Govor bjelina

Leo Pleysier (Rijkevorsel, 1945) nagrađivani je flamanski književnik, autor dvadesetak romana u kojima tematizira obiteljske odnose i život na selu, progovara o usamljenosti, strahu, promjenama u društvu, često koristeći dijalekt, koji uspješno pretvara u književni jezik. Pleysier je u Belgiji i Nizozemskoj najveći uspjeh ostvario romanom Wit is altijd schoon (Bijela je uvijek lijepa, 1989), u kojemu majka nakon smrti nastavlja pričati svome sinu o zgodama iz svojega života, dok sin pozorno sluša i odgovara samo bjelinama, na što aludira i naslov knjige.

Snimio Ivan Mijatović

Izd. Antipod, Tenja, 2025.
Prevela S. Grubić Samaržija

U središtu romana Zvona (Antipod, 2025) stariji je bračni par o kojemu prvenstveno doznajemo iz druge ruke, iz onoga što o njima govore susjedi. I ovdje susrećemo Pleysierova tipičnog pripovjedača koji većinom šuti, pasivan je i uglavnom sluša što drugi govore. Roman je podijeljen u tri dijela (BIM – BAM – BIM), a počinje okupljanjem skupine šetača na terasi Sonje Dumoulin. Čitatelja odmah preplavljuje razgovor likova, ali ubrzo shvaća da svakoga od njih nešto posebno zaokuplja: jedan govori o glazbi, drugi o poslu, treća o jelu i piću, a četvrta, Alma Van Dijk, govori u stihovima i citatima.

Polifonija glasova završava spominjanjem starijeg bračnog para na kućnom broju 23 s kojim se nešto čudno događa i koji preuzima glavnu ulogu u središnjem dijelu romana, naslovljenom BAM. Taj je dio mnogo tiši i mirniji od prvog, jer je fokus samo na bračnom paru, o kojemu pojedinosti saznajemo od susjede, koja svoja iskustva prepričava šutljivom pripovjedaču.

Bračni par, Jefa i Germaine, u posljednje se vrijeme rijetko viđa, sandučić im je pun reklamnih letaka, a rolete na kući napola spuštene. Ispostavlja se da Germaine boluje od demencije i da se sve više prisjeća događaja iz djetinjstva. Najpoetičnije je kad priča kako je oduvijek željela živjeti u satu s kukavicom: „Ma sigurno ti je to poznato: sat koji umjesto da otkucava, oponaša glasanje kukavice i čije kazaljke pokreće težina dvaju češera od lijevanog željeza koji vise na bakrenim lancima, a tik iznad brojčanika nalaze se vratašca koja se redovito otvaraju pa se iz unutrašnjosti kućice pojavi drvena ptičica; ptičica koja kima i koja se saginje i miče gore-dolje dok se glasa. A ako jako dobro slušaš, čuješ i zujanje i okretanje kotačića i zupčanika koji ne pokreću samo kazaljke, nego i mehanizam zadužen za glasanje kukavice. A ja znam odakle dolazi taj zvuk: iz mijeha koji se pomiče gore-dolje i na koji je pričvršćena svirala. Jef, kasnije želim živjeti u kući koja izgleda isto kao sat s kukavicom kakav smo nekoć imali doma.“

No u tom drugom dijelu najznačajnije su bjeline, koje govore više od bilo kojih riječi – što se Germaineino stanje više pogoršava, to su bjeline češće, radnja se usporava, a čitatelj sve intenzivnije doživljava ozbiljnost situacije, sve dok Jef ne kaže da više ne može izdržati, a Germaine ne ode u bolnicu.

Iz bjelina koje govore mnogo bez ijedne riječi, roman ponovno prelazi u višeglasje te se u zadnjem dijelu romana – BIM – ponavlja struktura prvog dijela. Čitatelj je kao i na početku obasut polifonijom likova koji se nakon godinu dana ponovno okupljaju na terasi Sonje Dumoulin. Iz djelića razgovora saznajemo sudbinu bračnog para, vrijeme je tmurnije, pa je i ton mračniji, a likovi su ostali vjerni onome što ih je zaokupljalo i u prvome dijelu. Pripovjedač i dalje šuti i sluša, nadajući se da su se crkvena zvona ipak oglasila za stariji bračni par.

Pleysier vješto dirigira ovom trodijelnom kompozicijom, prelazeći iz brzog, razigranog tempa u tragičniji, sporiji adagio, da bi završio moderatom koji nas podsjeća na prolaznost: „I tada se čini da je pustinjski vjetar te oblake prašine nanio na ovu stranu kako bi nas podsjetio na to da smo i mi prah, kaže Alma Van Dijk. I da ćemo se u prah vratiti, kaže Brigitte Vermeer. Amen, kaže Frank Blockx.“