Penkala i neizbrisivi tragovi ljudskog duha i misli

Ein/Aus gumb. Potez prsta i uređaj je uključen. Prisluškujemo:

„I duhom je Frane bio bodriji, te je već stao govoriti, da će se za nekoliko dana vratiti na bojište… ‘A znate li, čemu imate zahvaliti, da sam živ?’“   Aus.

...

Dvadeseti je travnja 1871. godine, običan četvrtak. Požar u Sisku u Vojnoj krajini koja je dva mjeseca udaljena od kraljeve naredbe kojom počinje eksperiment njezina razvojačenja. Zračnih 468 kilometara dalje, u Liptovskom Mikulašu, u slovačkom dijelu Monarhije, na babičin udarac po zadnjici svoje prve krike ispušta jedna posebna beba. Krvave plahte bivaju skupljene i pripravljene za ručno mučno ribanje do reklamne čistoće. Žene bi skupile tjedno rublje, pripremile sapun, donijele vodu ili otišle do izvora te ribale satima na ribežu za rublje, gore-dolje, ručno cijedile grubu, tešku tkaninu, žmikale dok i zadnju kap vode ne bi prepustile gravitaciji, te povješale rublje da se posuši na suncu. „Ništa boljega n. pr. nema za pralje, kad si nažuljaju ruke, negoli da ih namažu kolodijem.“ Ili ako su bile bogatije, dio otmjenog društva, da bi sačuvale dlanove mogle su unajmiti pralje poput čuvenih prijeških lavandijera. A zašto? Ta zato što će proći otprilike 36 godina prije nego spomenuta beba izumi deterdžent za pranje rublja kao i plavilo za bolje bijeljenje rublja od do tada korištenog bjelila. Njegov deterdžent ostao je bez financijske potpore i time bez komercijalne upotrebe. Usporedbe radi, te 1907. godine njemačka kompanija Henkel na tržište je lansirala svoj prvi „samo-djelujući“ deterdžent – Persil. Danas kompanija Henkel ima godišnji promet na razini 60 % državnog proračuna Republike Hrvatske.

Eduard Slavoljub Penkala (Liptovský Mikuláš, Slovačka 1871– Zagreb, 1922); Penkalini patenti na izložbi Hrvatska svijetu 2021. Izvor: Tischler, M. Penkala pisaći pribor. M. Tischler, Zagreb, 2001. / Snimio Matija Habljak / PIXSELL

Kozmopolitski život

No, Hrvatska je osvojila više svijeta nego svi vojskovođe zajedno. Nije riječ o kravati, koja ima svoje osebujno mjesto u modernoj povijesti, već o penkali, patentiranoj prvoj mehaničkoj olovci na svijetu, koja je svoje postojanje najavila 24. siječnja 1906, dakle prije 120 godina! A simpatični čovječuljak sa zašiljenim nosom i velikim uhom za koje je zataknuta olovka, kao zaštitni znak penkale, karikatura je samog inženjera Slavoljuba Eduarda Penkale.

Slavoljub Eduard Penkala rodio se, dakle, tog proljetnog dana kao pravo kozmopolitsko dijete, ili, točnije, kao savršen izdanak Austro-Ugarske Monarhije, tog kompozitnog srednjoeuropskog starca kojega će uskoro proždrijeti nezasitni kiklop, dajmo mu ime Kron, ili Saturn, kako vam draže. Otac, Franjo Penkala, bio je Poljak. Majka, Marija Hannel, Nizozemka. Pučku školu završio je u Slovačkoj (Ugarskoj), srednju u Poljskoj (Austriji), od studija medicine je odustao u Beču, a kemiju je diplomirao i doktorirao u Dresdenu u Njemačkoj, praktički na samoj granici dviju Monarhija.

