Arhipelag Gulag – testament otpornosti ljudske duše

Punih pet desetljeća nakon objavljivanja pariškog originala, svjetlo dana ugledao je hrvatski prijevod Arhipelaga Gulag. Udruženim naporom izdavačke kuće Verbum i prevoditelja Gabrijela Jurića uklonjene su barijere između domaće čitateljske javnosti i tog monumentalnog djela ruskog nobelovca Aleksandra Solženjicina. Konačno, usudimo se reći, popunjena je velika praznina u niši disidentske proze na hrvatskom jeziku, a koja uistinu nije bila primjerena kulturno-jezičnom miljeu iz kojega su još davnih tridesetih godina XX. stoljeća, zaslugom znamenitog Ante Cilige, potekla prva razobličenja Staljinova režima.

Razorna kritika komunističkog totalitarizma

Riječ je o najrazornijoj ikad napisanoj kritici komunističkog totalitarizma otisnutoj na preko 1600 stranica, do koje ne bi došlo da se crvenoarmejski topnički časnik nije 1945. godine našao na udaru političke policije, a čija je osmogodišnja golgota u „arhipelagu“ logora raštrkanih diljem sibirske „pučine“ okončana tek nedugo po Staljinovoj smrti 1953. Posredstvom vlastitih iskustava iz tog razdoblja, te brojnih iskaza drugih zatočenika, manje ili više potresnih, uz opsežan, ujedno i iznimno diskretan, istraživački proces koji je tom kolažu trauma dao valjan i uravnotežen kontekst, dotični je podigao pisani spomenik milijunima anonimnih žrtava komunističkog totalitarizma, premda je, kako sam kaže, tek provirio kroz ključanicu, jer oni koji su dublje zagrabili u istinu o Staljinovu logorskom sustavu, oni su već odavna u grobu i ne govore.

Izd. Verbum, Split, 2024, preveo Gabrijel Jurić

Usustavljena dehumanizacija čovjeka središnji je motiv Arhipelaga, temeljem čega je spomenuto djelo steklo kultnu reputaciju u okviru liberalne kritike totalitarizma. Već na samom početku, kroz iskaze o vlastitom privođenju, istražnom postupku i prvim danima zatočeništva, autor u prvi plan stavlja divljačku brutalnost, ponižavanje i torturu. Time postavlja ton za ostatak studije, ispunivši je ozračjem prepunim straha, terora, bespomoćnosti i krajnje neizvjesnosti, pokazujući kako su uznici bili tretirani kao roba, nevezano za njihov društveni status i ranije djelovanje. „Mi nagonski vjerujemo da nikad ne bismo mogli završiti u ćeliji u iščekivanju smrtne kazne i da je za to potreban težak zločin ili barem istaknut život“, navodi Solženjicin, no kroz zloglasni sustav represije prošlo je nepregledno more ljudi te je posve izvjesno kako „naša sudbina da završimo u ćeliji čekajući smrt ne ovisi o tome što smo učinili ili nismo“, nego itekako ovisi i o vanjskim okolnostima, pa i o tomu ima li utamničenik sreće da je režimu dopao u ruke kao razbojnik, ali „socijalno blizak“ komunistima, ili je pak zaglavio po političkoj osnovi, s etiketom izdajnika naroda i domovine. Potresne scene vrsno se prepleću s historiografskim raščlambama. Tako, primjerice, refleksije promrzlih i gladnih nesretnika o neizbježnoj smrti i iščekivanju strijeljanja upotpunjuje historijatom smrtne kazne u Rusiji od 18. stoljeća, ili elaboriranjem značenja famoznog Članka 58. sovjetskoga Ustava koji je predstavljao zakonsku osnovu za pokretanje masovne zlostavljačke i ubilačke mašinerije.

Ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin

Odraz nas samih i u stražarima i u zatočenicima

Logorska svakodnevica u koju nas Solženjicin uvodi kao svjedok i vodič obilježena je prisilnim radom u ekstremnim uvjetima, suočavanjem s izgladnjivanjem, bolešću i nasiljem. Opisi fizičke i mentalne iscrpljenosti vrlo su plastični i dovoljno uvjerljivi da nam dočaraju brutalnost života unutar logorske žice i pruže nam neposredan uvid u to kako je strahovlada činila svaki dan paklenim i sve teže podnošljivim. Logor nije samo fizičko mučenje tijela, nego i umiranje duše kroz zatiranje svakog traga ljudskosti – pomno strukturirano postrojenje za uništenje psihe, vjere i nade. Nesvjesni razloga utamničenja, suočeni s bezdušnom okrutnošću sustava, zatvorenici gube svaku nadu, postaju apatični i na koncu se povlače u tišinu, lišeni osjećaja samosvijesti i ljudskog dostojanstva. No s druge strane, Solženjicinov tekst je ujedno i testament otpornosti ljudske duše. Neslomljivost čovjeka, čiju žilavost on veliča svakim prizorom preživljenog terora, podsjeća nas na to da, bez obzira na vanjske okolnosti, postoji unutarnji svijet u kojem nada i sloboda mogu tinjati do samoga kraja. Kao i svaka slična priča o uzništvu, ovo je ujedno i lekcija o umijeću preživljavanja, o pronalaženju svjetla u najmračnijim kutovima ljudskih iskustava.

Kirurško seciranje ljudske sposobnosti za činjenje zla i opiranje tom zlu ono je što ovu studiju čini vječnom i univerzalnom, a što je prepoznato i od strane priređivača hrvatskog izdanja kroz namjeru da se na koricama istakne poruka kako granica između dobra i zla prolazi kroz srce svakog čovjeka! Kroz misaonu šetnju „arhipelagom“ razvidno je koliko tanka može biti crta između zločinstva i ljudskosti, kako brzo društvene norme mogu okopniti pod krinkom ideologije ili straha. Ova dvojnost ljudske prirode, koegzistencija barbarstva i milosti, navodi i njega samoga na introspekciju moralnog kompasa kada na jednom mjestu kaže „da se ne bismo na brzinu zaodjenuli u bijele halje pravednika“, zapitajmo sami sebe: „A da je moj život krenuo drukčijim putem – možda bih i ja postao takav krvnik!“ Rukovodeći se kompleksnom prirodom zla, ne oslikava je u crno-bijelim bojama, nego se upušta u sive zone moralnosti, izdižući se iznad plošnog viktimizacijskog diskursa. Nudi nam empatičan pogled na sve aktere – one koji pate, one koji nanose patnju, i one koji laviraju između ta dva pola – kako bismo razumjeli da svatko od njih egzistira unutar svoga konteksta, oblikovan pritiscima i strahovima koji možda nisu vidljivi na prvi pogled. Ne prepustiti se zagriženoj pristranosti u trenucima kada opisuje teško zamislive patnje, zadržavajući objektivnu promatračku poziciju uistinu je hvalevrijedno. Zauzimanjem takvog stava on potiče samog čitatelja na  promišljanje o vlastitim djelima i propustima, navodi na potrebu „hodanja“ u tuđim cipelama, kako bismo u stražarima i zatočenicima vidjeli odraz sebe samih.

