Nepravedno zaboravljen kipar

Epoha kao individualna i neizbježna sudbina. Možda bi se tom rečenicom mogao opisati život kipara Rudolfa Švagela-Lešića. Od mladog talenta koji je već s osamnaest godina imao prvu samostalnu izložbu u zagrebačkom salonu „Shira“, preko nezavršenog studija i pariške stipendije, visoke reputacije i izrade portreta za one najviđenije obitelji tog doba do progona i zaborava. U jednoj mu je večeri u proljeće 1945. uništen atelje, komunističke vlasti poslale su ga u dva zatvora u kojima je proveo gotovo pet godina života, redovito kasnije isljeđivale, da bi preminuo u Vodnjanu 1975, baš na ondašnji Dan Republike. Tako je to, izgleda, kad svijet napušta državni neprijatelj: i u smrtnom času te prate.

Fotografija Rudolfa Švagela-Lešića i indeksu
Kr. akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu

Ženski akt – Psyche, 1938, gips

Portret kćeri Ljilje, 1945, patinirani gips

Poprsje Josipa Kozarca, 1938, bronca

Reljef grofice Sofije Eltz, 1938. i Reljef kralja Tomislava, 1941.

Kultna Galerija Šira Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu ove je zime domaćin izložbe In memoriam: Rudolf-Švagel Lešić, u domaćoj javnosti uglavnom zaboravljenog kipara Rudolfa Švagela-Lešića (1911‒1975) koji je još kao osamnaestogodišnjak svoje prve radove predstavio 1929. upravo u tadašnjem salonu radionice „Shira“ što je časopis Svijet popratio tekstom o izložbi studenta zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt. Od tada pa do danas, radovi ovog kipara čije će se ime naći na popisu nepodobnih tijekom burnog 20. stoljeća, u Zagrebu su bili još svega nekoliko puta i to na skupnim izložbama: 1942. kao vješt portretist izložit će modele za spomenik Anti Starčeviću, 1980. na Kerdićevu memorijalu u Strossmayerovoj galeriji te 1994. na Petom trijenalu hrvatskog kiparstva. I ova izložba u čast pedesete obljetnice smrti, nastala na poticaj njegove kćeri, Lidije Švagelj Kacian, u prostoru koji je referentna točka hrvatske likovnosti, prilika je i poziv da se njegovo djelo i ostavština (re)valoriziraju.

Predstavljeno trinaest radova

Korana Littvay, voditeljica fundusa umjetnina i zbirke studentskih radova ALU i voditeljica Galerije Šira, za Vijenac ističe kako je na izložbi predstavljeno trinaest radova, a među najvrednijima su reljefi posvećeni Sofiji Eltz u gipsu (1935), reljef kralja Tomislava u bronci (1941), poprsje Anne Khuen-Bellasy u mramoru (1935), poprsje Josipa Kozarca u bronci (1938), poprsje Alojzija Stepinca u gipsu (1934), brončana plaketa s portretom dr. Slaviše Körblera – suca Vrhovnog suda Banovine Hrvatske iz 1929, portret kćeri Ljilje u patiniranom gipsu iz 1945, Glava Krista u drvu iz 1934, te Ženski akt – Psyche u gipsu iz 1938. godine. Bistu Josipa Kozarca ustupio je Gradski muzej u Vinkovcima, a plaketu suca Körblera i bistu malog Ivice ustupila je Iva Körbler, dok su skulpture vlasništvo kćeri Ljilje i Branke Švagel.

„Neke su se skulpture za potrebe ove izložbe morale restaurirati, pa smo tako došli do toga da predstavimo osam skulptura iz obiteljskih ‘riznica’ koje su nam ustupili članovi obitelji ili poznanici. Ova se izložba razlikuje od prve s kojom je ovdje nastupio jer nam radovi iz 1929. nisu dostupni“, kaže Korana Littvay. Važno je, ističe, voditeljica Galerije Šira, što radovi predstavljaju raznovrsne pristupe materijalima i jasno pokazuju koliko je Švagel-Lešić bio talentiran u različitim medijima.

Antologije ga zaobilaze

„Od gipsa, mramora, bronce, drva, kroz ovih osam skulptura na postamentima može se vidjeti koliko je bio talentiran, vješt, koliko je svakom materijalu pristupao s velikom spretnošću, ali i lakoćom. Tu lakoću nesumnjivo donosi talent i šteta je da je jedan kipar ovakvog formata našoj javnosti potpuno nepoznat“, ocjenjuje Korana Littvay napominjući kako se ime Švagel-Lešića ne spominje u antologijama hrvatskog kiparstva. „On još uvijek nema svoje mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Nepravedno je skrajnut i zaboravljen jer nije bio akademski kipar, međutim, on je nesvršeni student kiparstva, tako da nije akademski neobrazovan, međutim, u njegovoj epohi to je bila važna karijerna činjenica. Ako niste imali diplomu, nisu vas ni ‘pisali’“, podsjeća.

