DLANOVI I PRSTI

UZMI  JEDNU  OLOVKU

Napiši jednu misao

Zapiši jednu istinu

Napiši jednu iskrenu

Zapiši jednu uskrsnu

Jednu daleku

Jednu nepoznatu

Jednu jednostavnu

Jednu tešku

Jednu bizarnu

Jednu izabranu

     kradomice

       nemilice

         napiši

ČEŽNJA

Rastapam sporo u ustima

čežnju poput češnjaka

ispod jezika, na jeziku

s jezikom

Ljuta, peče, grize

stvara slinu

kapa na masni papir

odupire se olovci

Koža se ježi

kao u onoga mladića

što iz mora skoči

u hladnu, poplavnu rijeku

Usne modre, dršću

dok izgovaraju – čežnja

koja zamire u plahosti

VIZIR

Imam vizir

stalno podignut s lica

iz njega gledam sve bitke

s oružjem i bez njega

Poznajem polja i šume

sječu starih stabala i mladica

Ubojice!

Nemojte se držati

kao da vas ne vidim

Imam veliki papir

i pero

bijelo platno

i nebo

u njega ću zapisivati viđeno

Nećete umaći prošlosti

ni pobjeći u budućnost

dok ne spustim vizir

GRAD  NAVUKAO  KOŠULJU

Navukao rukavce rijeka

namjestio okovratnik crkve

zakopčao pucetima vrata

opasao se vodom

Uvukao u hlače

platno priznate zastave

na prsima naslijeđeni grb

Vrhovi katedrale vijore

kao razapeto rublje

na užetu Domovine

Tkanina čvrsta, nepropusna

olovne kiše udaraju

konci ne popuštaju

košulja brani tijelo grada

OBZIRNI  KRADLJIVAC

Ne krade bez reda

niti bez obzira

ni ne krade

ona njemu pripada

Ne krade rukama

nego pogledom

temu, priču, u mukama

Uzeo je samo ono

što mu treba i odgovara

neuhvatljivo a dostižno

Uzeo joj dlan

odveo izvan smrtnosti

ukrao svoju pjesmu

obzirni kradljivac

DLANOVI  I  PRSTI

Prsti su mi bili

debeljuškasti

premda gipki

Vješti

na tipkama i svirkama

Podiži ih kao da ti je

jabuka u dlanu

Spretni

u berbama i svadbama

urešeni zlatom

svejedno ih nisam

previše cijenio

Nokti široki

naslijeđe oca stolara

i njegove plosnate olovke

Nakon puno godina opipavanja

za snalaženje

mudriji i otmjeniji

tako vremešno stanjeni

Makar s njih spadaju

dobivena prstenasta odličja

MALO RASPELO

Malo brončano raspelo

na polici uz knjige

Listovi su topli

ti si, Isuse, kao hladan

kadikad odvojim

oči od štiva

tvoje tijelo sve je vruće

a slavni likovi od slova

drhte u zimi

Ponekad jelenjom kožom

milošću ti laštim

lice, ruke, noge

koje u mjesečevom sjaju

hodaju po mojoj sobi

MARAMICA

Dolje u dubinu

pala ispod sfinge

maramica za brisanje

čela

Čovjekove kratke ruke

nedohvatna prošlost

osamljena, otvorena, leži

na rubovima ukrasni meandri

Da je bila vaza

s istim motivom

razbila bi se u komadiće

stoljeća

ovako je cijela

u njoj otisak

Lice jednako samo sebi

svijetli u vječnosti

PJESMA TRAŽI AUTORA

Mogu biti u rimi

vezana

mogu biti slobodna

mogu biti u sonetu

mogu biti u oktetu

pjevačica, plesačica

Bit ću kao voda

prozirna i teška

blagotvorna i mirna

kako i ulazim u more

Okretna, vješta

na zemlji, u zraku

nisam daleko

dotaknut ćeš me

koliko ti doseže mašta

Možeš zapisati što zaželiš

samo mi se na leđa

potpiši

Izoštren poetski pogled iz podignutog vizira

Piše Darija Žilić

Prva pjesnička knjiga Borbena Vladovića (Split, 1943) Balkonski prostor izlazi 1970, a već tada autor je bio poznat po svojim konkretističko-vizualnim radovima s kojima je sudjelovao na mnogobrojnim izložbama u svijetu i kod kuće. Pjesnik povezuje verbalne, grafičke i lingvističke dosjetke, organizira tekst ludičko-konkretistički. No zanimljivo je istaknuti da se to događa u prvim zbirkama, dok u četvrtoj i petoj knjizi (Knjiga pegla, Odmor pelivana) nalazimo tradicionalnije oblike pjesmotvorenja. Branko Maleš ističe da Vladović, koristeći se svakodnevnom tehnikom kao predloškom nove stvarnosti, distanciranim opisima spomenute predmete promatra kao novu prirodu, tehniku kao prirodu, popartistički. I u tom je smislu inovativan.

