Kad će onom drugom krenuti nizbrdo?

U svojoj biblioteci Koloplet hrvatske proze Matica hrvatska objavila je zbirku priča Zaštićene vrste zadarske sveučilišne profesorice i spisateljice Helene Peričić Herenda (1961). Osim znanstvenih radova, piše pjesničke i dramske tekstove, a objavila je i dvije knjige proze: O Riđanu, Petru i Pavlu: (dnevnički zapisi, članci, pisma… 1991.‒1998.) iz 2006. i zbirku priča Domnana i bijele ovce: priče o skr(u)šenosti iz 2007. Dosadašnji dio autoričina beletrističkog opusa prošao je nekako „ispod radara“ kritike (osim djelomice dramskog); ali, kako je rekla u intervjuu portalu Zadarski.hr, upravo joj je ova zbirka priča „izrazito važna“ i nada se, „bez lažne skromnosti“, prepoznavanju njezine kvalitete. Bio bi to, naravno, snažan poticaj kreativnoj sferi njezina djelovanja kojoj u posljednje vrijeme sve više naginje. To potvrđuje i činjenica da je od dvadeset uvrštenih priča (koje je napisala u prvoj četvrtini ovoga stoljeća) više od polovice nastalo u posljednjih nekoliko godina.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Nova zbirka priča Helene Peričić Herenda složena je iz dva dijela: prvi nosi vrlo sugestivan naslov Posustajanja i obuhvaća petnaest priča ili dvije trećine knjige; pet priča u drugom dijelu sastavni je dio dulje proze naslovljene Trogirska priča o bezimenoj (kostimirani pastiš). Pogledate li najprije kazalo, lako ćete uočiti da mnoge priče u podnaslovu nose u nas ne baš tako često istaknutu žanrovsku oznaku – božićna priča, melodramska priča, groteskna proza itd. A već spomenuti kostimirani pastiš uz Priču o bezimenoj ne sugerira samo žanrovsku oznaku teksta nego i njegovu pripadnost književnoj epohi postmodernizma. O naslovu Zaštićene vrste – za čitatelje koji su pomislili: biološka tema? – čisto prevareno očekivanje! U zbirci ima „tamnih“ priča o obespravljenima (Laptop /božićna priča/) i izmanipuliranima (Njegovi najbolji prijatelji), o egzistencijalno ugroženima (Blokirana), o moralno izopačenima (Ćaskanja u kabinetu), o neizlječivo bolesnima (Cura pod smokvom; Moja sestra Kala, nimfa /ili kako dobiti 20% popusta/). Specifičan tip (ne)zaštićenih vrsta susrećemo u spisateljičinim pričama u kojima se pripovijeda o odnosima partnera u braku ili u ljubavnim vezama: Ono što su noću radili Guido C. i Margherita da Cividale (SMS – iluzorna priča); Kralj, kraljica i PTSP (sentiš priča); Mihovil i Gospa s Vermeerova mora.

Nastojeći objasniti motive postupaka i reakcija likova svojih priča, općenito atmosfere pune napetosti i nervoze kojima je ispunjena svakodnevica, spisateljica upozorava kako se njezina knjiga pojavljuje „u trenutku kad se razni segmenti sustava u kojemu živimo (…) polako urušavaju: u materijalnom, demografskom, etičkom, ideološkom smislu, u potpunoj podijeljenosti društva i nekakvom čudnovatom, možda i čudovišnom iščekivanju kad će onom drugom: susjedu, trgovkinji u kiosku, pacijentu u čekaonici neke ambulante, kolegi koji se u svom poslu trudi iz petnih žila, ili već komu… krenuti nizbrdo, kad će mu ‘prekipjeti’. Prestajemo biti socijalna sredina, zapravo odavno postajemo prostor u kojemu osjećaj za vrijednosti svake vrste kopni.“ Autorica drži da mnogi pojedinci prema kojima je modelirala svoje fikcijske likove – iz različitih društvenih slojeva, različite životne dobi, stupnja obrazovanja, zanimanja – taje svoje nevolje jer se one danas smatraju slabošću ili posljedicom nesposobnosti. Tako doživljene, one vode prema okrivljavanju onih koji su zapravo nevoljom pogođeni (siromaštvom, bolešću, nepravdom na poslu, u ljubavnoj ili bračnoj vezi), i na koncu njihovu negativnom obilježavanju. A onda je i logičan spisateljičin odgovor zašto se bavi ranjivim likovima – prešućenima, nevidljivima, podcijenjenima.

Autorica navodi da je drugi dio ove knjige, Trogirska priča o bezimenoj (kostimirani pastiš), nastajao u dužem vremenskom razdoblju. Budući da Gradska knjižnica u Trogiru svake godine provodi natječaj „Priča se (p)o gradu“, osobno se javila na tri takva natječaja i na toj osnovi nastao je ovaj ciklus od pet tekstova. Kao komparatistica književnosti Helena Peričić Herenda odavno je otkrila tragediju u stihu i prozi Trogirski vojvoda koju je u drugoj polovici 19. st. napisao ruski književnik i publicist Dmitrij Vasiljevič Averkijev (o čemu je naša komparatistica 2000. objavila znanstveni rad), a predstava koja se temeljila na spomenutoj tragediji „s pričom iz dalmatinske predaje“ prikazivala se u jednom moskovskom kazalištu u prosincu 1883. Premda je Trogirska priča o bezimenoj zasnovana na povijesnim podacima i oskudnim životopisima, ta proza pripada fikciji. Spisateljica tvrdi da je njoj sama činjenica postojanja drame Trogirski vojvoda i njezina izvedba poslužila da „izmislim priču o odnosu toga književnika i njegove udovice koja onkraj groba, s ‘onoga svijeta’, u zamišljenom dijalogu, posjetitelju njihova imanja a koji je došao iz daleke Dalmacije (…) pripovijeda o svom mužu Dmitriju, o njihovu bračnom životu i trzavicama, dojmovima o Trogiru i Dalmaciji, o potrazi za idealnom ljubavi…“

Trogirska priča o bezimenoj lijep je primjer postmodernističke proze, a zbirka priča Zaštićene vrste u cjelini mogla bi Heleni Peričić Herenda širom otvoriti put prema publici.