U Dresdenu je upoznao studenticu Muzičke akademije Emiliju Stoffregen, koju će oženiti ubrzo nakon studija te se s njom preseliti u Zagreb gdje će ubrzo postati kraljevski miernik. Njegova dresdenska madona podarit će mu četvero djece: sinove Eduarda Juniora, Ivana i Krunoslava te kćer Theu. Živjeli su u kući na Trgu Franje Josipa 17, današnjem Tomislavcu, gdje možete pronaći spomen-ploču koju su 2001. godine njemu u čast postavili ljudi iz Zagrebačkog zrakoplovnog saveza. Tu je, saživjevši se s hrvatskom nacionalnom sviješću, pohrvatio svoje ime u Slavoljub.

Penkala je prvu mehaničku olovku na svijetu patentirao 24. siječnja 1906, na slici je Penkalina
olovka s knipsom iz 1911, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb  / Izvor Tehnička tehnička enciklopedija / LZMK

Zagreb kao laboratorij budućnosti

Zagreb je tada jedini pravi grad Banske Hrvatske, njegovim ulicama još uvijek putuje konjski tramvaj, Ilica je popločana tek do Frankopanske ulice – sve dalje od toga je divlji zapad. Električna rasvjeta tek je u začecima, kao i automobilski prijevoz, a higijena? Budimo darežljivi pa recimo da čak 5 % stanovnika pere zube i to čine izgriženim grančicama kojima trljaju prah po zubima. Da bi doskočio tom problemu, Eduard je osmislio rotirajuću četku za zube – patent pod brojem 25153 u Kraljevsko-carskom patentnom uredu u Budimpešti. Interes za četkicom je, doduše, ostao strogo unutar njegove obitelji. Samo pet godina nakon toga Slavoljub Penkala okušao se i u konstruiranju zrakoplova. Dio po dio, uz pomoć drugih majstora entuzijasta, svi su oni hrabro kročili u nepoznato. U prosincu 1909. godine avion na principu zmaja patentiran je kod Mađara te ga je sada trebalo sastaviti i iskušati. Podsjećamo, u to je vrijeme Ilica niže od Frankopanske ulice još uvijek bila prašnjavi puteljak i ljudi zube ne peru, a oni rijetki koji ipak peru, to čine grančicama breze i ugljenovim pepelom.

Vojno zapovjedništvo odobrava sklapanje zrakoplova na vojnom vježbalištu na Črnomercu te je avionom izveden „prvi skok“ 25. travnja 1910. godine. Javna prezentacija zbila se dva mjeseca kasnije: „Lete oba Penkale, i sam inženjer i njegov Penkala aeroplan. Čekali smo dosta dugo, dok smo se mogli osvjedočiti da se pripovijest o letenju dade realizirati i u Zagrebu.“ Izgleda da je hrvatska javnost bila izrazito razmažena 1910. godine jer su toliko dugo čekali prvi let hrvatskim avionom. Ta duže čekamo prijevod beletristike danas, nego što su oni čekali izradu prvog hrvatskog zrakoplova! Od daljnjeg razvoja projekta je, riječima sina Krunoslava, odustao jer nije želio „da se iz njegovog aviona bacaju bombe“.

...

Ein.   „Tad se sjetim, da sam obećao, čim češće pisati… Baš na rubu naše male terase ležao je ovelik kamen. Sjednem dakle onamo, a onda izvadim svoje Penkalino naliv-pero, koje kao metodičan čovjek uviek nosim sobom. Istina napunio sam ga već prije četrnaest dana, te se je bilo bojati, da mi se je crnilo posušilo. Ali ni govora o tome. Sve je bilo u najboljem redu. Ni kapi crnila se nije razlilo.“ Aus.

...

* * * *

U Tehničkom muzeju izložba o Penkali u rujnu

Tehnički muzej Nikola Tesla (TMNT) u zbirci Tehnika pisanja i umnožavanja teksta čuva četiri automatske mehaničke olovke Penkala. Muzej također posjeduje gramofonske ploče tvornice Edison Bell Penkala. U stalnom postavu izložen je model Penkalina aviona, prvoga hrvatskog aviona izgrađenoga 1910. U planu novog stalnog postava TMNT-a je i dio posvećen Slavoljubu Penkali i njegovim izumima. U rujnu 2026. Tehnički muzej Nikola Tesla postavit će izložbu posvećenu Slavoljubu Penkali i njegovu opusu.

