Laku noć, Lajka (ulomak)

Laku noć, Lajka Marthe Riva Palacio Obón (1975), nagrađivane meksičke spisateljice, pjesnikinje i glazbene umjetnice, roman je za mlade u kojem se tematiziraju bitne teme za razgovor s tinejdžerima – riječ je o mentalnom zdravlju, ali tu je i tema narušenih obiteljskih odnosa, a o svemu tome govori se iz pozicije mladih, beskompromisno i snažno. Na hrvatski ga je prevela Željka Somun, a uskoro će ga objaviti Naklada Iris Illyrica. 

Moj predzadnji razgovor s Marinom zbio se na moj rođendan. Tog petka 4. listopada 1957., dok su Sovjeti u Moskvi slavili lansiranje Sputnika 1, ja sam taman išao ususret svemirskoj akrobatkinji obrušenoj nad klupom. Bilo je vrlo rano i u razredu nije bilo nikog drugog. Po ulasku, ugledao sam je na klupi glave iskrenute u stranu. Njezina zamršena kosa kao da se bolno povijala pod svjetlom što ga je isijavala svjetiljka na stropu.

„Jesi dobro?“ pitao sam prilazeći joj.

Nije odgovorila, samo je bezizražajno zurila u nebo koje se s druge strane prozora rasvjetljavalo. Uskoro će svanuti.

„Marina…“

„Brane mi da spavam…“, mrmljala je kao da svaka riječ na njezinu jeziku teži čitavu tonu.

„Roditelji?“

„Svi“, pogledala me ne dižući glavu.

Bilo je nečeg oko nje što je činilo da ponestaje zraka, zgušnjavajući ga.

„Odspavaj ovdje“, odgovorio sam trudeći se pokrenuti taj gusti zrak koji mi se počeo lijepiti za lice.

„Ne mogu.“

„Ugasi svjetlo.“

„Ne mogu.“

„Želiš li da idemo u ambulantu?“

„Jedino želim spavati.“

„Ugasit ću svjetlo, ako želiš.“

Tišina.

Pritisnuo sam prekidač i, uronivši u hladnoću jutra, izišao u dvorište.

Nije da je nisam želio poljubiti.

Biti tako zatvoren s njom u ormaru i vidjeti je tako blizu, usprkos polutami, bilo je kao da sam na intergalaktičkom letu. Nimalo mi nije smetao zapah alkohola koji se miješao s njezinim parfemom, lagano me omamljujući. Strah, želja i opčinjenost time što sam toliko blizu jednoj djevojčici kako nikad prije nisam bio, to mi je bilo previše. Oduzeo sam se pa je ona morala napraviti prvi korak. Kad nekoga ljubiš prvi put, vrijeme se razvuče i tisuću misli prostruji ti glavom. Isprva mi se svidjelo osjećati njezine vlažne i tople usne na svojima. Imala je okus po čokoladi s vinom. Iznenadilo me otkriće da svi imamo neki okus. Kakav li je bio moj? Nije bilo važno. U svakom slučaju, bilo je pravo čudo ljubiti tu djevojku s kojom sam povremeno tek razmjenjivao poneku jedva sklepanu rečenicu. Možda je to bilo zato što smo Marina i ja bili stvoreni da se ljubimo, a ne toliko da razgovaramo. No poslije, kao kad pjesma prijeđe u laganu distorziju, shvatio sam da njoj nije dobro. Zrak se zgusnuo kao i onog turobnog jutra u razredu. Iako se čvrsto privijala uza me, primijetio sam njezin zamor i zasićenost svime. Poljubac nalik zastoju disanja. I posljednji grč prije no što te napusti sva energija. Uznemiren, shvatio sam da usprkos svemu jedan dio mene ne želi stati i želi je dalje ljubiti. Možda i istražiti ima li tu još štogod. Ali ne može se trčati prema provaliji s nekim tko ne zna procijeniti opasnost. Obuzela me panika i odmaknuo sam se od nje ne znajući pravo bojim li se nje ili sebe. Vrata ormara naglo su se otvorila prije no što sam se uspio ispričati i zatekli smo se katapultirani u središte proslave. Ona je pobjegla iz gostinjske sobe s razmazanim ružem, a ja sam ostao među kaputima zamuckujući i ponavljajući da se ništa nije dogodilo. Jasno, nitko mi nije vjerovao. Ali igra je tek bila počela, a mi smo već ionako oduzeli previše vremena. Bez obzira na to što više nisam bio dio kruga, boca se zavrtjela tražeći nove žrtve. Te noći, nakon susreta s Éricom, opet sam se našao u tom ormaru. Kao i za prethodnih košmarnih snova, ni ovog puta nisam mogao promijeniti kraj. Ali sad, kad sam vidio Marinu da bježi i da je ne mogu zaustaviti, probudio sam se vičući. Dva ujutro nije baš najbolje vrijeme da se pitaš jesi li mogao išta napraviti kako bi izbjegao smrt jedine djevojke koja je tvoj svijet preokrenula naglavačke.

