Sjajna autobiografija nadahnutoga sina Slobodana Novaka

Autora knjige Priče iz moje davnine Ranka Novaka upoznala sam kada mi je donio nekoliko priča i ponudio ih za objavljivanje u časopisu Forum. Bio je to čisti postmodernistički susret velikih i malih priča, kako bi to rekao poznati francuski teoretičar postmodernoga stanja, knjige objavljene davnih dana u Matici hrvatskoj.

Dakle, Ranko, mali sin velikoga Slobodana Novaka, donosi male obiteljske priče Dubravki, maloj glavnoj urednici velikoga Foruma koji je utemeljio veliki Krleža. Niti su se Rankove obiteljske priče mogle uspoređivati s velikim književnim djelom njegova oca niti se mala Dubravka, prva žena glavna urednica Foruma, mogla uspoređivati sa svim velikim pokroviteljima i urednicima Foruma od Krleže i Marijana Matkovića do Slavka Mihalića i Krešimira Nemeca. S velikim sam zanimanjem i još većom radošću pročitala Rankove priče i zaključila – idu u prvi sljedeći broj Foruma! To je čisti postmodernizam! To su divne male priče iz obiteljske povijesti jednoga od najvećih hrvatskih modernista, o jednome velikom dobu u hrvatskoj književnosti i turbulencijama velike povijesti u doba velikih ideologija. Sve to veliko u tim je pričama bilo ispričano malim dječjim glasom prošaranim odraslim konotacijama. Tako sam ja postala zakučastim postmodernističkim putovima kuma Rankove knjige.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Prepoznavanje i očuđenje

I tu sada ide drugi, književnoteorijski aspekt Rankove knjige. Pozvat ću se ovdje na jednoga poznatog ruskog teoretičara, koji je govorio o uskrsnuću riječi, no ni njegovo ime neću spomenuti, i to ne zbog današnjih sankcija njegovoj zemlji, jer on nije kriv za rat u Ukrajini, nego zato što ga svi dobro znamo. Taj teoretičar rekao je da u književnosti postoje dva osnovna načela: prepoznavanje i očuđenje. Knjige nastale po načelu prepoznavanja pisane su lako i čitatelji se od prve prepoznaju u svemu što autor piše. Nekoć se to zvalo pučka, a danas se zove popularna književnost. One druge knjige, nastale po načelu očuđenja, pisane su složenije, u tekstovima visokoga i kasnoga modernizma često vrlo teško, a čitatelji se moraju pomučiti da dođu do smisla. Međutim, kada otkriju što je autor htio reći, nastaje efekt očuđenja – novo, svježe, dotad nepoznato viđenje svijeta. Tu, u sam vrh takve književnosti, pripada Rankov otac Slobodan Novak. Nekoć se to zvalo visoka ili elitna književnost, danas više toga nema jer se mora računati na publiku i prodaju knjige. Danas su najbolje one knjige u kojima su spojena oba načela: prepoznavanje i očuđenje, lako i teško, običan iskaz i ludizam.

Upravo na takvome spoju prepoznavanja i očuđenja, popularnosti i elitizma, normalnoga govora i ludizma, vlastitih riječi i citata pisana je Rankova knjiga. Zasluga je to njegova dječjeg, infantilnog pripovjedača koji događaje ne opisuje onako kako su se stvarno dogodili, nego kako ih je vidio i doživio mali, a zatim odrasliji dječak i mladić, kojima se pridružuje i dobro informirani pripovjedač. Dionice s odraslim pripovjedačem i odrasli pripovjedač služe kao poveznice, no dominantan je dječji i adolescentski glas. Autor je ograničio svoje osobno i obiteljsko vrijeme od svoga rođenja 1951. do svoje dvadeset i pete godine 1976. jer je to vrijeme u kojemu dobro funkcionira njegov infantilni pripovjedač. U knjizi ćemo naći sve vrste očuđenja i sve moguće ludističke postupke: igre imenima i preimenovanja, perifraze, realizirane metafore, humor, samoironiju, citatnost. Autor citira frazeme iz doba komunističke Jugoslavije, miješa standardni jezik s lokalnim govorima, piše objasnidbene bilješke pod tekstom, a na kraju donosi i rječnik manje poznatih riječi i frazema koji ne pripadaju visokomu jezičnom standardu.