Književna kritika često je isticala prvu fazu Borbena Vladovića kao važnu, premda je autor ispisao niz zanimljivih zbirki u kojima dominira drukčiji ton. Tu mijenu u radu Borbena Vladovića ističe i Pavao Pavličić, autor pogovora izabranim pjesmama Lirski kockar iz 2005. Pavličić napominje da se u većini pregleda i antologija ističu „tekstovi konkretistički, vizualni i slični“, dok sve ostalo stoji po strani. A riječ je o najvećem dijelu opusa.

Borben Vladović počeo je objavljivati još šezdesetih, istodobno s pjesnicima okupljenima oko časopisa Razlog. Ta je lirika bila hermetička i asketska i nije ulazila u dijalog s društvenom zbiljom. Poezija je bila ključ egzistencije. Razlogovce nije zanimala zbilja, nego opći i metafizički pojmovi. Neko je vrijeme i Vladović bio među njima. Sedamdesetih se ta poetika mijenja, posebno leksik i teme, a sve to odražava se i na Vladovića.

Pavličić je podijelio Vladovićevo pjesništvo na četiri faze. U prvoj, koju naziva razdobljem lirske groznice, riječ je o hermetizmu, slobodnom stihu i misaonosti. To se odnosi na prve pjesničke knjige Balkanski prostor i Vrulje. Drugu fazu karakterizira pobuna protiv poezije, protiv institucije pjesništva. Tada uz pomoć persiflaže i parodije, koristeći se grafičkim i vizualnim, dovodi u pitanje sam poetski govor, kao npr. u zbirci 3 x 7= 21. Poezija se, pokazao je pjesnik, može stvarati od raznih materijala, i biti važna sfera svakodnevice. Treća faza donosi neposredniji doživljaj zbilje, opjevavaju se predmeti, ali i umjetnička djela te fenomeni masovne kulture – to se odnosi na zbirke Knjiga pegla i Odmor pelivana. Četvrta faza pak počinje od zbirke Lirika iz 2000. u kojoj se autor bavi već opjevanim mjestima, ali sada su konkretizirana, posebice djetinji i zavičajni prostori. Te su pjesme intimističke, prati ih svijest da velike istine ne mogu biti dosegnute, a izraz je prigušen. No te faze nisu jasno odijeljene, jer se određene karakteristike dviju faza mogu naći u jednoj knjizi. Pavličić ističe jednu od konstanti Vladovićeva opusa, a to je da u pjesmama spominje umjetnost i književnost.

U novim ciklusima, pa i u ovome koji donosimo u novome broju Vijenca, Vladović piše metapoetski, o samom procesu pisanja i čitanja, a nalazimo i postmoderni motiv „pjesme koja traži autora“, te topose urbaniteta, tjelesnosti, senzualnosti i čežnje, koja se rastapa sporo u ustima „poput češnjaka“. Posebno bih izdvojila pjesmu Dlanovi i prsti u kojoj naziremo i diskretnu obiteljsku genealogiju: „Nokti široki / naslijeđe oca stolara / i njegove plosnate olovke.“ U pjesmi Malo raspelo javlja se kristološki motiv, mistična atmosfera, kontrast Kristova toplog tijela na raspelu i slova koja „drhte u zimi“, a u Maramici običan predmet ostaje objektivni korelativ za prikaz nedohvatne prošlosti.

U kondenziranim pjesmama, precizno, Vladović piše misaono, ali i čulno, no njegova je lirika nadasve usmjerena traženju istine, jer će pjesnik na velikom bijelom papiru zapisivati sve viđeno, sve ono što je izmaklo osudi – ubojstva, nepravdu svijeta. Riječ je o poeziji u kojoj se pjesnik ne ustručava gledati iz vizira, jer smisao je svjedočiti istinu.