Pjesnik zle kobi

Već se odsklizala godina dana otkako sam počela pisati rubriku Kuća bez spomen-ploče, koju su čitatelji Vijenca očito dobro prihvatili, jer mi se svako malo javi netko s ponekim novim podatkom na kojoj je adresi živio koji od hrvatskih zaslužnika – bilo književnika, bilo glazbenika, bilo likovnih umjetnika, bilo reproduktivnih umjetnika, bilo znanstvenika; ukratko, ljudi me žele upozoriti na to da se ne izgubi neki podatak o nekom od naših zaslužnih ljudi na mnogim područjima koji bi vrlo brzo mogao otploviti u zaborav. Jedan poziv moje dugogodišnje prijateljice Dunje (koju zovemo Kidonija) utkao se u priču o mojem negdašnjem profesoru na Katedri za stariju hrvatsku književnost, Josipu Pupačiću.

Josip Pupačić (1928-1971)  / Izvor Wikipedija

Dakako, Pupačića svi pamtimo u prvom redu kao pjesnika. Još dok sam pisala prilog o svojim negdašnjim poljičkim profesorima (Jure Kaštelan, Nikola Milićević, Josip Pupačić), shvatila sam da su Poljica rasadnik antologijskih hrvatskih pjesnika. Sva su trojica ovih pjesnika radila na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za jugoslavistiku (danas kroatistiku), no znam i to da im je poezija bila i bliža i draža od onih područja kojima su se na fakultetu silom prilika bavili: Kaštelan teorijom književnosti, Milićević novijom hrvatskom književnošću, a Pupačić starijom. Kad sam počela studirati (1963. godine), upravo su nama brucošima prvi sat održala dva asistenta profesora Milana Ratkovića s Katedre za stariju hrvatsku književnost – Rafo Bogišić i Josip Pupačić. Pupačić me svojom stršljastom kosom odmah podsjetio na ježa, a jež mi je oduvijek simpatična radoznala životinjica. Tek sam kasnije shvatila da ga je cijeli život pratila zla kob sve do samog odlaska s ovoga svijeta.

Prije nego što je došao na Filozofski fakultet kao nastavnik (1959), Pupačić se već bio afirmirao kao pjesnik. Radio je u poduzeću Lykos (1956‒1957), uređivao kultne literarne časopise Krugovi (1957‒1958) i Književnik (1959‒1961), a s Antunom Šoljanom i Slavkom Mihalićem objavio je vrlo poznatu Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966). Radio je i kao lektor i predavač hrvatskoga jezika u Lyonu (od 1961. do 1963. godine) i u Londonu (kao profesor hrvatske dopunske škole do 31. kolovoza 1970. godine). S Benkom Baždarić vjenčao se 27. srpnja 1958. Kumovi su im bili Nikola Milićević i Maja Zaninović (također nekoć zaposlenici Filozofskog fakulteta u Zagrebu). A upravo će radeći u Londonu kao profesor hrvatske dopunske škole pokušati naći lijeka svojoj jedinici Rašeljki, koja je patila od srčane insuficijencije. Rašeljka je rođena 8. studenog 1966. godine, dakle do pogibije na krčkom aerodromu 1971. živjela je samo 5 godina.

Nakon odlaska iz vrletnoga rodnog sela Slimena (rođen je 19. rujna 1928. godine) i završene Klasične gimnazije u Splitu, Pupačić se upisuje na studij jugoslavistike u Zagrebu, koji završava 1955. godine. I upravo na ovom mjestu stiže podatak o jednoj od Pupačićevih zagrebačkih adresa. Naime, Pupačić se kao student podstanar doselio u prizemlje kuće na Vrhovcu 6a, gdje mu je stanodavka bila gospođa Baždarić, mama njegove kasnije supruge Benke. Benka je rođena 1940. i pohađala je 4. razred gimnazije kad se k njima doselio Pupačić. Vrhovec na blagom brijegu očito je privlačio mnoge pjesnike, jer su nasuprot Pupačiću, na Vrhovcu broj 7, upravo kod Kidonijine mame, bili „na stanu“ tada još vrlo mladi Danijel Dragojević te Dubravko Škurla i njegov brat. O Škurli (1933‒1957) malo se zna, a za života je bio (a da to ni sam nije znao) predvodnik generacije krugovaša, no prerana tragična smrt (samoubojstvo) omela je sve njegove planove, čak i izlazak knjige pjesama, koja je već bila priređena za tisak.

Što uvijek napravim prije nego što se upustim u pisanje ovakva teksta? Odem na mjesta o kojima pišem, da i ja vidim gdje su ti naši zaslužnici kraće ili dulje živjeli i prođem njihovim stopama. Doduše, taj se krajolik može promijeniti do neprepoznatljivosti, no ovaj na Vrhovcu nije, srećom, kao mnogi drugi u gradu doživio drastičnu preobrazbu. Uspon od Ilice uz obiteljske kuće s ružičnjacima na uličnoj strani, a voćnjacima na stražnjoj, ostao je više-manje isti kao i tada kada su njime kročili naši pjesnici. Dakako, ni ovdje se nije mogla izbjeći pokoja „interpolacija“ (zdanje ružnije od prethodnih), no stare građanske kućice još nisu sasvim pokleknule.

Ova Pupačićeva mladenačka adresa na Vrhovcu 6a nije mu u Zagrebu bila ni jedina ni najdulja. Nekako 1960-ih skupila se u Društvu književnika potrebna „kritična masa“ da osnuju udrugu preko koje će u Čakovečkoj ulici 3a, u koju se ulijeva splet kratkih sokaka između Krapinske i Trakošćanske, izgraditi dom mnogim poznatim hrvatskim književnicima. Tu su se našli Antun Šoljan, Josip Pupačić, Ivan Slamnig, Zvonimir Golob, Zlatko Prica, Miroslav Vaupotić, Ivan Katušić (možda još tko, no ja ih znam ovoliko). Pupačićima se i njihova kći jedinica Rašeljka rodila upravo dok su živjeli na ovoj adresi. 

Želeći da se u Londonu i operativno pomogne njihovoj curici, prilikom jednoga povratka u zemlju Pupačići su bili sretni što su uhvatili avionske karte koje je netko u zadnji čas vratio. I sve bi bilo dobro da se taj Tupoljev jednoga olujno kišnoga dana, 23. svibnja 1971, nije nesretno prevrnuo na krčkom aerodromu i zapalio. Poginulo je 78 putnika, među njima i svi Pupačići (a još prije te nesreće Pupačiću su od struje poginula još tri brata). Ljetujući godinama na Krku, vodila sam svoje sinove na taj aerodrom jer su voljeli gledati avione. Nesreću im nisam spominjala, no ja sam je stalno imala u glavi. Taj nesretni Tu-134A i krčki aerodrom ostaju mi zauvijek kobno amalgamirani.