Krivudavi pad duše

Georges Bernanos jedinstvena je pojava u francuskoj književnosti između dva svjetska rata: za jedne rigidan katolički pisac (na tragu Léona Bloya i Charlesa Péguyja), monarhist i anti­komunist, za druge pak duhovni vođa Pokreta otpora, protivnik divljeg kapitalizma i žestoki kritičar španjolskih i talijanskih biskupa za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nasljednik prustovske kontemplativne proze, uronjene u duhovnu stvarnost čovjeka, za života je već postao literarnim klasikom: valja se prisjetiti adoracija Andréa Malrauxa, Simone de Beauvoir pa i samoga predsjednika Charlesa de Gaullea povodom objavljivanja njegova čuvena romana Dnevnik seoskog župnika (1936).

Izd. Alfa, Zagreb, 2024.
Prevela Ana Buljan

Nakon prvijenca, uspješnice Pod Sotoninim suncem (1926), i svojim je drugim velikim romanom Prijevara (1927) potvrdio status autora koji u tematski fokus stavlja goruće probleme ondašnjega francuskog društva: sveopću dekristijanizaciju i borbu za privilegije, vidljive na svim razinama društvenih struktura. U pitku prijevodu Ane Buljan na hrvatski jezik, L’Imposture se raskriljuje kao slojevit psihološki roman u četiri dijela, čija su temeljna pripovjedačka oružja monološke dionice i pomalo hermetične dijaloške strukture iz kojih isplivava galerija likova iz novinarskoga i svećeničkog staleža.

Kad Bernanos razmatra slobodu govora na primjeru mališe Pernichona, urednika Modernih vremena ili prekaljenoga novinarskoga karijerista Catanija, čini to poput izvornoga egzistencijalista, pišući tjeskobno, zakučasto, na granici konverzacijskoga apsurda. Novinarstvo kao raster društvenih mijena zrcalo je „čaše otrova“ koju ispijaju i mlađi i stariji, oni s talentom i „umjetnici preživljavanja“ – skorojevići. Ipak, najblistavije je retke svojega romana Bernanos ispisao na temu introspekcije: sredovječni svećenik, velečasni Cénabre, ugledni i pasionirani povjesničar, autor Firentinskih mistika, proživljava krivudavi pad duše kroz egzistencijalnu i duhovnu krizu. Očitovanja gubitka vjere kod cijenjena kršćanskog kontemplativca, koji se izdignuo iz deprivirajućega siromaštva u djetinjstvu svećeničkim poslanjem, pripovjedački se otkriva trima karakterističnim motivima: raskajanim priznanjem ocu Chevanceu, iskušavanjem suicida i znakovitim razgovorom s pariškim lakrdijašem. Bernanosova Prijevara aluzivan je roman, prepun intermedijalnih dodira: pariški bulevari kao mjesta susreta ljudskih sudbina, samačke sobe, vlakovi  kojima se bježi od sebe i stvarnosti, umjetnički su prepoznatljive teme ranog (fin de siècle) i zrelog modernizma. Hamletovska borba za istinu u liku oca Cénabrea poprima gotovo tragične razmjere: u nemogućnosti da ljude uzljubi u Bogu, ostaje uznikom trpljenja bez vjere i spasenja. „Jedina slaba točka u tako vješto razrađenoj obrani tijekom godina bila je namjerna prijetvornost koju je podržavao u sebi, ravnodušnost prema Bogu, svakim danom sve dublja, kojoj se naposljetku usudio dati ime. Otada je znao tko je: svećenik koji ne vjeruje.“ Iznenađujuće je ovo priznanje čovjeka koji je do iskrenosti i bistrine duha ipak došao po Božjoj milosti.

Bernanos, poput najvećeg mislioca, Prijevarom otvara prostor paradoksu življenja koji se usklađuje djelovanjem vanjskoga „ja“ i unutarnjega „ja“. Je li velečasni Cénabre farizej „bolesnoga oka“ kojemu cijelo tijelo zato ne može biti osvijetljeno ili je vjernik tjeskobom ranjene sabranosti koja ne može uživati raja zbog cerebralna napora, samo su neka od intrigantnih pitanja koja se nameću u idejnome ključu romana. Kakav god ishod čitateljske potrage bio, jednu je vjerničku istinu veliki autor gorljivo pronio, a na tragu je misli jednog od najistaknutijih duhovnih pisaca 20. stoljeća – Thomasa Mertona, trapističkoga redovnika, koji u svojem djelu Nitko nije otok iskustveno navodi sljedeće: „Ako moja duša ušutka tijelo silom, moje će se tijelo osvetiti duši...“