Poziv u slavu glazbe

Poziv je odaslan. Poziv star već gotovo dvije stotine godina. Gotovo dvije stotine godina proteklo je otkako je u Zagrebu siječnja 1827. pokrenut „zavod“ – kao ustanova, društvo, organizacija – onih koji vole i promiču glazbu.

Gotovo dva stoljeća dijele nas od trenutka u kojemu su prvi istaknuti glazbenici, ali i trgovci, suci, glazbeni connoisseuri s raznih strana, osjetili poziv HGZ-a i započeli priču o jednoj od naših najvećih kulturnih institucija. Instituciji što će u mnogim sastavnicama oblikovati glazbeni život naše sredine.

Simfonijski orkestar HRT-a i maestro Valentin Egel / Marko Lukunic/PIXSELL

Mali Zagreb brojao je tek desetak tisuća ljudi. Do kraja prve godine zabilježeno je čak stotinu i jedanaest članova. Statistički gledano: 1,11 posto. Ili grubo govoreći, jedna stotina od svih Zagrepčana. A to nije malo.

Poziv je glasio – Arti musices. Bio je istaknut i pedesetak godina kasnije, krajem 1876, na pročelju zgrade – prve zgrade s koncertnom dvoranom u Zagrebu, koju po udruzi i zovemo Glazbenim, Hagezeom, Glazbenjakom.

Hodajući Gundulićevom rijetko ćemo podići pogled do njega. Promet, gužva i druge distrakcije vjerojatno će nas spriječiti u takvoj namjeri. Privremeno, još godinu dana, ostat će skriven iza skela, dizalica i građevinskih radova koji su zgradu HGZ-a od zagrebačkog potresa do danas pretvorili u veliko gradilište u središtu grada. A zgrada HGZ-a podignuta je s istom onom mišlju – „u slavu glazbene umjetnosti“ – s kojom su se 1827. počeli okupljati članovi HGZ-a – i tek se lira u njegovu grbu, kao simbol glazbe i glazbovanja, smjestila više od natpisa, u sam zabat tog zdanja.

Predsjednica HGZ-a Romana Matanovac Vučković najavljuje otvaranje sljedeće godine / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Stotinu i pedeset godina kasnije, unatoč dvama velikim potresima – onom iz 1880. i ovom iz 2020. godine – Glazbeni još uvijek stoji na svome mjestu: na kućnom broju 6. Natpis na pročelju ostat će zbog radova još neko vrijeme skriven od javnosti. No poziv je i dalje isti: Glazbeni te zove. Arti musices!

Štoviše, gala koncert održan u godini sto pedesete obljetnice zgrade, uoči njezina ponovnog otvaranja te 200. obljetnice osnutka i neprekidnog djelovanja HGZ-a, koje ćemo – i otvaranje i obljetnicu – proslaviti 2027. godine, potvrđuje da je poziv na djelovanje u slavu glazbe možda glasniji no ikad.

Glazbeni, Glazbenjak ili Hageze – kako god ga zvali – generacijama ljubitelja glazbe značio je doživljaje, sjećanja, emocije i, naravno, glazbu. Osim toga, bio je čuvar našeg identiteta. Za mnoge među nama on i dalje ispunjava jednostavnu formulu po kojoj HGZ jest jednako glazba. Takvim ga pamtimo i kad je bio manje umiven. Kad je bio ona pomalo ocvala, ali svima nam draga „kutija za cipele“. Naša glazbena „štala“, koja nije uvijek blistala, ali je bila puna života.

Natpis na pročelju HGZ-a ostat će zbog radova još neko vrijeme skriven od javnosti. No poziv je i dalje isti: Glazbeni te zove. Arti musices!

Glazbeni kakav je nekad bio

Po svemu što smo na gali čuli, za godinu dana očekuje nas novi stari HGZ. Umiven, pozlaćen, restauriran, obnovljen. Sačuvan sviješću o vlastitim vrijednostima. Pokrenut vizijom novoga doba. Zapravo, Glazbeni kakav je nekad bio. A opet bogatiji: kapacitiraniji, dograđen, interpretiran, opremljen.

