Knjiga koja spaja arhivsko strpljenje i feljtonsku živost

Naslov knjige Milovana Mikovića izravan je i vrlo izazovan, dijaloški, traži reakciju, odgovor – drugim riječima, u potpunosti je u skladu s prirodom kazališta. Upitnik na kraju naslova, može se razumjeti i kao vapaj – kada ćemo ići ponovno ili napokon u kazalište? Kazališna zgrada u Subotici godinama se rekonstruira i u nju željno čekamo ući. Nadajmo se da će se to konačno dogoditi 2026. godine. Osim toga, postavlja se pitanje kada ćemo ići u subotičko kazalište i gledati ozbiljnu produkciju, između ostalog, i hrvatskog sadržaja ili sadržaja na hrvatskom jeziku?

Knjiga Idemo li večeras u kazalište?, objavljena u izdanju Matice hrvatske u Subotici, nastala je iz konkretne, višegodišnje prakse pisanja i praćenja kazališnih fenomena, što kroz arhivsku građu za starija razdoblja, što kroz osobno autorovo svjedočanstvo za ona novija. Tako zapisi obuhvaćaju iznimno dugo razdoblje kazališne i kulturne povijesti grada Subotice: od 1747. godine i prvih kazališnih predstava u Franjevačkoj gimnaziji izvedenih na hrvatskom (dalmatinskom), tada službenom jeziku grada do Šekspirfesta 1986. godine.

Knjiga Milovana Mikovića poziv je svima nama da pamtimo, imenujemo, čitamo, razumijemo vlastiti kulturni kontinuitet u susretu s drugima

Pojedinačne zapise o kazalištu Milovana Mikovića pronalazimo u njegovoj esejistici tiskanoj devedesetih godina prošlog stoljeća, dok s rekonstrukcijom zgrade subotičkoga kazališta 2007. godine otpočinje petogodišnje sustavno tematiziranje povijesti i uloge teatra u životu grada.

Opsežan istraživački rad

Navodi o kazalištu u Subotici od 1747. do 1918. Milovana Mikovića objavljivani su u časopisu za književnost, umjetnost i znanost Matice hrvatske Klasje naših ravni (2007–2011) čime je autor, kako sam piše, želio „utjecati na opstanak i razvoj kazališne umjetnosti u Subotici“. Tema je dodatno popularizirana predstavljanjem navedenog materijala, obogaćenog dodatnom građom s formalnim i stilskim prilagodbama široj čitalačkoj publici te je objavljivana u subotičkom hrvatskom tjedniku Hrvatska riječ (2016–2019) u kolumni Idemo li večeras u kazalište? Naredao se 171 novinski tekst, a u konačnici je iznjedrena knjiga koja je kronika teatra i može poslužiti kao instrument kulturne memorije. Iza svake napisane rečenice stoji autor koji ne promatra kazalište samo kao usku strukovnu nišu, nego kao kulturni i identitetski nerv zajednice.

Želim ukazati na tri odlike knjige među kojima je prva nesporna vrijednost autorova velikog istraživačkog rada upravo u objedinjavanju i probiranju građe o subotičkom kazalištu – građe koja je, po svojoj naravi, pluralna, raznovrsna, krhka i razasuta: po višejezičnim mjesečnicima, tjednicima i godišnjacima, po kronikama, analima i glasilima, među kojima svakako moramo istaknuti dvojezično glasilo subotičkog kazališta Naša pozornica – A mi szinpadunk (1951‒1954; 1975‒1976), po sitnoj građi i tiskovini poput plakata, afiša, programskih knjižica, redateljskih knjiga i bilježaka glumaca, te po ranije objavljenim istraživačkim radovima među kojima se ne mogu ne spomenuti Petar Volk i najznačajnija kroničarka subotičkoga kazališta Ivanka Rackov. Također, ukazala bih na značajnije cjelovite publikacije bačkih Hrvata, koje možemo svrstati u zavičajna djela o kazalištu, a kojima se tematiziraju i memoriraju kazališne kulturne prakse kroz različita povijesna razdoblja i na različite načine, a na koje se Milovan Miković u svojim radovima oslanja: to su knjiga eseja i kritika Petra Šarčevića Od danas do sutra iz 1962. godine (Osvit, Subotica) te ogledi i studije Josipa Buljovčića Subotički kazališni zapisi postumno objavljeni u Zagrebu 2008. godine (Dora
Krupićeva).