* * *

Najčuveniji među osamdesetak patenata Slavoljuba Penkale zasigurno su njegovi izumi u polju koje danas prodorom digitalnog svijeta u analogni, poput Vandala u Rim, polako odumire – pisanju. Patent broj 36946, Automatska mehanička olovka, 24. siječnja 1906. godine, Kraljevsko-carski patentni ured u Budimpešti, vjerojatno zavedeno klasičnim guščjim perom, vrha umočenog u tintu, posipano pepelom kako bi se tinta brže posušila, a državni pisar mogao prije okrenuti stranicu. „Predmet sadašnjeg pronalaska jest olovka čiju minu ne treba šiljiti i kojom stalno, bez ikakva pomoćnog sredstva ili radnje, možemo pisati sve dok se materijal mine ne istroši.“ Samo je deset uzoraka bilo potrebno da mehanička olovka Slavoljuba Penkale postane tražena u Europi, pa je odmah potom dobio čak sto tisuća narudžbi za njihovu izradu. S braćom Moster započeo je poslovnu suradnju i utemeljio 1906. godine tvrtku Edmund Moster & Co. u Zagrebu koja je izrađivala penkale, ali i ostali pisaći pribor. Između 1912. i 1926. bila je to jedna od najvećih tvornica pisaćega pribora na svijetu, a globalni doseg bio je osiguran. Narudžbe su eksplodirale, a iz patenta je stvorena Penkala tvornica koja je poslovala do 1937. godine. Uslijedio je i patent za naliv-pero („kako bi Penkala rekao“). Mladi ljudi još mogu čuti kako netko kaže „daj mi penkalu da potpišem“, i pritom ne pomišljaju da iza toga stoji jedinstvena povijesna priča, povezana i s Tvornicom olovaka Zagreb (TOZ) koja također nosi ime ovog genijalca, a u glavnom gradu Hrvatske djeluje od 1937. nastavljajući upravo Penkalinu radionicu. Upravo ovih dana odjeknula je vijest da nakon stečaja i dražbe TOZ nažalost završava svoju priču.

Tvornica Penkala u Zagrebu, 1911.  / Izvor Tehnička enciklopedija / LZMK

U prosincu 2024. Hrvatska se prisjetila našeg kozmopolitskog velikana izložbom Zlatno doba nalivpera u rukopisima NSK iza koje je ostao vrijedan katalog kao podsjetnik na veličinu kojom se ponekad i premalo dičimo. Ovdje možemo vidjeti raznolike automatske olovke, a glavni tipovi bili su: sigurna nalivpera, nalivpera s punjačem na polugu, nalivpera s punjačem na pritisak, nalivpera s punjačem na pritisak s kapom, nalivpera sa sustavom punjenja pipetom, nalivpera s punjačem na klipnu mehaniku. Nalivpera sa sustavom punjača najdulje su se zadržala u proizvodnom programu tvornice. Proizvodi su se usavršavali i prilagođavali potrebama tržišta, a bitku s tintarnicama Penkala i Mosteri dobivali su sjajnim marketingom, ukazujući na prednosti nalivpera.

Pero koje piše, spašava i pamti

Sama tvornica bila je pravi primjer odličnog poslodavca, možda i tadašnjeg Zeitgeista, jer je u svakom smislu pomagala svoje radnike. Primjeri: novčana pomoć unesrećenima u požaru; otvaranje konzumnog skladišta za radnike uoči ratnog Božića 1915. godine u kojem su radnici mogli kupiti namirnice po povoljnijim cijenama; održavanje brojnih tečaja za pouku analfabeta koje je u tvornici vodilo Društvo hrvatskih sveučilišnih građana – tečaj je bio namijenjen prvenstveno radnicama tvornice koje su tako prije mitologije feminizma naučile pisati. Dijeljene su im nagrade kao poticaj za redovito i bolje učenje.