Upravo o tome govorili su sugovornici u radijskom i televizijskom prijenosu. O tome je govorila i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. A ponajviše je svjedočila predsjednica HGZ-a Romana Matanovac Vučković – glavni zamašnjak cjelokupnog procesa, što ga uz podršku Predsjedništva HGZ-a uzorno uspješno sprovodi u djelo.

A kako ona upućeno i živopisno govori – početkom 2027, kad noga putnika namjernika, ljubitelja glazbe ili glazbenog znalca ponovno kroči kroz ona velika drvena vrata, put spektakularnog stubišta sve do same dvorane, otkrit ćemo ponovno u tome novom starom HGZ-u mnogo toga što smo već znali, i još više onog što nismo – a što sve sada s nestrpljenjem iščekujemo.

Prava operna gala

I zapravo, nevjerojatna je preobrazba što se odigrala od udruge na rubu gašenja i zgrade na ivici prenamjene do gale u svečanom ozračju zgrade zagrebačkog HNK – s toaletama i uzvanicima, emocijama i ushitom, svečanim zastorom, cvjetnim girlandama, izravnim prijenosom, ovacijama i povicima bravo. Nevjerojatna – pa ipak stvarna, koja kroz usta Romane Matanovac Vučković svjedoči o viziji što će Zagrebu i Hrvatskoj u skoro vrijeme donijeti moderno opremljeni multifunkcionalni prostor u spoju starog (ali ponovno otkrivenog) i novog (koje se tek ima dogoditi), a svima na ponos i diku.

Zgrada HGZ-a otvorena je prije 150 godina svečanim koncertom 4. prosinca 1876, a tisak je pisao o „najljepšoj i najukusnijoj dvorani glavnoga grada“

I ne pretjeruje stoga Božo Skoko kada u jednom od uvodnih razgovora kaže kako tih čitavih dvije stotine godina nismo dovoljno svjesni. I ne apostrofira previše potpredsjednica HGZ-a Tamara Jurkić Sviben važnost arhivske zbirke unutar HGZ-a kao nacionalnog kulturnog dobra. I ne može više istaknuti ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek primjer uspješne obnove nakon potresa doli primjera obnove zgrade HGZ-a. I ne može dovoljno naglasiti sve ono što se tamo u skoroj budućnosti ima događati Romana Matanovac Vučković.

Program gale za Hrvatski glazbeni zavod ostvarili su Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Hrvatska radiotelevizija. Simfonijskim orkestrom i Zborom HRT-a te Akademskim zborom „Ivan Goran Kovačić“ ravnao je Valentin Egel, a brojeve su izveli istaknuti vokalni solisti: Josipa Bilić, Kristina Kolar, Dora Jana Klarić, Roko Radovan, Tomislav Jukić, Davor Nekjak te Ivica Čikeš. Lijepo osmišljen program u znaku hrvatske glazbe obuhvatio je poznate stranice djelâ Natka Devčića, Ivana pl. Zajca, Jakova Gotovca, Vatroslava Lisinskog, Frane Paraća, Ive Tijardovića i Dore Pejačević.

Bila je to prava operna gala, no operna gala na hrvatski način. Jedina moguća operna gala u slučaju HGZ-a, ako govorimo o jednom od neupitnih simbola našeg nacionalnog i kulturnog identiteta.

I sve je te večeri bilo u znaku njegova poziva i mota, s istom porukom što trajno stoji na pročelju zgrade. I doista nije toliko bitno je li se na programu našao Morgenstern ili je izostao netko drugi, kad znamo da je poziv odaslan – i da je odjeknuo daleko. Te da ćemo se, za samo godinu dana, ponovno uspinjati onim poznatim stubištem – sve do one drage nam „štale“ što je zovemo Glazbenim, Glazbenjakom ili Hagezeom.

Čiji poziv i dvjesto godina kasnije još uvijek odjekuje. I govori nam isto: Arti musices.

Pozivajući nas da mu se pridružimo – u slavu glazbe.