Pad režima ili medijska iluzija?

Navika je svjetskog tiska da barem jednom godišnje objavljuju naslove poput: Iranci izlaze na ulice…; Režim mula ovaj put odlazi... Ta se izvješća nastavljaju nekoliko dana, ali onda se ulice u Iranu smiruju i sve se vraća u normalu. Već danima čitamo i gledamo iste te izvještaje u tisku i na televiziji. Čak i ako se u Iranu dogodi mali, pa i nepolitički, nemir, ako se nekoliko ljudi svađa oko nečeg sasvim drugog, recimo, novca, i ako postoje slike tih manjih svađa, naslovi su spremni: Ajatolah odlazi!

Znak da se trenutni režim bliži kraju i da je došlo vrijeme za promjene jest zatvaranje trgovina na teheranskom bazaru, koji je bio mjesto početka ustanka i 1979. i 2026. godine / Snimio Vedran Obućina

Nešto se doista događa u Iranu posljednjih nekoliko dana, ali uzrok nije organizirano protivljenje režimu, nego teškoće uzrokovane embargom. Ovo što se događa nije jedan od manjih spomenutih incidenata, ali sigurno nije dovoljno veliko da sruši režim. Pogotovo u usporedbi s prošlim prosvjedima, koji su kontinuirani od 2009. godine, a posebno ne s ustankom 1979. koji je doveo do pada diktature šaha. Da bi društveni pokret postao revolucija sposobna svrgnuti režim, bitna je prisutnost vođe sposobnoga voditi mase. Vođe događaja u Iranu 1953. i Islamske revolucije 1979. dobro su poznati. Imena Mohammada Mosadeka i Ruholaha Homeinija ne treba niti spominjati, kao ni spremnost svih slojeva društva i svjetonazora da se odupru brutalnosti režima. To je i ovaj put u Iranu izostalo.

Iran ne želi monarhiju

Međutim, u ustancima koji se danas odvijaju u Iranu nema vođe. Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha zemlje, koji je uglavnom odsutan iz javnosti više od četrdeset godina, ne samo da nema karizmu liderstva nego, prema riječima onih koji su mu bliski, nema apsolutno nikakvu sposobnost mobilizacije masa. Nakon nedavnih događaja, pojavio se poput lovca na blago, čineći sve što je u njegovoj moći da pretvori raštrkane demonstracije u pokrete koji bi srušili režim i stvorili oazu potpore američkoj i izraelskoj politici. Međutim, svi ti napori bili su uzaludni jer nema podršku među iranskim narodom. Želje društva sada su drugačije, a očekivanja ljudi uvelike se razlikuju od onih iz 1970-ih. Prioritet je kraj ekonomskih teškoća i sloboda, čak i ako je to u zemlji koja i dalje nosi naziv Islamske Republike.

Iran, zemlja koja često doživljava nemire, koji su u konačnici bezuspješni ulični pokreti, bio je u previranjima i prije sedam godina. Američki predsjednik Donald Trump pozvao je sve Irance na pobunu protiv režima, ali kakav je bio rezultat? Trumpov poziv obio se o glavu razumnim i svjesnim Irancima koji su se protivili režimu. Režim je represijom razriješio nemire te ubrzo uveo kozmetičke promjene koje zadovoljavaju narod na godinu dana. Primjerice, zatvorima i ubojstvima riješilo se pitanje prosvjeda za ženska prava. Ubrzo nakon toga, nošenje vela, kao vidljiv znak represije, de facto je prestalo biti obavezno u Iranu. Danas više od polovice žena na iranskim ulicama ne nosi hidžab.

Moć bazara

Znak da se trenutni režim bliži kraju i da je došlo vrijeme za promjene jest zatvaranje trgovina na teheranskom bazaru. Ovo nije buvljak koji nudi dobre scene turistima za odlične fotografije, nego cijeli jedan društveni sloj obrtnika i prodavača, tradicionalnih konzervativnih glasača, koji su sada, zbog gospodarskih tegoba, zatvorili svoje dućane i pridružili se prosvjedima. No, njihov glas gotovo da je umuknuo u sili kakofonije na iranskim ulicama. Uostalom, bazar se nije pridružio niti jednim drugim prosvjedima, pokazujući kako Islamska Republika ima dovoljnu potporu u ključnim dijelovima društva.  Odgovor na ovo pitanje leži u socijalnom populizmu. Država subvencionira sve od obrazovanja i zdravstva do prijevoza i kulture, koja je iznimno bogata i koja privlači golem broj Iranaca u muzeje, galerije, koncertne dvorane i kina. Benzin je gotovo besplatan. No, toliki broj ljudi, osobito mladih u ovoj zemlji od 85 milijuna stanovnika, više ne može ovisiti o državnim potporama jer se gospodarstvo urušava zbog desetljeća sankcija, lošeg upravljanja, korupcije i nepotizma. I sve bi još bilo moguće ispraviti da nema jedne grupacije koja nudi dvostruki socijalni populizam, a radi se o Revolucionarnoj gardi i paravojnoj skupini Basidž. Tamo gdje državno zdravstvo ne uspijeva, postoje bolnice i zdravstvena skrb Garde. Ako poljoprivredni poticaji nisu dovoljni, uskočit će Basidži. Zauzvrat se traži beskompromisna podrška režimu u kojemu ove grupacije vode najveće korporacije u zemlji.

U ovim prosvjedima, paravojne snage Basidža imale su zadatak ugušiti ustanak podržavajući policiju u gradovima. Istovremeno, kibernetičke jedinice pokušale su zatvoriti sve kanale prema vanjskom svijetu, dok je vlada nametnula gašenje interneta. Vlasti su ponovile ono što su radile u prošlosti, samo što je ovaj put stroga blokada činila njihovu strategiju učinkovitijom. Naučili su lekciju, ispravili pogreške i poboljšali opremu. Željeli su minimizirati svaki dokaz svojih postupaka sprečavanjem širenja videa i prekidanjem kontakta s vanjskim svijetom.

Autoritarna Rusija politički je saveznik Irana, a Kina i Indija vode gospodarsku nadu zemlje. Sjedinjene Američke Države nemaju drugih ideja osim raketiranja kojim će se samo postići kontraefekt, a Izrael želi unijeti što više nemira. U tom rašomonu jedina racionalna struja jest ona europska, ali je u ovom slučaju nemoćna. Budućnost Irana, najzad, ovisit će isključivo o njegovu narodu, baš kao što je to bilo i 1979.
godine.