Kraljevstva, kneževine i kralj u podrumu

U izložbenom prostoru Galerije Klovićevi dvori u Zagrebu do 15. veljače otvorena je monumentalna izložba u povodu obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Priča je to o hrvatskom duhu u hrvatskom prostoru, vješto iznesena u okvirima postojanja hrvatske države – „Kraljevstva“ – tijekom dvanaest stoljeća. Ta općenita odanost hrvatskog naroda prostoru u kojem živi već više od 1000 godina dovela je 1990. do obnove hrvatske države (ako ne i nominalno „kraljevine“), u kojoj hrvatski narod i hrvatski duh slobodno i suvereno žive u hrvatskom prostoru.

Izložba U početku bijaše kraljevstvo izložba je ideja (možda čak i ideje) što je, vjerujem, jako dobro. Stoga, iako se nominalno usredotočuje na djelovanje prvog hrvatskog vladara s kraljevskom titulom, Tomislava (oko 910‒928), ne bavi se odviše pojedincima i pojedinim spomenicima, nego posjetitelja vodi do biti: kako smo opstali kao narod i očuvali svoj životni identitet i kulturni prostor. Pri čemu su naša uljudba i njezina opipljiva komponenta – umjetnost – dale nemali doprinos sretnom završetku.

Iz postava izložbe u Klovićevim dvorima / Snimio Tomislav Galović

Prvi veliki atelje hrvatske državnosti i uljudbe

Bez ikakve navijačke strasti za ovaj ili onaj segment, za ovu ili onu osobu ili pojavu iz hrvatske prošlosti, želio bih u ovih nekoliko redaka podsjetiti na pojave i/ili osobe koje se, po mom mišljenju, posebno nameću kao karike u lancu našeg postojanja. Neko sustavno nadopunjavanje prelazi mogućnosti pisca ovih redaka, no taj si ipak dozvoljava da sa stanovišta vlastitog poznavanja materijala, iznese pokoju sugestiju i pozove hrvatsku humanistiku, kao i širu javnost, da iskoriste ovu prigodu za daljnje napore na oživljavanju naše prošlosti, što uključuje i relevantnost za njezinu sadašnjost i budućnost.

Izložba započinje na drugom katu Klovićevih dvora koji je velikim dijelom posvećen najranijem hrvatskom prisustvu na Jadranu, od doseljenja oko 800. do početka arpadovskog doba 1102. godine. Znakovit segment unutar tog materijala pripada 9. stoljeću, specifično zadnjoj četvrtini, vremenu kneza Branimira. Središnja je Dalmacija, i obala i Zagora, prvi veliki atelje hrvatske predromaničke državnosti i uljudbe. Poput neke kupole ona se širi i spaja s mjesnim tendencijama na jugu i sjeveru. U Branimirovoj Hrvatskoj zemlja se profilira kao uljuđena izvangradska cjelina s izvanredno kvalitetnom ladanjskom kulturom, ali i s tendencijom da se u nju, s vremenom, uklopi i urbana sastavnica.

Branimir je došao na vlast državnim udarom srušivši Trpimirova sina Zdeslava koji je nastojao Hrvatsku vratiti u okrilje Bizanta. No usprkos toga, izgleda da nije bilo daljih unutarnjih trvenja niti represalija. Pa tako ni na kraju Branimirove vladavine 892, kada se s Mutimirom na vlast vraća središnja, Trpimirova loza vladarske dinastije. Branimir je, izgleda, bio dovoljno jak i samouvjeren da si dozvoli pomirenje svih Hrvata. A njegovi izravni nasljednici slijedili su njegov primjer.

Branimirova Hrvatska model je
samopouzdanja u politici i društvu potvrđen
kulturom i stvaralaštvom. Branimirov
„put u Rim“ primjer je kako mala, ali mudra
i samosvjesna zemlja može naći mjesto
u svijetu suverenih naroda Europe

Snimio Filip Beusan

Hrvatska kneževina 9. stoljeća, od pokrštenja pod kumstvom Franaka u Crkvini u Biskupiji kod Knina oko 800, izvanredan je primjer kako se stvara suvisao narodni prostor zasnivanjem narodne ninske crkve pod franačkim nadzorom, curtisima vladara i drugih vrhova društva koji unose manorijalni sustav teritorijalne organizacije križan sa slavenskim sustavom župa, i s prvim koracima u kovanju veza s dalmatinskim gradovima, ali i uključivanjem u važne zapadnoeuropske fenomene vezane uz franačku prisutnost – pleternu skulpturu i monumentalno graditeljstvo, posebice isticanje zapadne fasade uvođenjem tornja, Westwerka.

