Vijenac 832

Književnost

FRANJO DERANJA, RANG BUMERANGA

 

U globalnom protjecanju vremena prodorna, nadahnuta spisateljska ustrajnost

Piše Ljerka Car Matutinović

Franjo Deranja osmislio je i oduhovio romansijerski mozaik objavljenih romana koji pronose autorovu kreativnost, njegove kontemplativne narativne digresije, pluralističnu osobnost, esejistički oduhovljena promišljanja i njegov kronistički interludij. Istaknut ću samo neke naslove koji otkrivaju autorov ego u odabiranju uvijek aktualnih, sličnih ili istih tema: Sreće nema drugdje (2009), Salonski pilko (2013), Krici s Atlantide iliti Kazalište hijena (2014), Buba deStruktor (2017), Snoviđenja u nesanici (2019).


Izd. Naklada Kvarner, Gradska knjižnica Crikvenica, Grad Novi Vinodolski, Rijeka, 2025.

Tražeći svoje viđenje istine, autor koristi memoarsko-autobiografske reminiscencije koje spisateljsku ustrajnost promiču u autonomnost poruke, u strpljiv i svjestan prozni čin. Polemički osmišljen stupanj ili red osviješten je u naslovu novog romana Rang bumeranga. Simbolična sintagma vraća nas u autorski položaj globalnih protjecanja vremena u kojima očekujemo bumerang, rekli bismo pogodak „u sridu“. Zauzvrat nešto se uvijek zbiva, a mi smo meta: „A kada je riječ o ovoj, mojoj istini, valja reći – koliko god to izgledalo nevjerojatno – da je život zaista maštovitiji i od najrazigranije imaginacije.“

U novoj knjizi Rang bumeranga autor nas je poveo u daleku zemlju „na kraju svijeta“ (Australija, Novi Zeland), zemlju u kojoj žive i djeluju „našijenci“. Uobičajeni naziv za to njihovo bivstvovanje u dalekoj tuđini je dijaspora o čijem je porijeklu svoje definitivno rekao naš Bratoljub Klaić: grčka riječ diaspiro (rasipan, doslovno: rastepenost, rasutost).

„Ne izlazi nam se iz tih svojih civilizacijskih jazbina. A morali bismo. Da bi se živjelo, preživjelo. Kvalitetnije živjelo. (...) Ako nam se i ne izlazi, ali – morat ćemo! I, stoga, ako ništa drugo, čovječe, iziđi! Ako nikamo drugamo, onda barem iziđi u najbliži kafić! I tamo možeš čuti što dobro. Naučiti nešto.“

Osebujna knjiga Rang bumeranga (ta čudna naprava koja se može „vratiti poput – bumeranga!“), podijeljena je u deset poglavlja, od Dan prvi do Dan deseti. „Da mi je biti bogat i anoniman – reče netko pomalo i šaljivo. Anonimnost bi ga  zaštitila od mogućih prepada zbog bogatstva. Od napada reketarenjem, ali i od mogućih očekivanja humanitarnih donacija što bi se od takovih ljudi mogle i trebaju se očekivati.“
(Dan deveti)

Epilog je posebna, znakovita priča o Aniti: o njezinu desetodnevnom opsesivnom zatočeništvu, o ljubavi koja se rađa dodirima: „Dok sam ispijao posljednji gutljaj kapučina, a ona svojeg soka, koljena su nam se ispod stola lagano dotaknula. Ugodno me to iznenadilo. I ne samo ugodno! I nije me samo iznenadilo! Kad se tako nešto dogodi nehotice i neočekivano, tada se dvoje refleksno odmaknu. Nama se to, to odmicanje, nije dogodilo... Ostali smo tako, i dalje – dodirnuti. Oslanjanje koljena o koljeno bilo je pomalo sve osjetnije, jače, znakovitije... Strujanje. Obostrano, očito!“

Ova apoteoza Ljubavi morala se dogoditi. Autoru u prilog dodajem s diskretnim ironijskim otklonom: Petrarca je imao svoju Lauru. Našem Franji „dogodila“ se Anita.

Sklonost ironijskom odmaku vidljiva je u autorovim esejističkim i polemičkim zapisima. U poglavlju Poruke (umjesto pouke) autor romansijerski promiče „sirenski“ zov poruka.

„I kroz vrijeme što je slijedilo mnogo je toga – i dobrog a i lošeg – na ovom svijetu učinjeno pomalo i podosta nesvjesno. Možda je za nešto bolje reći da je učinjeno spontano. Bilo bi bolje da ovog drugog, lošeg, kroz povijest nije bilo toliko mnogo, ali – kako reče ona francuska – da bismo stvorili i imali svijet, treba nam i dobro i loše!“

Publicistički karakter promišljanja je „alfa i omega“ našeg autora, njegova literarna dota.

Knjiga Rang bumeranga donosi na kraju LEGENDU (iliti: o imenima, licima, likovima – ljudima – i jednom nazivu). Zanimljiv tekst Umjesto pogovora, nakon očekivane nostalgije za rodnom domajom koja je opsesivno prisutna u želji za povratkom, vraća u fokus Ljubav: „Ne prestajem misliti na Anitu! Siguran sam da prijateljstvo može prerasti u ljubav! I da se upravo to i dogodilo. Uzajamno. Obostrano!“

Vijenac 832

832 - 29. siječnja 2026. | Arhiva

Klikni za povratak