Kroz kontekstualizaciju opisanog nasilja Solženjicin nam uvjerljivo dokazuje kako je staljinistički sustav logora bio fundamentalno povezan s vladajućom ideologijom i služio uspostavi strateške kontrole nad cjelokupnim društvom, odnosno, ima svoje uporište u samim revolucionarnim aspiracijama ka stvaranju „novoga čovjeka“. Karakter i uloga logorskog sustava vrsno su historiografski obrađeni, s obzirom na objektivna ograničenja s kojima je bio suočen. Velik prostor je dao prikazu metastaziranja „arhipelaga“ u vremenu i prostoru, tipologizirajući ga u nekoliko razvojnih faza. Upoznaje nas s počecima sustava iz 1920-ih godina, kroz rad logora Solovjecki, zatim nastavlja sa širenjem logorske strukture sadržanim u podizanju stotina malih i srednjih „otoka“ u pučini tajge i tun­dre namijenjenih „osvajanju Sjevera“. Predstavljen kroz eufemistički birokratski jezik kao „odgojne ustanove za izdvojene nedisciplinirane članove besklasnog društva“, taj kompleks nije ništa doli servis besplatnog rada za izgradnju puteva, polaganje željeznica, kopanje plovnih kanala i izgradnju industrijskih pogona. Tijekom 1930-ih retorika kažnjavanja zamjenjuje se retorikom odgoja, na propagandističkoj razini se u prvi plan guraju udarništvo i natjecanje, pa se i od onih najiscrpljenijih traži, ističe Solženjicin, stalno glumljenje nekakvog društvenog života, istupanje sa zahtjevima o premašivanju normi, prokazivanje štetočina i pozivanje na otpor neprijateljskoj propagandi. Žrtva za kolektiv, trosmjenski rad bez vikenda i odmora dobivaju na cijeni! „Udarnik prestaje osjećati disciplinu i rad kao nešto nametnuto izvan već kao unutarnju nužnost“, a kako se ne bi izbjegao budnom oku drugova supatnika i zaobilazio obveze, ustrojen je u radnu brigadu koja mu se predstavlja kao sredstvo obogaćenja ličnosti i karaktera, a zapravo je alat psihološkog terora u kojemu svatko špijunira svakoga. Arhipelag se konačno okamenjuje 1938. kada Staljin proglašava „iskorjenjivanje ostataka kapitalizma iz svijesti ljudi“, a broj zatočenih drastično se povećava. Deportiraju se čitava naselja ili se pak sela ograđuju žicom, pretvarajući se time preko noći u logore. Uglavnom je priljev u toj fazi činilo seosko stanovništvo. Okoštava sustav rigidnog nadzora, a ujedno se osigurava dotok ogromne jeftine radne snage nužne za „petoljetke“ i industrijalizaciju zemlje. No istovremeno nameće se nužda smanjenja broja zatvorenika, gulazi dolaze u stanje prenapregnuća, što vodi porastu smrtnosti u njima, ali i masovnih strijeljanja. Institucionalizirana psihoza pritom ne vidi puštanje na slobodu kao moguću opciju, te sustav time postaje i istrebljivački.

Težina šutnje koja se nadvija nad zlom

Uvjereni antikomunist, Solženjicin se u opravdavanju bunta protiv Staljinove strahovlade ne libi pokazati razumijevanje za kolaboraciju dijela pučanstva s Nijemcima 1941. i opiranje sovjetskim partizanima, što prije možemo pripisati autorovoj istinoljubivosti nego stanovitim revizionističkim stremljenjima. Do 1941. godine, kako navodi, nije postojao nijedan režim koji se mogao usporediti sa Staljinovim „po broju mučenih, po svojoj dugogodišnjoj ukorijenjenosti, po dalekosežnosti planova i posvemašnjoj unificiranoj totalitarnosti“ i želja za osvetom „crvenima“ bila je vrlo živa.

U sadašnjim prilikama, ovaj spis predstavlja branu povijesnoj amneziji i revitalizaciji Staljinove ostavštine kakva u posljednje vrijeme buja u Putinovoj Rusiji, a s kojom određene sličnosti pokazuju razne idejno-političke snage diljem Europe koje nastoje diskurs o povijesnoj dimenziji komunizma oslikavati plemenitim bojama „ekstremizma nade“. Pokazuje kako je lako zažmiriti na zločine ukoliko oni nisu dokumentirani, ukoliko se glas o njima ne probija kroz propagandističke naplavine. Imajmo na umu, Solženjicinova kalvarija događala se u godinama kad je Sovjetski Savez bio na vrhuncu moći i raspolagao golemim moralnim kreditom stečenim kroz rušenje nacizma! U tom smislu na svakom građaninu stoji obveza da neljudskost ne bude prešućena, ignorirana ili zaboravljena, zarad partikularnih političkih interesa.

Prolazeći kroz Arhipelag Gulag može se osjetiti kolika je težina šutnje koja se jednom nadvije nad zlom. Što se može očekivati nakon što pod čizmom nekontrolirane moći i svevlasti svjedočanstva bivaju ušutkana, a priče ostaju neispričane, te historija podbaci u svojemu dokumentarističkom poslanju, možda je najbolje izreći upozoravajućim riječima autora: „Kada šutimo o poroku, kada ga utjerujemo u grudi samo da ne bi izbio van – mi ga ‘sijemo’ i on će još tisuću puta niknuti u budućnosti. Ne kažnjavajući, čak i ne osuđujući zločine, mi ne samo da branimo njihovu ništavnu starost – mi ispod novih naraštaja podrivamo sve temelje pravednosti. Zbog toga su oni tako ‘ravnodušni’ u svome rastu, a ne zbog ‘slabosti odgojnog rada’. Mladi upijaju da se podlost na Zemlji nikada ne kažnjava već da uvijek donosi miran i ugodan život. I bit će strašno i neugodno živjeti u takvoj državi“.