Hrvatska je u drugoj polovici 9. st. izrasla od franačke klijentske paradržave u ozbiljni međunarodni čimbenik. Novi biskup „franačke“ biskupije Nina, Teodozije, ne ide po palij u franačku Aquileiju, nego u Rim. Slijedi pokušaj nametanja istog tog Teodozija za splitskog nadbiskupa, prvi ozbiljni koraci prema integraciji carske Dalmacije, dalmatinskog grada. Dalmacija plaća danak mira od 720 zlatnika hrvatskom vladaru.

Vrhunski graditeljski koncept

Izvrstan primjer takve sretne sinteze u času kad Karolinzi politički nestaju iz jadranskog bazena jest Branimirova crkva Sv. Cecilije na Stupovima u Biskupiji, gdje se vrhunska izvrsnost pleternog ukrasa susreće s isto tako vrhunskim graditeljskim konceptom. Sagrađena je na brežuljku koji danas zovemo Stupovi gdje je Branimir imao svoje sjedište unutar svetog pejzaža Villae Regalis. Toranj Sv. Cecilije i onaj Sv. Spasa na Cetini predstavljaju znatan prostorni, ali i ideološki modifikator. Već je Borna znao da vladarska crkva treba imati toranj, kao što su to znali i pobunjenički knez Ljudevit od Donje Panonije i njegovi izaslanici, te knez Braslav, koji su svi nazočili carskim vijećima u Aachenu i vidjeli Capellu Palatinu i njezin višekatni Westwerk odakle sa svog prijestolja vladar sudjeluje u svetim obredima.

Za razliku od ranokršćanskih bazilika, Sv. Cecilija bila je presvođena, vjerojatno bačvastim svodovima na poprečnim lukovima, koje su podržavali snažni križni nosači. Takvu je konstrukciju arhitekt mogao vidjeti u nekoj monumentalnoj rimskoj zgradi, npr. u podrumima Dioklecijanove palače u Splitu. Dodatno, konstrukciju su podržavali polukružni potpornjaci, jedinstveni u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi, koji podsjećaju na polustupove i prislonjene stupove Dioklecijanove palače (posebice južna fasada). Sv. Cecilija vizualno i stvaralački sjedinjuje sve tradicije u nešto izvorno i novo – Istok i Zapad, Rim i Barbariju, kršćanstvo i poganstvo, selo i grad.

Crkva Sv. Cecilije iz Branimirova doba, Stupovi, Biskupija kod Knina / Izvor Registar kulturnih dobara RH

No Branimirovi graditelji nisu zaboravili niti ranoslavensku tradiciju. Na vrhu brežuljka gdje danas u Biskupiji stoji pravoslavna crkva Sv. Trojice nekoć je bila osmerokutna ili osmerolisna crkva čiji položaj i prostorni oblik slijede Perunova svetišta u staroj domovini.

Branimirovo ladanje zemlja je elitnih, ne prevelikih dvorova poput Villae regalis, Klisa, Bribira, vezanih uz neku važnu tvrđavu (Knin, Bribir, Klis), župskih središta poput Blizne, Cetine, Golubića, pa i manjih ladanjskih sjedišta koja, poput Muća, posjeduju spomenike fantastične kvalitete. Taj sloj visoko kulturnog ladanja izvrsno ilustrira klesani dekor pleterne skulpture. Onaj Muća, pa zatim i Sv. Cecilije, nažalost očuvan vrlo fragmentarno, možda je najbolji pleter na svijetu (posuda za svetu vodu, stalak za čitanje s propovjedaonice).

U sjevernom luku Mediterana, od Katalonije do Dalmacije, nastaje krajem 10. stoljeća niz čvrstih zgrada u trajnom materijalu, koje usavršavaju sustave presvođivanja i primjenu arhitektonskog dekora, „prva romanika“ sredozemnog kruga. Sv. Cecilija prethodi im za otprilike jedno stoljeće. Branimirovo doba svjedok je pojave vrhunskih radova pleterne skulpture kao izvanrednog čimbenika sinteze unutar vizualnog izražavanja. 

Izvrsnost pleternog ukrasa

Benediktinska klesarska radionica kneza Branimira prepoznata je na 22 lokaliteta od Košljuna do Nina, pa do Knina, Biskupije i Splita. Najveća joj je koncentracija u Ravnim kotarima, oko Bribira, te u Zagori od Pađena do Muća. Djelovala je i u gradovima – Zadru, Trogiru i Splitu. Odlikuju je savršeno klesanje, uravnotežena i dobro smišljena kompozicija, mekoća reljefa. Njezini su najbolji radovi pleter Sv. Cecilije, te greda s Branimirovim imenom iz Muća (888). Jakšić je zaključio da su upravo benediktinci, s jakim centrom kod Sv. Krševana u Zadru, proizveli oko 50 % pleterne skulpture Branimirova razdoblja.

