Vjerna posveta i provokativna reinterpretacija

Adaptacija bilo kojeg klasičnog književnog djela nedvojbeno je izazov, no kada je riječ o Strancu Alberta Camusja, taj izazov postaje gotovo sakralan. Jer ovaj „sveti tekst“ egzistencijalizma objavljen 1942. desetljećima kao da izmiče filmašima: ni Visconti s Mastroiannijem ni Demirkubuz nisu uspjeli u potpunosti artikulirati taj specifičan spoj vreline, otuđenja i apsurda.

Stranac Françoisa Ozona nije samo prva francuska ekranizacija Meursaultove sudbine, nego i smion ulazak u preporod književnih adaptacija koje predloške prevode u moderno doba složenim tematskim intervencijama. Uz priziv vlastitih stvaralačkih korijena, redatelj crpi inspiraciju iz dugotrajnog osjećaja straha i sveobuhvatnog apsurda ugravirana na stranicama romana, stvarajući djelo koje je istovremeno vjerna posveta i provokativna reinterpretacija.

Benjamin Voisin, iako mlađi i fizički markantniji nego što bismo zamišljali Camusjeva Meursaulta, utjelovljuje ranjivost i neprozirnost antijunaka s izvanrednom preciznošću

Ozon majstorski prevodi Camusjev unutrašnji monolog u sliku. Prava dramatizacija ne odvija se u izrečenom, nego u emocionalnom vakuumu krupnih kadrova Meursaultovih senzornih iskustava. Vizual filma u crno-bijeloj tehnici Manuela Dacossea evocira estetiku 1950-ih i bressonovski minimalizam. Sunce ovdje nije izvor života, već agresivan čimbenik koji zamagljuje granicu između stvarnosti i sna, umora i zločina, dok kamera bilježi svaki titraj, čineći atmosferu iznimno gustom. Ključni trenutak ubojstva režiran je hladnom preciznošću, bez patetike, čime se vjerno ocrtava bit apsurda: čin bez jasnog motiva, smrt koja se događa jer je svjetlost bila nepodnošljiva.

Benjamin Voisin, iako mlađi i fizički markantniji nego što bismo zamišljali Camusjeva Meursaulta, utjelovljuje ranjivost i neprozirnost antijunaka s izvanrednom preciznošću. Njegov Meursault kao da je istinski rođen tek nakon majčine smrti. Ozon Voisinovu ljepotu iskorištava pretvarajući ga u objekt erotske kontemplacije, posebno u odnosu s Marie (Rebecca Marder) u kojem je fizički kontakt jedini oblik komunikacije koji glavni lik razumije. No, ispod te privlačne vanjštine krije se čovjek nespreman za društvene konvencije, koji postupno gubi spremnost za borbu protiv sustava. Jedinstveni Denis Lavant u ulozi susjeda Salamana genijalan je glumački odabir te izvrstan doprinos dinamici likova.

Posebno je intrigantan Ozonov suptilni revizionizam u kontekstu alžirskog identiteta. Kritička rasprava zamjerala je Camusju brisanje identiteta žrtve, nazvane samo Arapinom. Ozon, svjestan suvremenih rasprava te romana Kamela Daouda Meursault, protuistraga, „vidljivo“ vraća Alžiru njegovo mjesto. Početno uokviravanje priče kroz žurnal s grafitima Alžirske oslobodilačke fronte daje do znanja da nevidljivost lokalnog stanovništva u Meursaultovim očima predstavlja namjerno sljepilo kolonijalnog načina razmišljanja. U trenutku ubojstva, Ozon sugerira i potisnutu seksualnu ambivalentnost; bljesak oštrice noža i Meursaultov fiksirani pogled pretvaraju sukob u nasilni pokušaj ubojstva vlastite želje, svega onoga što bi ga u konformističkom društvu označilo kao apsolutnog
autsajdera.

U sudnici se Meursaultu naravno ne sudi zbog samoga ubojstva, nego zbog toga što nije plakao na majčinom pogrebu, pri čemu Ozon izvrsno dekonstruira licemjerje buržoazije. Dok se proces pretvara u farsu, istražuju se granice empatije te se maestralno redaju zauzete društvene uloge. Zadnji dio filma, smješten u klaustrofobičnu tamnu ćeliju, snažan je kontrast blještavoj prostranosti plaže. Sučeljavanje sa svećenikom (Swann Arlaud) trenutak je u kojem odbijanje nade postaje vrhunski čin slobode, a ravnodušnost svemira jedina istinska utjeha. Iako film u ovom dijelu riskira postati sumorna vježba debate, Ozonov režijski asketizam zadržava napetost, izradivši još jedan neizmjerno važan element Camusjeva originala, izvrsnim filmskim jezikom.

Ozonov je Stranac trijumf stila nad suvišnim emocijama, djelo vjerno Camusjevim idejama, a istovremeno dovoljno hrabro da im podari vlastiti identitet. Ovo je film o istini koja ne donosi spasenje, već mirnu spoznaju o neizbježnosti kraja pod ravnodušnim nebom. To je vizualno opojna, jezivo relevantna dekonstrukcija otuđenja koja nas prisiljava da se zapitamo koliko smo i sami stranci u vlastitim životima. U završnim kadrovima naglom promjenom tona, uz taktove pjesme Killing an Arab grupe The Cure, redatelj podsjeća na vječni krug apsurda. François Ozon ovim se uratkom potvrdio kao majstor istraživanja ljudske psihe, pretvorivši književno remek-djelo u živopisno, uznemirujuće i nepobitno filmsko iskustvo.