Solin – kolijevka hrvatske državnosti

Solin je jedna od prijestolnica hrvatskih vladara i krunidbeno mjesto u najranijem razdoblju naše povijesti. U njemu se nalaze grobnice i mauzolej hrvatskih kraljeva. U ovome dalmatinskom gradiću, koji je stiješnjen između Kaštela i Splita, kao i podno moćnog Klisa, stoje arheološki i povijesni spomenici koji pokazuju moć i bogatstvo antike i srednjovjekovlja.

Na putu iz Solina prema Klisu, u uvali Rupotina, nalazi se jedan od najvažnijih spomenika hrvatskih vladara. To su Trpimirove Rižinice, gdje je ovaj vladar iz obližnjeg Klisa darovao samostan benediktincima. Ostaci samostana jasno su vidljivi u Rižinicama. Dok stojimo unutar nekadašnjih zidina, u tišini dalmatinskog poslijepodneva, nije teško zamisliti redovnike koji su vjerojatno bili prvi stalno naseljeni benediktinci. Oni će biti nositelji pismenosti i vjere, osobito u vrijeme kneza Branimira. U Rižinicama je pronađen i mali kameni ulomak, ostatak nekadašnje oltarne pregrade, na kojem se iščitavaju Trpimirovo ime i kneževska titula. To je najstariji kameni natpis s imenom i titulom hrvatskog vladara. Ovaj vrijedan arheološki natpis dolazi iz klesarske radionice iz doba kneza Trpimira, poznate po iznimno vještoj izradi. Rižinice su bile Trpimirova zadužbina, a možda je knez baš ovdje našao svoje posljednje počivalište. U Trpimirovoj darovnici prvi se put javlja hrvatsko ime kao ime naroda, jer je Trpimir „milošću Božjom, knez Hrvata“. On ne duguje svoju vladarsku titulu franačkom kralju ili bizantskom caru, već samo Bogu. To je istinski iskaz neovisnosti!

Vizura Gospina otoka u srcu Solina, mjesto mauzoleja hrvatskih kraljeva i kraljica

Rižinice je darovao knez Trpimir benediktincima

Spuštanjem prema antičkoj Saloni činimo važan povijesni korak koji su hrvatski vladari morali raditi kako bi ovladali dalmatinskim gradovima, žarištima tadašnje civilizacije. U to je vrijeme legitimizacija vlasti bila uska veza s rimskom antikom. Otud prisne veze sa splitskim nadbiskupom, u kojima se kasnije spominje i prvi hrvatski kralj Tomislav. Također, to je razlog zašto Klis postaje vladarsko sjedište, jer je nadomak Splita i drevne Salone. Klis je gotovo sigurno „naš dvor“ koji spominje Gottschalk kada piše o Trpimiru. Vlast nad dalmatinskim gradovima nije pripala Trpimiru, ali to će ostvariti njegov nasljednik, a prema nekim tumačenjima i unuk, Tomislav.

Solin kao kraljevsko i crkveno središte

U samome srcu Solina, na Gospinu otoku, susrećemo Ivana Andabaka, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Solinu i člana Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“ (Zmaj od sv. Jeronima). Nalazimo se na iznimno važnom području hrvatskog ranog srednjovjekovlja. Rijeka Jadro presijeca ove gajeve i s pritokama stvara prelijepi krajolik s otočićima, slapovima i starim mlinicama. Na jednom od tih otoka sagrađene su crkve sv. Marije i sv. Stjepana.

„Županija je imala zanimljivu ideju da ponovno pokrene arheološka istraživanja na Gospinu otoku vezano za crkve gdje su pokapani naši kraljevi. Kao matičari, dali smo podršku i dogovorili buduću suradnju kroz koordinaciju lokalnih dalmatinskih ogranaka Matice hrvatske. Ovo je područje gdje je zaživio sam temelj hrvatske državnosti, područje glagoljaštva i hrvatskog bogoslužja, te smatramo da je potrebno što više njegovati tu baštinu, kao i poticati nova istraživanja“, govori Andabak. Predsjednik lokalnog matičina ogranka promišlja o načinima povezivanja svih hrvatskih ranosrednjovjekovnih lokaliteta u jednu cjelinu, a osobito o baštini glagoljice u Dalmaciji, zbog čega bi se mogao podignuti i spomenik Svetoj braći Ćirilu i Metodu, suzaštitnicima Europe. Zanimljivo, iako u Solinu nema tragova glagoljice, župa Vranjic, koja je do kraja 19. stoljeća upravljala Solinom, ima zapise iz 17. stoljeća pisane glagoljicom (sakralno pismo) i poljičicom (svjetovno pismo). Mnogi popovi glagoljaši, ističe Andabak, gledali su na sličnost imena Salone i Soluna, te su ponekad i isticali Solin kao rodno mjesto Svete braće, a time su htjeli povezati Solin s glagoljaškom baštinom.

S nama je i poznati Solinjanin Marin Matijević, prava enciklopedija solinskog zavičaja, koji nam pokazuje dvije ploče na crkvi Gospe od Otoka. U povodu tisućite godišnjice Hrvatskog Kraljevstva zahvalni je narod u spomen prvom hrvatskom kralju Tomislavu postavio ploču 25. kolovoza 1925. godine. Za vrijeme talijanske okupacije, lokalni župnik nije dopustio da se talijanska zastava stavi na crkveni zvonik, niti je dao da se ta ploča makne, ponosno govori Matijević, te dodaje da se temelje stare crkve obilježilo opekama. Tako se i danas točno zna gdje se nalazila stara crkva, unatoč tome što preko otoka vodi cesta kojom su nekoć vozili automobili, kao i staro groblje. 

