Kako modelirati more?

Branko Ivan Imrović akademski je kipar, crtač i slikar, hrvatski likovni umjetnik, intrigantan i aktualan, kontinuirani je stvaratelj uvijek bliskih nam nepotrošivih tema. On bilježi svoje delikatne emocije, reakcije, geste i misli oživotvorujući ih na papiru, ali i u modeliranju kiparskom kreativnom maštovitošću.

Otvorenje izložbe privuklo je velik broj posjetitelja

Branko Ivan Imrović predstavio je hommage moru

Izložba je otvorena u GKS-u 15. siječnja, a autora je predstavila predsjednica OMH u Metkoviću Zorana Vekić: „Kao osuvremenjen čovjek određuje i stvara umjetnost dovodeći je u vezu s realitetom, sapinjući je i praveći od nje suputnicu vlastite orijentiranosti, spoznajući motiviku osjećajem više nego razumom. Radeći transpozicijsku igru između skulptura, crteža, gvaša i assemblage tehnike Branko je predstavio hommage moru, ističući se posebno izlošcima školjki kao simbola plodnosti, taktilne i opipljive, integrirane voluminoznošću. Obuzima osjetila vibracijama, dinamikom i prostornošću.“

Čitav opus je čitljiv i prepoznatljiv, ostavlja začuđenost u nama, jer kako modelirati more? More je materija koja u sebi sadrži silnu energiju. Ono je tekuće i transparentno, ali i tvarno. I kad se u njega uđe, njega se modelira, ali i ono samo modelira.

Njegovi crteži zapisuju snagu prostornosti misli, puninu, beskrajnu otvorenost i krajnje pročišćenje. Brankova linija mora ponekad je krotka mrlja, inspirativna igra ili obična treperava linija. Zna biti i snažna, ekspresivna, ritmična. Branko ga predstavlja i u liku žene, poistovjećujući ga s plodnošću. Iščitavanje njegova opusa traži tankoćutnog promatrača, ali i zainteresiranog odgonetača. Onoga s dubljim uronom, sigurnog priklona.

Prostor koji Imrović ovdje komprimira najavljujući otvorenje same izložbe, ostavlja emotivni doživljaj s kojim mapira svoju nutrinu, bilježi mijene kao svoje otiske, prolaske i bivanja u prostoru i vremenu. Nadograđuje ih, ugrađuje, zrcali, samopromatra sugestivno ih zapisujući kao originalni dnevnik čovjeka i umjetnika, ostavljajući svoj izvorni trag nazočnosti u vremenu koje prolazi u kakofoniji sveprisutnog, zaglušnog mnogoglasja.