Tragedija, ne statistika

U proteklih godinu dana u Hrvatskoj je počinjeno devetnaest femicida. Taj užasan broj žena ubijenih od strane njihovih partnera i članova obitelji, kako se čini iz javnog diskursa, naše društvo ne doživljava pretjerano ozbiljno. Muškarci se pritom prečesto bore za mjesto žrtve, iako se očigledno jako dobro pozicioniraju u ulozi nasilnika i zlostavljača. O specifičnoj situaciji i brojnim slučajevima obiteljskog nasilja nad ženama za vrijeme pandemije i lockdowna govori predstava Prema podacima: druga autorice Katje Grcić koja je svoj komad i režirala. Predstava se izvodi u Centru za kulturu i informacije Maksimir, a dramski je tekst još 2022. godine dobio treću nagradu Marin Držić.

Pažnja je posvećena scenskom pokretu koji jako dobro slika emotivna
stanja žena / Snimio Sven Mrkonjić

Drama prati priče triju neimenovanih žena koje imaju prilično različite pozadine u smislu obrazovanja, godina i odgoja, ali sve ih veže iskustvo nasilja i osjećaj nemogućnosti izlaska iz braka. Žene igraju Nikolina Prkačin, Lada Bonacci i Linda Begonja. Sve su se tri glumice jako dobro snašle u dodijeljenim ulogama, vješto su i uvjerljivo portretirale poricanje, strah i nelagodu koje njihovi ženski likovi iskazuju kada govore o svojim partnerima, odnosima s njima i oblicima nasilja koje proživljavaju na svakodnevnoj bazi. Specifičnost pandemije proizlazi iz nepogodnosti koju je izazvalo zatvaranje objekata i socijalno distanciranje što je ljude prisililo da sve vrijeme provode kod kuće. Ove tri priče pokazuju eskalaciju fizičkog, emotivnog i psihičkog zlostavljanja koje su žene doživjele od svojih supružnika kao i postepeni rast ogorčenosti na obje strane, ali i osjećaj bezizlaznosti iz bračnog života.

Sve su tri glumice odjevene u kombinaciju odjeće crvene, crne i boje kože (kostimograf i scenograf je Petar Novak). Gledalište je smješteno na pozornicu CKIM-a u krug i čini mali, uski izvedbeni prostor koji ide u korist intimnoj atmosferi ispovijesti žena, kao i neposredna bliskost publike, što će glumice koristiti i nerijetko sjesti u prvi red do gledatelja i direktno im pripovijedati svoja traumatična iskustva. Dominantni komad scenografije nalazi se u sredini scene, trostruka sivkasta klupa koja se „rastvara“ kružnim okretanjem. Svojim dizajnom asocira na sat odnosno kretanje kazaljki, sugerirajući dug protok vremena koji prolazi između njihovih ispovijesti i tako naglašava muku i patnju koju prolaze junakinje.

Velika je pažnja posvećena scenskom pokretu (Margareta Sinković) koji, iako je u kretnjama uglavnom sitan i uzak, sasvim uz tijelo, jako dobro slika emotivna stanja žena, njihovu rastrojenost koja se u govoru dobrim dijelom potiskuje. Učestali pokret tiče se uglavnom ruku koje simuliraju zaštitu od nasilja i skrivanje srama ili nesigurnosti od sugovornika. Također, kada glumice igraju svoje partnere, pokret tijela razlikuje se od njihovih ženskih likova i ta je promjena jasna kroz kretnje, lice, čak i glas. Glasove njihovih partnera uglavnom čujemo iz offa, dok promatramo reakcije glumica na tinjanje mizoginije koju iskazuju supružnici.

Katja Grcić u tekstu je precizno prepoznala i postavila na scenu lepezu ženskog iskustva nasilja bez ikakvog uljepšavanja i romantizacije. Svaka od triju žena trpi neki od oblika nasilja: lik Nikoline Prkačin seksualno i obiteljsko, lik Lade Bonacci fizičko i emotivno, a lik Linde Begonja psihičko. Kod likova koje utjelovljuju Nikolina Prkačin i Lada Bonacci prevladava jak osjećaj straha za vlastitu sigurnost, dok je kod lika Linde Begonja njezin odnos s mužem sveden na pasivno-agresivnu i omalovažavajuću komunikaciju. Time autorica daje na snazi osvještavanju i prepoznavanju različitih oblika nasilja koji se ponekad na prvu ne čine tako ozbiljnima ili potencijalnima za daljnju eskalaciju.

Važan je i motiv srama i krivnje o kojem žene govore kada opravdavaju svoje supruge, smatrajući da su zaslužile uvredu ili udarac jer su to bile reakcije na njihove „provokacije“. Na trenutke postaje teško gledati te žene zarobljene u začaranom krugu srama, krivnje, poricanja i bespomoćnosti.

Nažalost, predstava se okončava u mraku i zvukom radijskih vijesti koje izvještavaju o femicidu počinjenom na jednoj od žena. U trajanju od svega sat vremena, komad rastvara realističnu sliku i vremenski okvir nasilnih brakova, upozoravajući pritom na opasnosti izolacije koju sve žene izražavaju kao i nepovjerenje u pravni sustav i institucije. Predstava pogađa aktualni trenutak u kojem se izvodi, usprkos osjećaju da je pandemija bila tako davno – za neke žene ove tri priče i danas ostaju svakodnevnicom.