Hrvatska u Podunavlju i Evropi – tragom pobudnice jednog emigranta (3)

Kako smo u pretprošlome i prošlome broju ove kolumne započeli odnosno nastavili, u ovome ćemo završiti objavljivati izvatke iz studije književnika, urednika i publicista Ive Lendića (1904‒1982) Hrvatska u Podunavlju i Evropi, objavljene 1949. u izvrsnom crkveno-kulturno-političkom glasilu hrvatskih franjevaca u Buenos Airesu Glas Sv. Antuna, glasilu koje je Lendić uređivao do njegova gašenja 1955. Manji dijelovi preneseni su u knjizi / otvorenom pismu mons. Augustinu Juretiću Božji kotači 2001. godine te djelomice u knjizi  njegovih članaka Katolicizam i kultura iz 2008. Studija je to koju smo okarakterizirali svojevrsnom pobudnicom hrvatskim intelektualcima u emigraciji. Lendić ju je napisao iz pozicije emigranta katolika i demokrata, svjestan tragedije rata, poraća, ideološki podijeljenog naroda i vanjskopolitičkih političkih realiteta, no, uvjeren u buduću hrvatsku samostalnost, nastojeći predložiti rješenja koja bi učvrstila geopolitički položaj Hrvatske i njezino značenje i važnost na „limesu“. Iako su neki njegovi uvidi danas prevladani, njezino iščitavanje pobudnica je boljem razumijevanju važnosti i uloge Hrvatske u europskim konsolidacijskim procesima.

„Nakon reformacije vertikalni pojas katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana, koji se formirao kao borbena predstraža Zapada prema Istoku (rimski pape nazivaju sad Hrvatsku, sad Mađarsku, sad Poljsku predziđem i štitom kršćanstva) dobija izrazitu horizontalnu funkciju u obrani pozicija katoličko-mediteranske kulture protiv pruskoga protestantskoga nordijstva. Hrvati podržavaju Austriju, koja je u toj borbi najizloženija i dva joj puta u ratovima protiv Fridriha Velikoga osvajaju Berlin. Katolička Poljska i katolička Litva, t.j. sjeverni vršak tog pojasa uz Baltik, ostale su katoličke u najplemenitijem i najčišćem značaju te riječi te vjekovna zapreka najprije pruskom križarstvu, a onda pruskom protestantskom i junkerskom imperijalizmu prema Istoku i ruskom pravoslavnom imperijalizmu prema Zapadu. Beč i Varšava dobili su dva teška historijska zadatka: i onaj horizontalni, da zaustave prodor pruskog protestantskoga militarizma sa Sjevera prema Europskom Jugu, Jugoistoku i Istoku, a u prvom redu protiv Beča i Varšave; te onaj vertikalni, da zaustave prodor ruskog pravoslavnoga imperijalizma prema Europskom Zapadu, a u prvom redu protiv Varšave i Beča. (…)

Hrvatsko se pitanje može logički i povoljno za Hrvate rješavati samo unutar ovoga širokog graničarskog pojasa od Baltika do Jadrana! Vrhovni cilj hrvatske politike jest ili barem trebao bi da bude nezavisna i suverena država Hrvatska, o tom nema nikakove diskusije, ali ova država s obzirom na konstelaciju prilika u Europi ne može visiti u zraku. Ona se mora organski uvrstiti u svoju širu funkcionalnu duhovnu, geopolitičku i ekonomsku skupinu, da uzmogne biti članom Europe. A ta skupina nije nipošto heterogena i slaba balkanska Jugoslavija: koja nije kadra izdržati niti osam dana rata, nego Podunavlje. (…) Hrvatska, kolikogod je jednom nogom na Balkanu, nije dio Balkana. Dvadeset godina Jugoslavije to je najbolje pokazalo. (…)

Iz hrvatskoga je prostora potekao prvi impuls u povijesti za sistematizaciju državnopravnih odnosa katoličkih zemalja Podunavlja na vertikalnoj i sudbonosnoj crti Kaunas-Kotor, koja dijeli kulturni Europski Zapad od Istoka u obliku hrvatsko-mađarske personalne unije; iz hrvatskog je prostora niknuo i drugi impuls u tom smjeru u obliku stvaranja austrijskog carstva; iz hrvatskog je prostora niknuo i treći impuls – rušenje te kombinacije kad se ova podunavska tvorevina iza kako je izgubila svoj raison d’etre tjeranjem Turske iz Europe okrenula na štetu same Hrvatske, postavši područje imperijalističkih presizanja njemačke i mađarske nacionalne skupine… (…) Jezgra je katoličkog pojasa Europskog Jugoistoka u prvom redu Hrvatska uslijed svoga geopolitičkog položaja uz Jadran, držeći ključ svih najbližih izlaza i klanaca Podunavlja na toplo i plavo Jadransko more, koje je obiljem svojih planktona i razvedenošću hrvatske obale najljepše i najplavlje more na svijetu! Ono predstavlja pluća, ključ Podunavlja…“

Lendić je svoj esej završio uvjerenjem da do neke vrste obnove političke povezanosti podunavskih država logikom povijesnoga razvoja mora doći, ne više naravno u sklopu nekadašnjega monarhijskog tipa kakvo je bilo Habsburško carstvo, nego na temelju sporazuma država kroz koje prolazi Dunav, uključujući Poljsku. To, s obzirom na međunarodno stanje, u bližoj budućnosti nije izgledna opcija, no to i nije najvažnije. Ono što je bitno jest da su i Podunavlje i Jadran autohton prostor i duhovna konstanta izgradnje hrvatskoga kulturnog identiteta. Stoga upravo na kulturnome planu to područje zahtijeva trajnu osobitu pozornost državne politike, ne, naravno, na bazi larpurlartističkih sanjarija, nego programima koji će i dalje, i još više, jačati identitetsku potporu Hrvatima gdje god ih između Dunava i Jadrana ima kako bi mogli biti realan oslonac onome što zovemo hrvatski državni i nacionalni interes, ali i oslonac Europi u oživljavanju onih duhovnih korijena koji su je i učinili – Europom!