Čudo je ostalo zakopano

Monika Herceg naša je ugledna, višestruko nagrađivana pjesnikinja čija je poezija odavno prešla granice i prevodi se u mnogim zemljama. Dramske tekstove počela je objavljivati ubrzo nakon prvih zbirki pjesama, početkom dvadesetih godina, a njih je također primijetila prosudbena komisija pa je već prva drama Gdje se kupuju nježnosti 2020. godine pobijedila na Natječaju za suvremeni dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Iduće godine dobila je treću nagradu u mostarskom HNK za Zakopana čuda, dramu koju je tada režirao Dario Harjaček za Dramski program Hrvatskog radija i emisiju Radio atelje. Za vrijeme pandemije Harjaček je ponovno posegnuo za tim tekstom te je u produkciji Teatra Mašina igre 2022. napravio kazališno-filmsku inačicu koju se može pronaći na YouTube kanalu.

Zakopana čuda ponovno je prošle godine „otkopala“ glumica Nina Violić koja je tekst postavila u produkciji umjetničke organizacije Glumac ima vremena, Glumica ima vremena/TAHT. Šibenska premijera bila je u prosincu u Kući umjetnosti Arsen, a zagrebačka premijera održana je u Centru za kulturu Trešnjevka. To je prva kazališna režija naše nacionalne prvakinje (ako ne računamo diplomski ispit Rad Borosane na sebi u Teatru &TD 2002. godine) koja se posljednjih godina potvrđuje i kao vrlo uspješna filmska redateljica.

Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev / Snimio Valerio Baranović

Monika Herceg ispisala je ovim tekstom u svojoj osebujnoj poetici himnu ljubavi i životu koji je bez nje nemoguć. Važna protagonistkinja upravo je Ljubav čiji su misaoni monolozi bogati pjesničkom metaforikom i višeslojnom slikovitošću i kao takvi dijametralno suprotni sažetim rečenicama i realistički oporim i grubim dijalozima između dvoje ljubavnika – Slomljene djevojčice i Vječnog dječaka. Ona je izgubila vjeru u ljubav, a on, Pjesnik, unatoč mnogim lomovima i padovima i dalje uzdiže ideal ljubavi na pijedestal. Iako su u godinama, oboje su djeca zarobljena u tijelima odraslih ljudi, osobe koje ne žele odrasti, usamljenici koji proživljavaju brodolom života.

Za razliku od Harjačekove hibridne inscenacije, digitalne predstave u kojoj su se monolozi i dijalozi isprepletali u čvrsto zgusnuto dramaturško tkivo koje je prikazivalo sva tri lica u jednoj besanoj noći što sažimlje cijeli život, Nina Violić postavlja integralni tekst u obliku poliptiha čiji dijelovi, makar se referiraju jedan na drugoga, mogu stajati i zasebno. Ljubavi nije podijeljena posebna uloga, njezine rečenice izgovaraju glumci koji tumače i ljubavnike – Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev. Predstava počinje dolaskom Jelene Graovac Lučev koja transformacijom tijela pokazuje tijek vremena, jer je upravo vrijeme važan motiv ovog dramskog djela. U nekoliko poteza ona se iz mlade žene pretvara u grotesknu staricu, a upravo je taj groteskan prikaz ženskog starenja, koliko god izazivao smijeh u gledalištu, nejasno i redateljski površno rješenje.

Najuspjeliji je drugi dio predstave u kojemu na videu gledamo susret dvoje ljudi pored rijeke i slapova, dok njihove unutrašnje monologe, gotovo neutralno, izgovaraju glumci na pozornici. U tom spoju videa (Toni Soprano) i rečenica izgovorenih na mikrofon dočarali su nam se protagonisti, njihove dvojbe i strahovi, samoća i bijeg od bliskosti, a među njima se osjećala iznimna tjelesna privlačnost. Poetske i filozofske misli o rijeci koja teče, kao i o prolaznosti vremena na taj način su snažno stopile stvarnost dramskih lica i simboliku života.

U trećem dijelu gledamo dinamiku jednog ljubavničkog odnosa u kojemu protagonisti, čak i dok se zavode, igraju otvorenih karata, ne prikrivajući svoje mane i poroke. Oni su ogoljeni od samog početka što Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev naturalistički prikazuju, a u pamćenju će mi ostati jedan briljantan glumački detalj: Leon Lučev se podizanjem hlača i odijevanjem prsluka u sekundi pretvara u starca, koji je za razliku od groteskne starice, blizak mnogima koje poznajemo. Starost su dočekali zajedno, prihvaćajući ljubav kao lijek protiv samoće, nakon mnogih turbulentnih godina, međusobnog odbijanja i prihvaćanja, bjegova i susreta o čemu je već ispisano mnogo stranica u literaturi.

Najslabiji dio komada jest onaj posljednji. Glumci potpuno ogoljeni, u donjem rublju, uz glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića, utjelovljuju Ljubav i izgovaraju njezine parole aktivističkim tonom, mladenački buntovno, što pomalo podsjeća na studentske amaterske uratke. Stoga me predstava ostavila hladnom, Zakopana čuda za mene su ostala i dalje zakopana, a radije bih preporučila Harjačekovu digitalnu inscenaciju koja je, za razliku od ove kazališne, uspjela izbjeći pad u površnost i banalnost, dočarala odnos s više osjećaja i točnije prenijela poetsku misao Monike Herceg.