Glazbeno dobro, scenski upitno

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu posljednjih je mjeseci ostvarilo čak dvije operne produkcije: operu bajku Ivica i Marica Engelberta Humperdincka i lirsku tragediju Maria Stuart Gaetana Donizettija. Velik je to zalogaj za kazalište koje nije operno i iako su obje te produkcije nastale u suradnji s drugim kazalištima – prva s riječkim HNK Ivana pl. Zajca, a druga s dubrovačkim Kazalištem Marina Držića – čini se da je potonja bila poprilično izazovna za postavljanje na varaždinske kazališne daske.

Može se to zaključiti po znatnom kraćenju predstave i izbacivanju velikog broja recitativa, arija i ponekih zborova, a koje se ne može uvijek opravdati dramaturškim razlozima. Sama opera Maria Stuarda (kod nas predstavljena pod naslovom Maria Stuart) nastala na libreto Giuseppea Bardarija (koji je bio nadahnut istoimenom dramom Friedricha Schillera) doživjela je u Varaždinu samo dvije izvedbe: premijeru 15. siječnja i repriznu izvedbu 17. siječnja.

Anamarija Knego i Diana Haller izvrsno su savladale svoje uloge / Izvor HNK u Varaždinu

Varaždinsko uprizorenje naslanja se na niz izvedbi ovog pomalo zanemarenog Donizettijeva djela koje se sve češće u posljednjim godinama može vidjeti na pozornicama diljem Europe i svijeta. Štoviše, varaždinske izvedbe, kao što organizatori s ponosom ističu, prve su scenske izvedbe ovoga djela u Hrvatskoj, no upravo je scenski aspekt njihova najveća boljka. Programska knjižica navodi da je u koncepciji redatelja Marina Blaževića „fokus usmjeren na karakterni kontrapunkt, dramski sukob i čuvenu scenu konfrontacije dviju kraljica“ u glavnim ulogama, engleske kraljice Elizabete i prognane škotske kraljice Marije Stuart. I doista, obje su kraljice dominirale scenom, no njihovo energično kretanje po sceni i predimenzionirani kostimi (u kreaciji Sandre Dekanić) stvorili su gotovo parodiju njihovih likova u inače izrazito statičnoj režiji. Statičnosti svakako pridonosi i potiskivanje ostalih likova izvan
mizanscene.

Možemo razumjeti da je iz organizacijskih, financijskih i inih razloga opravdano imati samo dva glavna lika u ulogama na sceni, a da ostali svoje partije izvode „na koncertni način“ – sa strane i iz nota – no takvo je rješenje stvorilo nezgodan procjep između povremeno vrlo značajnih arija ostalih likova i njihova potpunog izostanka iz scenske slike. U takvim trenucima ono vizualno, koje bi u nekoj čisto dramskoj predstavi moglo izvrsno funkcionirati, proturječi Donizettijevoj glazbi i praktički marginalizira ostale uloge.

S pjevačkog aspekta, solistička podjela pokazala se vrlo dobrom, iako je na nekim mjestima pjevački potencijal pojedinih solista mogao i više doći do izražaja. Naslovnu ulogu Marije Stuart iznijela je sopranistica Diana Haller, a ulogu njezine suparnice, engleske kraljice Elizabete I. (mezzo)sopranistica Anamarija Knego. Obje solistice izvrsno su savladale svoje uloge, pri čemu je Diana Haller tehnički možda malo sigurnija, snažna u visokom registru, uglavnom lijepo iznijansiranog izraza, dok je Anamarija Knego uz povremeno malo grublji ton također solidno iznijela svoju ulogu.

Ostali solisti, mahom mladi pjevači sjajne perspektive, svoje su uloge oblikovali uglavnom uspješno, a eventualne nedostatke njihovih izvedbi svakako bi valjalo promatrati s razumijevanjem njihove doista nezavidne pozicije obilježene nedostatkom ikakve scenske prezentnosti, što predstavlja okolnost u kojoj se lik koji je svatko od njih predstavljao mora stvoriti isključivo glasom. Tenor Josip Švagelj bio je uvjerljiv kao Roberto (Leicester), iako je povremeno nedostajalo suptilnosti u njegovu izrazu. Bariton Jurica Jurasić Kapun vrlo moćnog, ali i izuzetno promišljeno doziranog tona uspio je svojim glasom lik negativca Lorda Guglielma Cecila donijeti u vrlo mračnom i okrutnom izdanju. Bas Jakov Kalajžić u ulozi Giorgija Talbota i mezzosopranistica Vinka Siladi u ulozi Anne Kennedy bili su možda malo manje uvjerljivi, no kao izvođači na samim počecima pjevačkih karijera pokazali su da imaju potencijala za interpretativni rast i razvoj.

Dobru podršku solistima ponudio je orkestar koji je unatoč smanjenom sastavu zvučao uravnoteženo. Tek je povremeno bio čujan manjak gudača u odnosu na ostale instrumentalne grupe. Zasluge za uravnotežen ton i urednu izvedbu svakako valja pripisati dirigentu Matiji Fortuni, a njemu valja zahvaliti i inteligentno „prigušivanje“ zbora koji je bio smješten izvan scene, pri čemu eventualni nedostaci u kvaliteti tona nisu došli do izražaja, a njegova je uloga tonske podrške ansamblima solista ostvarena. U glazbenom je smislu, dakle, ostvarena sasvim pristojna izvedba, no ostaje dojam da je ovaj operni naslov zaslužio ozbiljniji pristup postavljanju na scenu.