Predsjednik OMH Solin Ivan Andabak, Marin Matijević i ravnatelj Muzeja Grada Kaštela Ivan Šuta

Spomen-ploča kralju Tomislavu iz 1925. godine

Mauzeloj i sarkofag kraljice Jelene

Nešto ranije, 25. kolovoza 1898. godine, Hrvatsko društvo za istraživanje domaće povijesti „Bihać“ pobožno je postavilo grobnu ploču kraljice Jelene, žene kralja Mihajla Krešimira II. i majke kralja Stjepana I. Držislava, preminule 976. godine. Slavni don Frane Bulić ovdje je otkopao cijelu crkvu sv. Marije i pronašao grob kraljice Jelene, a kasnije je pronađena i crkva sv. Stjepana koja je bila mauzolej hrvatskih kraljeva. Ovo je mjesto koje se čini značajnijim nego što nam povijesna vrela sugeriraju. Politički centri bili su u Kninu, Ninu, Biogradu, ali je sigurno došlo do premještanja kraljevskog mauzoleja iz Knina (Biskupije) u Solin, što znači da se hrvatski vladar htio približiti Splitu. Mauzolej se nalazio na ulazu u crkvu sv. Stjepana, ispod zvonika.

Tako smo prošle godine proslavili velebnu 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva, a ove godine obilježavamo i 1050 godina otkako je umrla jedna od najpoznatijih hrvatskih kraljica. Nemamo povijesnih podataka o sahrani ove voljene vladarice, ali možemo pretpostaviti da su bili prisutni dalmatinski biskupi, na čelu sa splitskim nadbiskupom, te hrvatska kraljevska obitelj, Jelenin sin Stjepan Držislav sa suprugom i trojicom sinova: Svetoslavom, Krešimirom i Gojslavom. Na njezinu se sarkofagu čita cijela hrvatska dinastija 10. stoljeća. Ovo je iznimno važan natpis za hrvatsku povijest koja nam govori o tijekovima latiniteta, prvim književnim obrisima na tlu Hrvatske, a osobito o uspješnoj, stabilnoj i mirnoj vladavini kraljevskog para Mihajla Krešimira i Jelene, što je dalje nastavio njihov sin Stjepan Držislav, kojemu je i bizantski car dao kraljevsku krunu, a samo ime Stjepan dolazi od grčkog Stefanos (okrunjen), iako je prvo bio okrunjen starohrvatskom krunom. Tijekom njegove vladavine došlo je do trajnog stapanja Hrvata i dalmatinskih gradova.

No, kako su doista živjeli ljudi tog vremena? Malo je toga poznato, kako nam govori ravnatelj Muzeja Grada Kaštela, arheolog i povjesničar Ivan Šuta. „Nemamo niti jedno naselje istraženo. Imamo groblja, crkve, ali svakodnevni život nam je nepoznat i istraživanje bi trebalo krenuti tim smjerom,“ govori nam Šuta. Pitanje je i otkud krenuti, jer su sva ranosrednjovjekovna nalazišta vezana za arhitekturu kasne antike – u Rižinicama, Svetoj Marti, Bijaćima. Arheolozima je ponekad teško istraživati jer se parcele nalaze na privatnim zemljištima, a upravo je kupnja susjednog zemljišta omogućilo istraživanje lokaliteta Svete Marte na kojem se nekoć nalazila srednjovjekovna crkva. Šuta nam govori kako mnoge udruge građana žele saznati više o tom dijelu hrvatske povijesti, a održani su i povijesno-planinarski posjeti u Knin i Bribir te na
Kozjak.

Pokušavamo zamisliti te vladare u ovim krajevima. Šuta i Andabak objašnjavaju da su plodna krška polja podno Kozjaka bila idealna za stočarstvo, čime su se Hrvati tada ponajviše bavili. „Morali su biti grubi i sirovi, što je normalno za to vrijeme, ali i dovoljno oportuni da naprave spoj s gradovima na obali“, govori nam Andabak, a Šuta dodaje da je bila golema uloga Crkve koja je uvela Hrvate iz dalmatinskog zaleđa u mediteransku kulturu. Stoka je davala sve potrepštine koje su gradovi trebali. Gradski vrtovi davali su povrće, dok se trampa i prodaja odvijala za meso, vunu i druge proizvode. Ta je simbioza trajala od dolaska Hrvata do sedamdesetih godina kada su mljekarice posljednji put silazile prema Kaštelima i Splitu kako bi prodale svoje proizvode. S tih uzvisina puca predivan pogled na Split i Brač te okolne otoke. Nije teško zamisliti hrvatske stočare koji na padinama kršnih planina gledaju prema ovom krajoliku koji je nadahnuo pjesnike i idealiste.

* * *

Vijenac obišao hrvatske kraljevske gradove

U protekloj godini prošli smo reportažama i putopisima Tomislavgrad, Solin, Biograd i Knin, dotakli se Šibenika, Bribira i Nina. Sve su to bila kraljevska središta u moćnom hrvatskom luku koji je tvorio središte hrvatske ranosrednjovjekovne države, ovjenčane spomenom prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Na tom putu pričali smo o povijesti i obilježavanju 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva i susretali se s povjesničarima, arheolozima, muzeolozima, kulturolozima, članovima ogranaka Matice hrvatske, kao spomen tom važnom povijesnom događaju hrvatske državnosti.