Tog 6. studenog, nekoliko sati prije negoli je Ratón Macías izgubio svjetsko prvenstvo u bantam kategoriji nakon borbe u petnaest rundi protiv Alphonsea Halimija, Konjina i ja za vrijeme odmora sporili smo se oko titule glavnog grubijana. Iker i Brenda prohodali su pa sam bio degradiran na nesretnog trećeg. Međutim, činilo se da kraljica razreda nije imala ništa protiv toga da sjedim s njima u dvorištu, čak mi se povremeno znala nasmiješiti. Ali svi ti njezini osmijesi nisu me naveli da povjerujem toj novoj verziji popularne djevojke koja se trudi biti ljubazna prema manje sretnima. Dok se Brenda žalila Ikeru da je zatekla majku kako čita njezin dnevnik, zapitao sam se je li i Marina imala istih problema kao i njezina suparnica. Opet sam razmišljao o tome kako je Érica pogledavala prema svojoj kući dok je razgovarala sa mnom. Kako su joj pobijeljeli zglobovi na prstima koliko je stezala vreću sa smećem… Sigurno su je držali pod strogim nadzorom. Zbog nečega nisu htjeli da se vrati u školu. Savršeno sam mogao zamisliti kako su njezini roditelji, nakon Marinine smrti, odlučili da mlađu kćer neće ni minute ispuštati iz vida. Možda je ona zato morala glumiti da ide baciti smeće, samo da može razgovarati sa mnom. Dobro, u to nisam bio siguran. Ali, odjednom mi se učinila prevelika slučajnost da je izišla baš dok sam ja motrio njihovu kuću i… Nisam mogao dalje o tome mozgati jer me Konjina prekinuo, zaskočivši me pitanjem.

„Bila ti je cura, jelda?“ pitao je, opet u svojoj ulozi detektiva.

„Pusti ga na miru!“ pobunila se Brenda, suprotstavljajući mu se. Moram reći da sam se divio njezinoj odlučnosti da stane na moju stranu, iako je i sama umirala od želje da sazna je li bilo čega između Marine i mene. Konjina je ispljunuo sva pitanja koja su ga već tri dana gušila:

„Što se dogodilo? Prekinuo si s njom?“ Oko nas su se svi ukočili.

Bijes je uskuhao u mojoj glavi da mi je sve zujalo u ušima. Sve dosad, nitko od nas nije se usudio glasno izreći da je Marina možda izvršila samoubojstvo. Samo je ta grdosija s dušom krvnika mogla to izgovoriti tako usputno.