Kontinuitet hrvatske prisutnosti na subotičkoj sceni

Što razlikuje i snažno obilježava Mikovićeva teatrološka istraživanja u usporedbi sa spomenutim tekstovima? U jednom od naših razgovora naglasio mi je koliko mu je važno da se govori, ukazuje i radi na održavanju kontinuiteta – kontinuiteta postojanja hrvatskog naroda na ovim područjima, naše zajedničke povijesti, stvaralaštva naših ljudi, tematiziranja i rada, hrvatskoga jezika. Raditi u kontinuitetu nije lako, jer se mora poznavati i priznavati povijest sa svojim mijenama, te ne odustajati, možda se čak mora i vjerovati u budućnost. U tom smislu osobito je osjetljiva i važna ova knjiga u kontekstu hrvatske etnokulturološke zajednice: ona osvjetljava, imenuje i stabilizira prisutnost i doprinos, u prostoru u kojem se povijest često znala (a i danas je tako) ,,poigravati s narodima”. U pozadini svake Milovanove rečenice osjeća se jasna, pozitivna misija kazališta kao čuvara jezika i bića – dakle, kao mjesta gdje se identitet ne zatvara u folklornu vitrinu ili geto, nego se artikulira kroz umjetničku praksu, javnu riječ i zajedničko iskustvo.

Drugi naglasak stavila bih na stil pisanja. Knjiga je feljtonskog ,,temperamenta“: pitko štivo koje se čita ritmično, jezik je uglačan, razumljiv i otvoren širokoj publici, a to nije mala stvar, jer kazališne povijesti, kada su pisane strogo akademski, često ostanu zatvorene u uskom krugu stručnjaka. Ovdje, naprotiv, tekst ne gubi ozbiljnost, ali je čitljiv i komunikativan spram šarolike čitalačke publike. Toj pitkosti doprinose i brojne ilustracije, anegdotalne crtice, kratki životopisi umjetnika, memoarska svjedočenja, mikroslike ljudi i situacija. Takvi elementi humaniziraju povijest: oni pokazuju da je kazalište mreža živih sudbina, profesija, ambicija i slučajeva – tako da u ovoj knjizi možete vidjeti npr. portrete glumica i glumaca, opernih pjevača i pjevačica, baletnih umjetnika (Anđa Aranđelović, Nikola Cvejić, Slava Bulgakov, Jelka i Milan Asić, Geza Kopunović, Mirka Huska…), zatim skice kostima i scenografija (npr. Shakespeareove Vesele žene Windsorske i prve bunjevačke opere Dužijanca Josipa Andrića iz 1953. godine), plakate i fotografije  predstava iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, repertoare s podacima o posjećenosti, kao i fotografije iza kulisa – sa čitaćih proba te skupne fotografije ansambla.

Treći dominantni pristup knjizi krije se u multikulturalnosti. Važan čimbenik autorova svjetonazora u promatranju hrvatskog entiteta jest promatranje naroda u kontaktu i suživotu s drugima te se u tekstu jasno očituje kao vrijednost mapiranje Subotičana i subotičkih ,,putnika namjernika“ – pisaca, glumaca, redatelja, ravnatelja, publike – na svjetskoj panoramskoj sceni kazališnih praksi, strujanja, ideja, djela i izvedbi kroz povijest 18, 19. i 20. stoljeća. Drugim riječima, tekst pulsira konkretnim prostorom grada koji se ugrađuje u svjetsku pozornicu povijesnih i umjetničkih gibanja. Sociološka širina promatranja kazališta, koje je neodvojivo i nepostojeće bez društva, subotičkog društva koje kroz povijest i sadašnjost čine ljudi različitih nacionalnih određenja, višestruko je aktivirana kroz komparativna čitanja – pozicioniranje hrvatske zajednice u širu gradsku, a nakon toga i gradske u svjetsku. Kazalište je prikazano kao najznačajnija kulturna infrastruktura jednoga grada: mjesto gdje se različitost prevodi u zajednički doživljaj. Podsjetit ću da je Milovanova literarna, posebice romaneskna okupacija upravo bio Grad – u trilogiji Limes: Otići nekamo, Potonulo ušće i
Nocturno.

Pouzdano i čitljivo štivo

Posljednjih godina života Milovana Mikovića bolest je uzela maha. To ga nije priječilo da radi, ali radio je žurno – osjećajući kako mu ,,smrt vreba petu“, brinući da ne ostane nedorečen, da neki rukopis ne ostane ,,pokopan“ u ladici. U knjizi je ostao nerazvijen metodičko-znanstveni aparat – tako da bismo, eventualno, u drugome izdanju imali zadaću sustavnije urediti aparat izvora, bibliografiju, kazalo i druga razjašnjenja. Ova činjenica, međutim, ne smije se čitati kao slabost koja poništava vrijednost knjige, nego kao realistična okolnost stvaranja teksta koji je nastajao više godina, kao feljton i s osjećajem hitnosti. Milovan nije uspio ni predstaviti ovu svoju knjigu, iako je objavljena 2020. a on je poživio do 2023. godine, te je prvo predstavljanje bilo u Subotici 22. prosinca 2025. godine.

Ako bih u jednoj rečenici sažela: Idemo li večeras u kazalište? knjiga je koja spaja arhivsko strpljenje i feljtonsku živost, kulturno pamćenje i multikulturnu osjetljivost, činjenicu i priču te našoj zavičajnoj literaturi, a osobito hrvatskoj zajednici u Subotici, donosi ozbiljno, pouzdano i čitljivo štivo, koje je poziv nama danas – da pamtimo, imenujemo, čitamo, razumijemo vlastiti kulturni kontinuitet u susretu s drugima.