Naravno, kako to biva, bilo je i ljudi koji su zlorabili položaj pa je tako zaposlenik tvornice Ivan Mučnjak, podvornik, vodeći poslove tvornice poštanskoj pristojbi dodavao iznos od 4–5 kruna te je time, na koncu, oštetio poslodavca za 70-ak kruna. Također, događale su se i nesreće koje su sanirane u bolnici Milosrdne braće. Dvadesetogodišnja Milka Prosinek „za rada bila je tako neoprezna, da joj je stroj zahvatio desnu ruku i zgnječio kažiprst, veliki i srednji prst“. A 17-godišnjoj Mariji Šimunović koja je pilom podrezivala olovke, stroj je zahvatio lijevu ruku i teže je ozlijedio.

Prvu malu radionicu Penkala je imao u svojoj kući na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu
(tada Trg cara Franje Josipa br. 15)

Trg Franje Josipa, razglednica, naklada A. Brusine (1902) Grafička zbirka, NSK Zagreb

...

Ein.     „I Frane izvadi iz džepa poznato Penkalino pero, kome je komad falio. Tvrdi kaučuk je pukao posve gladko, a nije se poznao ni trag od zrna. Zrno je dakle već bilo prilično slabo. Kako god je naš prijatelj pero lahko u ruci držao, ono je ipak bud odklonilo zrno iz njegovoga smjera, bud ga tako oslabilo, da njemu nije ništa naškodilo. Zamišljeno gledasmo u taj produkat naše domaće industrije, koji je dole u dalekoj Srbiji našem prijatelju spasio život. Gospodja Marta ne htjede ga više vratiti.“   Aus.

...

U trenutku kada je Slavoljub Penkala patentirao automatsku mehaničku olovku, svijet još nije bio spreman za brzinu misli. Pisanje je bilo sporo, zamorno, podložno tijelu: umakanju u tintu, mrljama, pepelu, čekanju da se rečenica osuši. Penkala je prvi put u povijesti učinila pisanje neprekinutim činom – mišljenje i zapis više nisu morali čekati jedno zbog drugoga. Misao je mogla teći, a ruka ju je mogla pratiti bez ritualnog prekida. U sto dvadeset godina koje slijede, milijuni misli, zakona, pjesama, pisama, bilježaka, ljubavnih poruka i oproštaja zapisani su upravo penkalom. Njome su potpisivani ugovori i pisani ratni izvještaji, njome su studenti padali i prolazili ispite, njome su djeca prvi put pokušavala oblikovati vlastito ime. Penkala je bila produžetak ruke, ali i produžetak pamćenja. U svijetu bez tipkovnice i ekrana, bila je sporija od govora, ali trajnija od glasa. Nije slučajno da se i danas „rukopis“ doživljava kao autentičniji od otipkanog teksta – trag pritiska, brzine i pogreške ostaje vidljiv, kao otisak tijela u jeziku.

Prepoznatljiv lik Penkale na reklamama

Polijetanje prvoga hrvatskog zrakoplova S. Penkale, pilot D. Novak, na uzletištu na Črnomercu, 1910. / Izvor Tehnička enciklopedija / LZMK

