkih otisaka gradskog identiteta i, u Petrinji, njegova hrvatskog nacionalnog temelja. Ovako o tome govori Salopek u proslovu knjizi Vlade Košića Župnik na prvoj crti: „Živeći u informatičkom vremenu bremenitom dnevnim teretom svježih informacija sa svih meridijana i paralela, skloni smo zaboravljanju i onoga što nam se još do jučer događalo. Utoliko je i vredniji ovaj pregršt sjećanja s prve crte obrane svijeta Božje ljubavi, čovječnosti, ufanja i nadanja.“

Ne iznenađuje, stoga, što se u ovoj knjizi na nemalom broju stranica, što posredno, pod označnicom baština, što izravno, ukazujući na prostorne promašaje u obnovi (rušenje zgrade Petrinjke i gubitak Trga hrvatskih branitelja), ili na korisne urbanističke ideje (petrinjski „ring“), govori o prostoru kao prvom, nultom „tekstu“ gradskog identiteta. Djelomično se to može pripisati profesionalnoj naobrazbi i djelovanju autora knjige Davora Salopeka. Riječ je o uglednom hrvatskom arhitektu pa se tamo gdje je on očekuje i rasprava o prostoru. No dva novija povijesna događaja u hrvatskoj javnosti dodatno osnažuju uvide u važnost prostora u genezi gradskog identiteta.

Prvi je srpska okupacija 1991–1995. Agresorsko nasilje nije se ograničilo na nasilje nad stanovništvom. Naprotiv, obuhvatilo je i sustavna razaranja graditeljskog tkiva kao sastavnice živih hrvatskih gradova. Brojne kuće nisu tada u Petrinji, kako se znalo eufemistično reći, „izgorjele“ nego su planirano – spaljene. Kao i u okupaciji Vukovara, riječ je o svojevrsnom „usmrćivanju“ prostora. Drugi je potres. Apokaliptična aura potresnog rušenja obuhvatila je i spomenuto „usmrćivanje“ prostora. Prva posljedica takvog događaja je, dakako, ugroza života ljudi i gubitak krova nad glavom (ako je još glave). Usmrćivanjem se brišu, i simbolički i zbiljski, dom i domovina, životni zavičaj i razdiobne mreže gdje se razgovijetno razlikuju mjesta i nemjesta, područja ukorjenjivanja i područja s kojih se
odlazi.

Ova je knjiga i potraga za odgovorom na sada već klasično pitanje Igora Zidića, višegodišnjeg predsjednika Matice hrvatske: jesmo li (još) živi? Salopekova se knjiga odvažno suočava s tim pitanjem. Pri tomu se i sama životnost „uvodećih“ tekstova, neovisno o kulturnim dobrima na koja upućuju, računa kao nezanemariva identitetska baština. I kulturno dobro. Na stolu je knjiga koja, služeći se drugim knjigama o petrinjskom gradskom identitetu, dopisuje još jedno lijepo poglavlje imaginarnoj velikoj ljubavnoj priči o nevelikome hrvatskom gradu s „prve crte“ nacionalnog i kulturnog otpora nevremenu.