Kao što se kaže, ako nemaš ništa pametno reći, bolje je ništa ne govoriti, pa sam ga samo odalamio. On se nasmijao, zadovoljan što sam nasjeo pred svima, i obrušio se na mene. Borba je trajala samo jednu rundu, nokautirao me. Ali čak i tako, nakon kraćeg posjeta ambulanti, snašla me slava prekršitelja i poslan sam ravnatelju. Iako sam vidio sve zvjezdice dok se moj suparnik činio netaknutim, ravnatelj je borbu proglasio izjednačenom, što je značilo da padam fiziku.

Moj učitelj bio je učenik mojeg djeda na Politehničkom fakultetu i od mene je tražio više nego od mojih razrednih kolega. Ne znam je li to bilo iz osvete ili da ga ne bi optužili da mi pogoduje. Ni u snu ne bi pristao pitati me neki drugi dan. Kad je mama dotrčala u školu i zatekla me kako sjedim na klupi s nosnicama nafilanima vatom i sa šljivom na oku, znao sam da su moji dani slobode odbrojeni. Činjenica da smo na povratku kući zaglavili u prometu nije pomogla opuštanju napetosti.       

„Znaš li koliko nas košta držati te u toj gimnaziji? A ti samo misliš kako ćeš se tući!“ vikala je mama stišćući trubu našeg kamioneta Packard kao da se želi zabiti u Cadillac koji je bio ispred nas.

„On je počeo“, odgovorio sam bolnom grimasom.

Usnica mi se raspukla pa sam teško govorio.

„E pa problemi se tako ne rješavaju, to sam ti već rekla.“

Žao mi je.

„Što te muči, Sebastiáne?“

Skrenuo sam pogled i šutio. Što sam mogao reći? Znao sam da će se razljutiti ako joj kažem da sam razgovarao s Marininom sestrom. Roditelji su iz nekog razloga odlučili da mi ništa ne kažu. Protumačivši moju šutnju kao provokaciju, mama je odlučila upotrijebiti teško naoružanje.

„Ti objasni ocu. Ja ne želim više ništa imati s tobom“, režala je.

Prije bi sama prijetnja da ću se morati nasamo suočiti s ocem dostajala da na koljenima preklinjem za oprost. Ali ovaj sam se put samo još više oneraspoložio. Majka me gledala uzrujano, ali činilo se da ne namjerava ustrajati. Isto kao što su se Sjedinjene Države jednog dana probudile s viješću da su ih Sovjeti pretekli u svemirskoj utrci, tako su i moji roditelji otkrili da je hladni rat u njihovu domu prešao u novu fazu i da su se pravila igre promijenila. Ni ja nisam znao što činiti ili kako reagirati na to što mi se događa. Znao sam samo da nema nazad.

Tata je morao uložiti nadljudski napor da ne pokaže olakšanje što mu sin nije onakav slabić kakvim ga je smatrao i da se prikloni službenom neagresivnom pristupu. Ustvrdivši da je bila riječ o samoobrani, moji roditelji ograničili su kaznu zabranivši mi da sljedećih mjesec dana idem u kino. Moj je djed, pak, bio iskreno zgranut kad me ugledao kako ulazim u njegovu kuhinju izgledajući poput rakuna. Nije vikao niti me grdio, učinio je nešto mnogo gore: pogodio je u srž.

„Tučnjava s prijateljima iz razreda neće je vratiti“, rekao je dodajući mi sladoled na štapiću iz hladnjaka.

„On je počeo, rekao je da sam ja kriv.“

„Ali nisi!“ odgovorio je djed, naizgled ljući na Konjinu negoli na mene.

„Kako znaš da nisam? Sreo sam njezinu sestru, ona je prokomentirala… Ma, zaboravi!“ zaustavio sam se, ali ne zato što mi ne bi bilo stalo da mu kažem što mi je rekla Marinina sestra.

Kad sam je spomenuo, djed se uspaničeno okrenuo prema meni i odjednom sam bio uvjeren da on već zna što namjeravam reći. Jasno da je znao! Zasigurno su mu moji roditelji rekli! Ponekad sam zaboravljao da je i djed odrasla osoba.