A trag je ostao i u hrvatskom jeziku gdje leksem penkala i dalje označava nalivpero ili kemijsku olovku, „olovku s promjenljivim grafitnim punjenjem“ (prema Hrvatskom jezičnom portalu), što otkriva duboku povezanost jedne zemlje s izumom koji je putovao iz Hrvatske u cijeli svijet. Simbol je to hrvatskog inovativnog duha i civilizacijskog doprinosa koji se i danas prepoznaje kao dio kulturnog identiteta. U Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK u Zagrebu čuvaju se vrijedni rukopisi napisani nalivperom koji svjedoče o kulturnoj i intelektualnoj povijesti Hrvatske u prijelazu s 19. na 20. stoljeće. Ovi rukopisi – dnevnički zapisi, pjesme, pisma i glazbene partiture – materijalni su tragovi tehnike i stila koji su prethodili digitalnoj komunikaciji. Nalivpero je, osim praktičnog aspekta, postalo i statusni simbol preciznosti, kulture pisanja i luksuza, čime su rukom pisani zapisi dobivali posebnu vrijednost u vremenu kada je tipizirano i strojno reproducirano tek počinjalo uzimati maha. Među tim materijalima nalaze se, primjerice, dnevnik Miroslava Krleže, pjesnička i znanstvena ostavština Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića i Zore Voneš, kao i korespondencija Alberta Einsteina. Rukopis nam ostaje kao svjedočanstvo vremena, prakse i identiteta prije tehnološke revolucije tipkanja.

Izbor protiv zaborava

Danas, u vremenu umjetne inteligencije i tipkovnice koja nas vraća u piktograme i nevješto fizičko korištenje olovke, penkala se čini gotovo anakronim predmetom. Algoritmi proizvode tekst bez ruke, tinte, umora, ili čekanja. No upravo zato penkala ponovno postaje subverzivna. Ona zahtijeva prisutnost i vrijeme. Prisiljava na odgovornost prema vlastitoj misli, jer svaka rečenica ostavlja fizički trag koji se ne može jednostavno izbrisati naredbom „vrati“. Možda upravo u toj sporosti, u tom otporu trenutačnosti, leži njezina buduća vrijednost, kao svjesni izbor protiv zaborava. U tom smislu, Penkalin izum nije završio u muzeju. On je samo promijenio publiku. Nekada je bio alat modernosti; danas je mjera distance prema njoj. A između ta dva trenutka ostao je isti: tihi suputnik ljudske potrebe da misao ostavi trag – makar i krhak, izbrisan vremenom, ali ipak ljudski.

Zanimljivost je da su se Penkaline inovacije tiho, ali postojano prelile i u svijet glazbe, notnog zapisa i glazbene prakse. Razvoj pouzdanog nalivpera s ujednačenim protokom tinte omogućio je skladateljima, glazbenicima i kopistima preciznije i brže zapisivanje nota, dinamike i glazbenih ideja. U vremenu kada je glazba još uvijek u velikoj mjeri postojala kao rukopis, a ne kao tiskani ili mehanički reproducirani zapis, kvaliteta pisaćeg instrumenta imala je izravan utjecaj na jasnoću partitura i prijenos glazbenog znanja. Nalivpero je tako postalo nenametljiv, ali ključan saveznik glazbene kreativnosti, omogućujući fluidnost zapisa koja je pratila tijek misli i sluha.

Jednim nadasve zabavnim hirom Svemira, ili Boga, kako vam drago, engleski izraz za olovku, kemijsku, pisanje (pen down, to pen), nalivpero jest pen, derivirano iz starofrancuskog pene što znači „pero“ (kao guščje, fazanovo, paunovo), i iz latinskog penna, također „pero“ – nazvano prema sredstvu pisanja. Prvi moderni patent za samopunjivo nalivpero prijavio je 1827. godine rumunjski izumitelj Petrache Poenaru, a osamdesetak godina kasnije svoj patent prijavio je hrvatski izumitelj Eduard Slavoljub Penkala.

S obzirom da „postojati znači otresati tugu sa sebe“ ovaj tekst neću završiti groznicom, temperaturom, upalom pluća i smrću 1922, već ovim snom u magli iz Marinkovićeva Kiklopa: „Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje… Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV
ZAUVIJEK.“

I jedno priznanje, ranije odlomke o Frani iz djela naslovljena Što ga je spasilo? (Jutarnji list, 1. rujna 1914, broj 770, str. 1 i 2) zajedno smo prisluškivali koristeći austrougarske vojne prislušne uređaje u vojnim krugovima zvanima „Prislušni uređaji Penkala“.