Frenetična subverzija američkog sna

Na nedavnoj dodjeli Zlatnih globusa film Marty Veličanstveni imao je tri nominacije u nekima od najvažnijih kategorija, za najbolji film, glavnu mušku ulogu i scenarij, a osvojio ga je Timothée Chalamet kao najbolji glumac. Apsolutno zasluženo, jer uloga Martyja Mausera, mladog njujorškog prodavača cipela koji 1952. godine fanatično mašta o ostvarenju „američkog sna“, kao da je pisana za trenutačno vjerojatno najveću zvijezdu i najtraženijeg glumca. Cjelina možda nije veličanstvena, može joj se prigovoriti zbog dramaturške i narativne ishitrenosti u nekoliko navrata, kao i zbog još nekih detalja, ali Chalametova uloga neosporno jest.

Timothée Chalamet već je treći put nominiran za nagradu Oscar

Lik koji je napisan prema stvarnoj osobi, mladom Židovu Martyju Reismanu koji je odlično igrao stolni tenis, ali je bio i varalica, a svoju opsjednutost tim sportom i pokušajem ostvarenja „američkog sna“ opisao je u memoarima objavljenima 1974. godine, Chalamet utjelovljuje s iznimnom energijom i uvjerljivošću, ali i šarmom. Izuzetno je energičan, praktički nezaustavljiv, a potpisnika ovih redaka često je asocirao na mladog Roberta De Nira iz filmova Martina Scorseseja. Zacijelo ne slučajno, jer je redatelj Josh Safdie, tada u paru s bratom Bennyjem, još u crnohumornoj krimidrami Paklena noć iz 2017. demonstrirao da mu je upravo Scorsese najveći uzor. U tom su filmu braća dala posvetu njegovoj Idiotskoj noći, ali za razliku od izvornika njihovo je djelo bilo nekako lažno, namješteno, predvidljivo i stereotipno. Ipak, stekli su Scorsesejevu naklonost, što je rezultiralo time da on bude jedan od izvršnih producenata njihova sljedećeg (zajedničkog) filma Uncut Gems, odnosno Nebrušeni dijamanti.

Taj je film predstavljao njihov veliki kvalitativni iskorak, jer je realistična slika kriminalnog polusvijeta u Americi ovaj put bila znatno uvjerljivija. Tu je sve bilo na pravom mjestu, od pametnog scenarija i ponekad žestoke režije do frenetičnog narativnog ritma i odličnog rada s glumcima, osobito s Adamom Sandlerom koji je u liku sitnog njujorškog dilera draguljima ostvario ulogu života. Sočnu i punu, u tolikoj mjeri da je pokazao kako nije samo nerijetko iritantan glumac iz moronskih komedija.

U tom kontekstu aktualni Marty Veličanstveni predstavlja još jedan kvalitativni korak naprijed, i to u svim smjerovima, od priče i likova do dramaturgije, naracije i glumačkih interpretacija. Ritam je opet frenetičan, sve se odigrava izuzetno brzo, ne samo partije stolnog tenisa koje gledamo nego i Martyjeva muljanja baš svakog. Od zavođenja od njega dosta starije Kay (vrlo dobra Gwyneth Paltrow), da bi se približio njezinu bogatom suprugu Miltonu Rockwellu (odličan Kevin O’Leary), koji bi mu mogao omogućiti odlazak na svjetsko prvenstvo u ping-pongu u Tokiju, preko manipuliranja u njega zaljubljenom djevojkom Rachel (sjajna Odessa A’Zion), do poigravanja s ekscentričnim, ali i potencijalno opasnim gangsterom Miškinom (efektno pomaknuti redatelj Abel Ferrara) koji obožava svog psa.

Marty pritom klizi prema dnu, od krađe 700 dolara iz trgovine u kojoj radi do konačnog poniženja koje mu pred svojim podjednako bogatim prijateljima priredi Rockwell. No gledatelj svejedno navija za njega, jer shvaća da on iskreno vjeruje u cilj koji si je postavio: postati svjetski prvak i obogatiti se. Vjeruje i zbog toga što su oni oko njega još gori, bogati licemjeri i manji ili veći kriminalci, odnosno barem gori prevaranti i muljatori od njega.

Ipak, nakon što na kraju bude ultimativno ponižen, Safdie Martyju pruža mogućnost kakvog-takvog iskupljenja. On odbija prema dogovoru unaprijed izgubiti ključni meč protiv Japanca Kotoa (stvarni gluhonijemi stolnotenisač Koto Kawaguchi), u njemu se bude ponos i prkos, te gledatelj shvaća da možda ipak nije baš besprizorni varalica kakvim je dotad predstavljen.

Takav završetak nije posve u skladu s onime što smo gledali tijekom filma, i zbog toga se Joshu Safdieju može uputiti ozbiljan prigovor. Unatoč tome, vrline daleko nadvisuju nedostatke Martyja Veličanstvenog. Osobito valja izdvojiti dojmljivo atmosferičnu i nenametljivo stiliziranu fotografiju dva puta za nagradu Oscar nominiranog i uvijek pouzdanog Dariusa Khondjija (Evita Alana Parkera, Sedam Davida Finchera, Ljubav Michaela Hanekea) koja također bitno pridonosi ugođajnosti cjeline i impresivnom rekreiranju prve polovice 50-ih godina prošlog stoljeća.

Ukratko, premda smo tek u siječnju, možda smo već na početku 2026. dobili najbolji film godine. Onaj koji inteligentno subvertira mit o „američkom snu“ i putu do njegova ostvarenja.