Rudolf Švagel-Lešić nakon osnovnoškolskog obrazovanja u Županji dobio je stipendiju za školovanje u Obrtnoj školi u Zagrebu gdje se od 1927. obrazovao na kiparskom odjelu Jeana Ivanovića i Davorina Hotka, a dvije godine kasnije upisao je Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt, nakon čega je kao talentirani student dobio stipendiju u Parizu na Ecole nationale des Beaux-Arts. Upravo je u Parizu osvojio i svoju prvu nagradu, brončanu medalju za torzo Sjećanje. Studij u Zagrebu nastavio je 1932. i to u klasi profesora Frana Kršinića i Ivana Kerdića, no vratio se 1933. u rodnu Županju gdje je otvorio atelje, vodio tečajeve keramike i u najvećoj mjeri radio obiteljske portrete za vlastelinske obitelji, skulpture sakralnih motiva, te restauratorske poslove.

Prema riječima kiparove kćeri Lidije Švagelj Kacian, studij nije nastavio jer je imao izvrsne prihode za to vrijeme, ali i reputaciju. „Vrijeme je prošlo, on nije diplomirao, ali je, među ostalim, uradio glavni oltar Franjevačkog samostana u osječkoj Tvrđi“, kazala je za Vijenac. Međutim, njegova prisutnost u povijesti hrvatskog kiparstva nije određena samo činjenicom da nije diplomirao, nego i brutalnim kazneno-pravosudnim progonom komunističkih vlasti. Sve do travnja 1945. Švagel-Lešić radio je uglavnom po Slavoniji: od Osijeka gdje je u franjevačkom samostanu imao i atelje, Valpova gdje je izradio reljef Uskrsnuća Kristova, pa do mramorne biste Ante Starčevića koja se danas nalazi u Gradskom muzeju u Županji, a onda je u jednoj večeri, svojstveno epohi, izgubio sve: uhićen je, prvotno osuđen na doživotnu kaznu zatvora koja je preinačena na petogodišnju te doživotni gubitak nacionalne časti.

Prijetnja komunističkim vlastima i progon

Atelje mu je u uništen, a gotovo tri godine proveo je u zatvoru u Staroj Gradišci te je 1947. pušten kući. Kolika je prijetnja komunističkim vlastima bio slavonski kipar, dokazuje ponovno uhićenje 1947. i zatvorska kazna u Lepoglavi gdje je robijao dvije godine. Upravo je u kaznionici u Lepoglavi izradio zdenac s tri figure u dvorištu i poprsje maršala Tita. Nakon izolacije, radio je kao nastavnik likovnog odgoja u Lepoglavi, Jasenovcu, Bosanskoj Dubici te Vodnjanu gdje je i preminuo 1975, na ondašnji Dan Republike. Korana Littvay napominje kako je progon za vrijeme komunističkih vlasti doprinio nevidljivosti i zaboravu.

„Počelo je s ‘diplomom’, a onda je došao i pravi progon, zatvor, gubitak nacionalne časti. Stradao je zbog svojih političkih domoljubnih uvjerenja, ali je fascinantno da je i u Lepoglavi stvarao, čak se tamo etablirao kao kipar. Očito je da su ga godine zatvora obilježile i devastirale i kao čovjeka i umjetnika jer je u Vodnjanu jako malo radio. Kada su se tih godina radile retrospektive ili antologije, njegovo ime nije bilo dobrodošlo i to je išlo inercijom. Ovo je treći put otkako je Hrvatska samostalna država da su njegovi radovi u Zagrebu“, dodaje.

Iako prešućen i zaboravljen, njegovo je kiparstvo, objašnjava Korana Littvay, izvanredno – od finog senzibiliteta u posturi skulpture, gestikulacije, mimike. „Nadam se da je ova izložba prilika da dobije zasluženo mjesto i da neki od njegovih radova postanu i dio fundusa Gliptoteke HAZU“, kazala je.* * *

 * * *

Sjećanje kćeri Lidije Švagelj Kacian
na djetinjstvo u Vodnjanu

Lidija Švagelj Kacian ističe za Vijenac kako je njezino djetinjstvo u Vodnjanu, gdje su joj roditelji radili kao nastavnici, obilježeno neprestanim posjetima agenata UDBA-e. „Sjećam se da su nam dolazili, barem jedanput mjesečno, ljudi u crnim kožnim kaputima i ispitivali oca o tome s kim se sastaje, što je, kada i kome rekao. Tijekom njihovih zloslutnih posjeta, mene su micali u sobu da ih ne vidim. Vodnjan je kasnih sedamdesetih bio depresivan, otužan grad, grad u kojem se netko poput mog oca nije imao s kime družiti. Ivo Vidulin, jedan od upravitelja bolnice u Puli omogućio mu je da vodi rehabilitacijski odjel gdje su pacijenti imali likovne radionice, ali pojele su ga izolacija i tuberkuloza. Radio je, po narudžbi za Uljanik, veliku sliku, i od tih smo novaca kupili gramofon i Vivaldijeva Četiri godišnja doba. To je moja najdraža i najradosnija uspomena na njega.“

 * * *

Neostvarena inicijativa za postavljanje spomen-ploče

Ministarstvo pravosuđa RH 1996. na zahtjev obitelji Švagel proglasilo je Rudolfa Švagel-Lešića političkim zatvorenikom. Njegovi posmrtni ostaci preseljeni su u obiteljsku grobnicu na Mirogoju. Iako je još 1996. Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“ predložila da se u Županji postavi spomen-ploča, to do danas nije učinjeno. Daniel Zec, profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, objavio je 2014. monografiju Osječki kipari prve polovice 20. stoljeća: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić u kojoj se tematizira i kiparstvo Rudolfa Švagel-Lešića.