Reljef kralja, Gornja Glogovnica, Križevci

No postoji i paralelna pojava, pomalo nespretno nazvana Dvorska radionica Branimirova vremena. Njezina je produkcija golema. Zapažena je na 41 lokalitetu od Smiljana u Lici do Livna, od Trogira do Drvara, a najveća joj je koncentracija oko Knina i u zadarskome zaleđu. Razina izrade ne opravdava naziv „dvorski“. No sudeći po natpisima, radila je i za elitu društva. Ovdje se uz vrhunske naručitelje, na što upućuje spomen kneževa imena (Šopot, Ždrapanj, Otres), javlja stil emocionalan i popularan u usporedbi s elegancijom i dovršenošću radova Benediktinske radionice. Ladanjska je elita ovdje prisvojila vizualni vokabular visoke dvorske umjetnost, ali i stvorila vlastiti odgovor utemeljen na retorici svakodnevnog pučkog govora. Ponovno, „pomirenje“ ovaj put unutar bitno zajedničkog doživljavanja umjetničkog izražavanja. 

Branimirska sinteza

Branimirova Hrvatska (879–892) predstavlja rani, ali i vrlo potpun primjer izražavanja hrvatskog identiteta, u dotjeranoj i dovršenoj društvenoj i umjetničkoj formi. Model je samopouzdanja u politici i društvu potvrđen kulturom i stvaralaštvom. Branimirov „put u Rim“ primjer je kako mala, ali mudra i samosvjesna zemlja može naći mjesto u svijetu suverenih naroda Europe. Hrvatska u Europskoj uniji izvrstan je primjer suvremene primjene branimirskih poduka.

Teško je zamisliti da su temelji našeg ponašanja i djelovanja zacrtani u davnim vremenima još prije 1000. godine. No to nas ne treba iznenaditi. Hrvatski se prostor nije promijenio. Zagreb je još uvijek „šumski grad“. Kultura stvaralačkog balansiranja urbsa i rusa jamstvo je naše uspješne sadašnjosti i budućnosti. Predromaničko doba u Hrvatskoj i njegova likovna ostvarenja i danas su opipljive smjernice za uspješan život u hrvatskom prostoru. Čekali smo gotovo tisuću godina da bismo toga postali svjesni i to ostvarili.

Naravno, branimirska sinteza podloga je skorom izdizanju države od kneštva do kraljevstva u vrijeme Tomislava. Ali bez ostvarenja unutarnje ravnoteže (o kojoj tako jasno svjedoče pleterne skulpture i fragmenti graditeljstva iz Branimirova doba) kraljevstvo se ne bi ostvarilo. Branimirov uspjeh ne umanjuje značenje kralja Tomislava koji je izvrsno iskoristio temelje državotvorstva i kulturne integracije da uzdigne kneževinu na razinu kraljevine. A ta je odredila i budući sastav zemlje – trojednost kraljevine i trojednost jezika i kulture hrvatskog naroda. Ne čudi da je koncept pomirenja svih Hrvata kako ga je zamislio i provodio Franjo Tuđman jedan od najsretnijih vidova Croatiae redivivae devedesetih godina 20. stoljeća. Imao je duboko korijenje i usprkos svim pokušajima onih koji nam nisu željeli dobro, postao je i ostao kamen temeljac ponovno rođenog „Kraljevstva“.

/ Donja Glogovnica, crkva Uznesenja BDM - Izvor: Portal – godišnjak hrvatskog restauratorskog zavoda – 11/2020 / snimio D. Kirin

Nedovoljno istražena Kraljevina Slavonija

Branimir je sažeo prethodne državne i kulturne pothvate unutar političke jedinice hrvatskog kneštva koje je bitno rodovska, dakle, „nacionalna“ jedinica, za razliku od grofovije koja je, kao nagrada za napore na račun suverena, u načelu nenasljedni zemaljski posjed. Tomislav je spojio kneštva u kraljevinu i tako stvorio kraljevstvo Hrvatske, Dalmacije i, upravo vlastitom zaslugom, Slavonije koju je očuvao od Mađara nakon pada slavenske (hrvatske) Donje Panonije kneza Braslava oko 900. Vladar triju kneževina svakako zaslužuje naslov kralja i Tomislav si ga je s pravom prisvojio.