Navest ću samo neka čuda Rankove poetike očuđenja, citatnosti i ludizma. Svoga oca,  velikoga Slobodana Novaka, autorski pripovjedač naziva intimno „tata“, tatine prijatelje iz krugovaške generacije naziva „kolegama“, a zatim su mu i djeca s kojima se igra „kolege“. Svoje rođenje opisuje po Sterneovu modelu kao trčanje zajedno s „napuvanon“ mamom do Zajčeve bolnice, gdje sam sebe u jezičnoj igri s imenom bolnice naziva „zajecom“. Svojim prednatalnim prebivalištem u mami tumači i važan obiteljski događaj u doba Informbiroa kada je mama kolegi sa studija dala kanticu svinjske masti, pa je bila izbačena s fakulteta, a od Gologa otoka spasio ju je glavom i bradom sam pripovjedač koji je još boravio u okrivljenoj
mami.

Vizure dječjega pripovjedača

Poznate književnike dječji pripovjedač ne naziva njihovim imenima, nego nadimcima koje čuje od tate i njegovih „kolega“, dodaje im pokaznu zamjenicu „taj“ ili ih opisuje parafrazama. Krleža je tako Fric, „taj Krleža“ i onaj „slavni pisac“ po kojemu je nazvana njegova škola, Jure Kaštelan je „jedan njegov (tatin) poznati pjesnik“, a Josip Pupačić prisni Bepo. Poetici očuđenja i ludizma pripadaju i sudari visokoga i niskoga. Dok se početkom 1950-ih osnivao časopis Krugovi, redakcija časopisa bila je u malome stanu obitelji Slobodana Novaka u dvorištu Kuglijeve knjižare, tadašnje Mladosti, u Ilici 28, gdje se danas nalazi robna kuća Zara, pa su se važni književni razgovori, koji će modernizirati hrvatsku književnost, odvijali dok je mali Ranko u istoj prostoriji iza paravana sjedio na kahlici. Humorističnu situaciju autor pojačava postupkom realizirane metafore poznate krilatice Vlatka Pavletića „Neka bude živost!“, pa svoje probavne brige i sjedenje na kahlici naziva isto tako važnom potrebom za vlastitom „živošću“.

Antologijske su stranice očuđenja kazališne predstave koje mali Ranko gleda iz počasne lože u splitskom HNK dok mu je tata bio dramaturg. Poput Nataše Rostove u Tolstojevu Ratu i miru, koja ne vidi cjelovitu smislenu predstavu, nego mjesec od kartona i drveće od papira, tako Ranko u Tijardovićevoj operi vidi junaka koji bjesomučno skače po slami i viče da je sišao s onoga svijeta. A Begovićevu Amerikansku jahtu u splitskoj luci gledao je dva puta, jednom u kazalištu, kada mu je bila dosadna, i drugi put in vivo kada su američki vojnici s ratnoga broda dijelili djeci žvakaće gume i šarene bombone.

Riječi kao simboli obiteljske topline

Posebnu čar, pa i vrijednost Rankove autobiografske proze čine lokalni govori vezani uz prebivališta glavnoga junaka i njegove obitelji: splitski čakavski, zagrebački kajkavski, rapski, pa i iskrivljeni češki od zagrebačke bake po majci. Ponekad su to samo riječi, ponekad odlomci, a ima i cijelo poglavlje napisano na splitskoj čakavskoj ikavici. Riječi i dionice s domaćim govorima simboli su obiteljske topline i najdublji ontološki iskon autorova osobnog identiteta. Ali i nešto drugo. Domaći govori u Rankovim pričama – ča, kaj, što – oblici su očuđenja osnovnoga štokavskog standarda, snažna poruka o tronarječnosti i polifunkcionalnosti hrvatskoga jezika.

