Grižnja gospodina Borga

Prethodni film Joachima Triera (1974), za dva Oscara nominirana Najgora osoba na svijetu (Verdens verste menneske, 2021), sadrži izniman, pamtljiv prizor višeminutnog trčanja glavne junakinje velegradom Oslom, ulicama napučenima pješacima, bicikli(sti)ma, motockili(sti)ma, automobili(sti)ma i inim prolaznicima nepomično zaustavljenima u pokretu, kao na fotografiji. Odlično ostvarenom začudnom zamisli upečatljivo je i zaigrano dočarano povišeno osjećajno stanje protagonistice Julie, mlade žene u potrazi za svojim zbiljskim ja.

Donekle srodno onome u Bergmanovim Divljim jagodama i ovaj će veteran Borg prolaziti kroz reminiscencije o vlastitoj davnašnjosti

Tumačila ju je Renate Reinsve koja je tom ulogom postala svjetski zapažena, a središnji lik  igra i u novom Trierovu filmu, obiteljskoj drami Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi), također hvaljenu djelu, dosad nagrađenom s četrdesetak nagrada, među inim Grand Prixom u Cannesu, šestorima Europskim filmskim nagradama – za film, režiju, scenarij (Trier, Eskil Vogt), mušku (Stellan Skarsgård) i žensku (Renate Reinsve) ulogu te glazbu (Hania Rani) – Zlatnim globusom za sporednu mušku ulogu (Skarsgård) te, u nas, Zlatnim biciklom na Zagreb Film Festivalu. 

Dok je Najgoru osobu na svijetu resio još pokoji iskorak u nadrealnu maštovitost prikladnu mogućnostima filmskog izraza, Sentimentalna vrijednost, stilski mu, duhom, tonom i tematski srodno ostvarenje također smješteno u Oslo, sadrži tek jedan takav zahvat koji izlazi izvan međa podrazumijevanog realiteta. Kraćušnu crticu u kojoj se fotografsko-montažno-filmskim trikom lica oca i dviju kćeri preoblikuju jedno u drugo. Što će vjerojatno mnogo koga podsjetiti na antologijsku, nedvojbeno najpoznatiju primjenu takvog postupka, onu u Personi (1966) Ingmara Bergmana, gdje se na sličan način stapaju lica dviju protagonistica čiji se identiteti nerazmrsivo prepleću.

Norvežanin Trier u razgovorima otvoreno govori o tomu da skandinavski filmaši neminovno stasaju pod još uvijek snažno prisutnim okriljem ili sjenom djela i lika Ingmara Bergmana kojega on osobno itekako cijeni i voli te kaže da je veliki sineast zacijelo na njega uvelike utjecao već samom gorostasnošću svoga opusa. To međutim ne znači da Trier teži ostvarivati filmove koji bi nalikovali Bergmanovima, no isto tako ne isključuje povremeno nadahnuće, posvetu ili posezanje za kakvom bergmanovskom zamisli ili rješenjem.  Ako bi nas spomenuti potez prožimanja lica, najvjerojatnije ne slučajno prizivanje švedskog velikana kinematografije, ponukao da Trierovu Sentimentalnu vrijednost povezujemo s Bergmanovim filmovima, lako ãemo zamijetiti i to da je otac ove norveðke obitelji, Gustav Borg (Skarsgård), Ðveđanin i da od svih (stotina i stotina) švedskih prezimena nosi baš ono koje ima i glavni lik Bergmanovih Divljih jagoda (Smulstronstället, 1957), liječnik Isak Borg. Čovjek u kasnim sedamdesetima koji se tijekom jednog dana, putujući u Lund na dodjelu počasnog obljetničkog doktorata, sentimentalno, sjetno, bez vedrine, prisjeća dionica svoga života, općenito zadovoljavajućeg i uspješnog, no u kojemu se starom gospodinu danas mnogošta čini promašenim. Uz ostalo i odnos sa sinom s kojim nije ostao blizak.

Trierovu Gustavu Borgu, uglednom filmskom redatelju priređuje se počasna retrospektiva na Filmskom festivalu u Deauvilleu. Tek ušavši u sedamdesete, još je u razmjernoj snazi te poprilično samouvjereno i energično priprema novi film. No i on osjeća kako se primiče starosti i postaje svojevrsnom relikvijom prošlosti, a među onime što prikazuje Sentimentalna vrijednost ponajviše ga grize to što se prije nekoliko desetljeća udaljio od svojih kćeri s kojima je u odnosu nepovjerenja i nesigurnosti, što bi rado promijenio. Donekle srodno onome u Divljim jagodama i ovaj će veteran Borg prolaziti kroz reminiscencije o vlastitoj davnašnjosti vezane uz kuću u kojoj je proveo dio djetinjstva, zdanje koje bi unekoliko moglo podsjetiti na ljetnu kuću Bergmanovih Borgovih uz koju su rasle divlje
jagode.

Unatoč spomenutim poveznicama koje se mogu doživjeti odjecima Bergmanova djela, pa i središnjoj temi promatranja neskladnih obiteljskih i međuljudskih odnosa, Sentimentalna vrijednost nije bergmanovski već trierovski film, poprilično dinamičan slikopis mahom dojmljivo, precizno i netipično postavljenih prizora koji vješto sljubljuju zbijenost i opuštenost, mozaički unizanih s nemalo povjerenja u gledateljevu voljkost da sam dograđuje i spaja neizrečeno, a umješno naznačeno. Osobito prvim dijelom, dok se drugim i u raspletu može učiniti da početne nakane nisu posve dosegnute, da snažan početak i postav potom nisu nadmašeni i primjereno podrobno razrađeni i raščlanjeni, što bi bio očekivani razvoj gradnje cjeline.