Arheološko nalazište Rudina u Slavoniji / Izvor TZ  PSŽ

Izložba o kojoj je ovdje riječ osvjetljava neke od ključnih trenutaka ovog procesa, no upravo ta Kraljevina Slavonija ostaje i dalje ponešto incognita u sustavu hrvatskih zemalja. Na izložbi je prepoznata važnost biskupskog Zagreba, kralja Ladislava i njegova svetačkog kulta, pa Čazme, s dva ulomka vezana uz brata Bele IV., hercega Kolomana (jednog od najboljih vladara Hrvatske svih vremena), no podosta toga trebat će još bolje prepoznati i proučiti kako bi se upotpunila stvaralačka i kulturna slika te Slavoniae Regiae. Podsjećam na katalog velike mađarske izložbe Pannonia Regia koja navodi gotovo beziznimno sve ključne pojave panonske umjetnosti arpadskog razdoblja; među njima i našu Rudinu kao odjek prastare tradicije revidiran novim romaničkim pogledima – uz nekoliko sličnih izuzetaka u Bretanji, na Sardiniji i Korzici, u Tirolu i među bosanskim stećcima – jedinstven spomenik na svijetu. Ta začuđujuća arhaika nije prošla nezapaženo; na izložbi je zastupaju čudesni fragmenti oslika legende Sv. Ladislava iz Sv. Petra u Novom Mestu
Zelinskom.

Na temu kraljevskih prikaza, jednog od bitnih temelja ove izložbe, spomenuo bih na kraju spomenik koji predstavlja rijetkost unutar europskog srednjovjekovlja, a još uvijek prolazi neprimijećen u hrvatskoj povijesti umjetnosti – a to je onaj podrumski kralj iz naslova ovoga teksta. Sjedi dostojanstveno frontalno na prijestolju u visokom reljefu u podrumu ruševnog gospodarskog objekta u dvorištu k. b. 61. u Gornjoj Glogovnici kod Križevaca. Treba doslovno puzati blatom da bi se ugledalo tu dostojanstveno frontalnu i masivno klesanu skulpturu gotovo metar visoku – teško oštećene površine, posebice lica, koja nas motri s prijestolja.

Kralj u podrumu

Na osunčanoj južnoj padini Kalnika, još jednom čudesnom hrvatskom prirodnom i kulturnom pejzažu, živjeli su rame uz rame u srednjem vijeku križarski redovi templara i sepulkralaca. Crkva Sv. Marije u Donjoj Glogovnici, koja je pripadala sepulkralcima, više je puta pregrađivana zgrada većih dimenzija s jasnim naznakama romanike. Crkva Sv. Marije u utvrdi u Donjoj Glogovnici, prostrana trobrodna i troapsidalna zgrada s poprečnim brodom, jako je pregrađena verzija izvorne crkve. Od iste postoji šest ulomaka skulpture, dva brata sepulkralca u Sv. Mariji, jedan raspiljen u dva dijela u župnom dvoru, masivna glava-kapitel u Gradskom muzeju  u Križevcima i naš glogovnički kralj. Stil likova je začuđujući. Vijugave forme i potezi te detalji ribljih usana i očiju podsjećaju na pretpovijesnu plastiku poput one Lepenskog vira.

O templarima znamo „sve“, a za sepulkralce jedva da je tko čuo. Bili su nevojnički red, vješti trgovci i bankari. Zato njihovi prikazi često nose kesicu ovješenu o pojasu. Jači trag u Europi ostavili su samo u Poljskoj, odakle su zacijelo i stigli na kalničke visove. Osnovao ih je prvi jeruzalemski kralj, križar Godefroy, onaj iz glogovničkog podruma.

Glogovnički kralj rađen je s mjerom i elegancijom koje odlikuju ruku majstora školovana u nekoj ranogotičkoj radionici oko 1200. Majstor se formalno uklapa u svijet glogovničke plastike, no nadmašuje je smislom za oblik i sadržaj. Zaslužuje bolji smještaj od ovog u podrumskom mraku i blatu, no desetljetni napori nadležnih da ga izvuku na svjetlo dana i pred oči naroda kojem je tako neobično i neočekivano postao pridruženi suveren (posebice ističem arheologa amatera Vladimira Palošiku), nisu urodili plodom. Bilo bi lijepo kad bi odgovorni za hrvatsku umjetnost i kulturu iskoristili Izložbu tisućljeća da tom našem doseljenom Godefroyu osiguraju čast koju, pa bio tek adoptirani monarh, obilno
zaslužuje!