Što je autor odrasliji, to postupci očuđenja i ludizma više ustupaju mjesto neposrednim opisima povijesnih činjenica. Ideologija komunizma i Titova Jugoslavija prikazani su preko citata poznatih fraza toga doba i odlomaka pisanih srpskim jezikom, a hrvatsko proljeće opisano je mješavinom točnih podataka o studentskome štrajku u prosincu 1971. i slikama atmosfere u kojima mlađi čitatelji mogu saznati kako je to doista bilo, a stariji se prepoznati.  Takve su slike, primjerice, skandiranje „Savka Tripalo“, metafora za Vladimira Bakarića „svileni“ i autorova fotografija objavljena u novinama gdje se nalazi u prvim redovima oproštajnoga skupa u Studentskome centru za koju saznaje u vrijeme šišanja u brijačnici. Poetiku prepoznavanja iskusila sam i sama čitajući knjigu. Dok su Ranka s njegovim kolegama „milicajci“ istjerivali pendrecima iz tramvaja na tadašnjemu Trgu Republike, a jednoga i premlatili, autorica ovih redaka potražila je sa svojim društvom spas u haustoru u
Preobraženskoj.

Igranje likovima i poigravanje očevim imenom

Na kraju knjige autor se ponovno vraća poetici očuđenja. Kao da ga je pisao Sterne, knjiga nema jedan, nego dva završetka. Prvi je završetak ludistički, a drugi dokumentarno-fantazmogorijski. U prvome završetku, poglavlju San, kojim završava pripovjedno vrijeme, autor se igra vlastitim likovima, pita ih jesu li zadovoljni kako ih je prikazao i ispričava im se ako nisu zadovoljni prikazom. U drugome završetku, poglavlju datiranom u sadašnjosti pisanja 2024. daleko od pripovjednoga vremena, autor se vraća ocu i priča dvije priče. Prva priča, smještena u zagrebačku svakodnevicu, dokumentarno je sjećanje na očeve partizanske dane. Druga priča, smještena u obiteljsku kuću na Rabu, snovita je vizija susreta s ocem u rapskome idiličnom krajoliku gdje se otac post mortem utjelovio u kosa koji slobodno skakuće i pjeva. U fantazmagorijskome razgovoru s kosom autor se igra očevim imenom kao realiziranom metaforom od riječi SLOBODA, pa poentira da je otac tek nakon smrti, inkarniran u kosa, postao ono što je želio biti cijeli život i što govori njegovo ime: SLO-BO-DAN.

Završit ću ovaj kratki osvrt povratkom na početak knjige, do Uvoda. Autor u njemu predstavlja svoje djelo stručnim terminima „intertekstualne polifonijske naracije“ s „brojnim ludističkim digresijama“, pa se igra vlastitim imenom i otkriva da je on, Ranko Novak, zapravo novak u književnosti, početnik koji pod stare dane piše svoju prvu knjigu. Po stvarnoj profesiji Ranko je arhitektonski inženjer. Tako nastaje temeljno očuđenje u susretu s knjigom: pitanje kako je moguće da autor, koji dolazi iz posve druge, neknjiževne profesije, iz praktične struke građevinskog inženjeringa i porastog betona, poznaje poetičke zakone očuđenja, citatnosti i ludizma kao da je studirao književnost ili bio profesionalni pisac!

Kasni prvijenac našega nadahnutog arhitekta može se razjasniti samo na jedan način: književnim genima. Ranko Novak rođeni je pisac koji je, možda u truc velikomu ocu, odlutao u projektiranje i gradnju jadranskih hotela, pa se vratio u očinski dom pisanja i priredio nam – ugodno iznenađenje. Napisao je knjigu dostojnu tradicije svoga velikoga tate Slobodana Novaka.

Nema bolje preporuke za čitanje ove neočekivane i sjajne knjige.