Venezuela, Grenland i veleprostori Carla Schmitta

Svjetski poredak može biti organiziran unipolarno, bipolarno i multipolarno, četvrtog oblika nema. Kao što je dobro poznato, hladnoratovski poredak bio je bipolaran, odnosno utemeljen na delikatnom ekvilibriju između dviju svjetskih supersila – Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Nakon ekonomskog i ideološkog poraza potonjeg, te raspada SSSR-a kao države, uslijedilo je razdoblje američke unipolarnosti. Premoć SAD-a bila je toliko očita i opipljiva da su neki stručnjaci počeli govoriti o Pax Americana; otvoreno uspoređujući SAD s Rimskim Carstvom. Ustvari, Washington nije imao status sličan antičkome Rimu, tj. nije se pretvarao u globalni imperij, nego je zauzeo ulogu svjetskog hegemona, prve države među jednakima.

Ukoliko prijeđe Rubikon i izvrši prisilnu aneksiju Grenlanda, Trump će SAD pretvoriti u imperij  / Snimio Patrick Pleul / DPA / PIXSELL

Za razliku od imperija, koji ima fluidne granice, a druge aktere smatra plijenom ili vazalima, hegemon je jasno ograničena država sa samopercepcijom čuvara poretka i njegovih pravila te je vrlo često tako doživljavan i od strane drugih subjekata međunarodne politike. Dokle god ne iskazuje imperijalne ambicije, hegemon je u pravilu percipiran pozitivno, kao garant stabilnosti i mira. Oni rijetki koji odbijaju priznati njegovu prevlast ili mu se čak otvoreno suprotstavljaju, izopćeni su iz pristojnog međunarodnog društva i proglašeni odmetnicima. Točno to dogodilo se autokracijama u Iranu, Iraku i Sjevernoj Koreji, kada ih je američki predsjednik George W. Bush u siječnju 2002. svrstao u tzv. Osovinu zla. Godinu dana kasnije, Koalicija voljnih okupljena oko SAD-a izvršila je invaziju na Irak te za samo nekoliko tjedana srušila režim Saddama Husseina.

Sjedinjene Američke Države u prvom desetljeću 21. stoljeća bile su na vrhuncu moći, a njihova se dominacija činila nedodirljivom. Štoviše, pojam globalizacije počeo se koristiti kao sinonim za amerikanizaciju svijeta. Međutim, financijska kriza iz 2008, pojava Islamske države u Iraku i Siriji te američko posrtanje u posttalibanskom Afganistanu razotkrili su slabosti kod kuće, kao i strategijsko prerastezanje vojnih resursa Washingtona. Slično zamoru proširenja Europske unije, u američkom je društvu došlo do zamora od obavljanja uloge svjetskog policajca. Predizborni slogan America First Donalda J. Trumpa iz 2016. dao je naslutiti da će se Amerika pod njegovim vodstvom okrenuti sebi i – Trumpovim riječima – prestati trošiti „milijarde i milijarde dolara“ na „beskonačne ratove“. Moskva i Peking njegovu kampanju i pobjedu na predsjedničkim izborima u studenome 2016. nisu mogli shvatiti drugačije nego kao završetak američke unipolarnosti i početak razdoblja multipolarnosti.

Što je zajedničko Monroevoj doktrini i Schmittovu Großraumu?

Američka vanjskopolitička doktrina iz 1823, nazvana po predsjedniku Jamesu Monroeu, tražila je od europskih sila neupletanje u unutarnja pitanja američkog kontinenta, tj. zapadne hemisfere. Zauzvrat, SAD je Europi nudio ekvidistancu i neutralnost u pogledu unutareuropskih previranja. Nešto više od stotinu godina kasnije, u osvit Drugoga svjetskoga rata, njemački pravnik i politički teoretičar Carl Schmitt – blizak nacističkom režimu, ali još uvijek (donekle) slobodni mislilac – održao je predavanje pod nazivom Međunarodnopravni poredak veleprostora sa zabranom interveniranja prostorno stranih sila. U njemu je predložio uspostavu sustava jasno ograničenih veleprostora umjesto unificiranog svjetskog poretka utemeljenog na univerzalnim principima, smatrajući ih tek maskom angloameričkog imperijalizma. Gotovo identično današnjim zahtjevima Putinove Rusije, Schmitt je zagovarao zabranu interveniranja prostorno stranih sila izvan njihovih vlastitih veleprostora. Unutar svakoga od njih postojao bi hegemon čija bi prevlast bila neupitna iznutra i nedodirljiva izvana. Eksplicitno se pozivajući na Monroevu doktrinu, Schmitt je tvrdio kako bi ravnoteža snaga između veleprostora u kombinaciji s politikom neupletanja garantirala svjetski mir.

Kao neupitni njemački nacionalist (nikada do kraja nacionalsocijalist), Schmitt je europski kontinent vidio kao veleprostor pod njemačkom hegemonijom; dovoljno velik da ostvari gospodarsku samodostatnost, dovoljno snažan da se obrani od eventualnog napada i homogen – europski, bijeli, kršćanski i kopneni (za razliku od pomorske sile Velike Britanije). Schmittov projekt bio je istovremeno imperijalistički i antiimperijalistički: stavljao je negermanske narode Europe pod nacističku prevlast ili izravnu vlast, ali je istovremeno trebao emancipirati Njemačku od omražene angloameričke dominacije. Iz navedenoga proizlazi da Schmitt nipošto nije bio zagovornik globalne dominacije ili neograničenoga širenja Trećega Reicha, nego je otvoreno zagovarao multipolarnost (do pet veleprostora), kao i pluralnost političkih sistema. U suštini, to je današnji međunarodnopolitički megaprojekt Vladimira Putina.

Nakon izbijanja Drugoga svjetskoga rata, Schmitt je opetovano apelirao na Sjedinjene Američke Države da ne slušaju britanske „ratne huškače“ i ostanu vjerne Monroevoj doktrini, vjerujući do prosinca 1941. u mogućnost dogovora Berlina i Washingtona. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor i službenog ulaska SAD-a u rat, pa sve do njegova završetka 1945, razočarani Schmitt upravo je u anglosaksonskom svijetu, a ne u Staljinovoj Rusiji, vidio glavnog neprijatelja Njemačke. Ovakav se stav može iščitati i kao prikrivena kritika Hitlerova raskida pakta sa Staljinom, s obzirom na to da su – prema Schmittu – Treći Reich i Sovjetski Savez, kao dvije kopnene sile, bili prirodni saveznici u obuzdavanju anglosaksonskih „morskih čudovišta“.

Slijedi li američka aneksija Grenlanda?

Kao što je ranije istaknuto, predsjednik Trump u prvom je mandatu (2017‒2021) nastupao izrazito izolacionistički, zaprijetivši čak i američkim napuštanjem NATO-a, a zatvaranje SAD-a, deportacija ilegalnih migranata, povratak radnih mjesta i proizvodnje u Ameriku te svojevrsna kulturna kontrarevolucija postali su temeljni stupovi pro-Trumpovog MAGA pokreta unutar Republikanske stranke. U svom drugom mandatu (od siječnja 2025), Trump se pretvorio u žestokog zagovaratelja Monroeve doktrine, tj. neupitne prevlasti SAD-a nad zapadnom hemisferom. Moglo bi se reći da je zauzeo srednju poziciju između strogog izolacionizma Trumpa iz prvog mandata i globalnog intervencionizma Georgea W. Busha. Novi smjer američke vanjske politike doveo je do opetovanih prijetnji preuzimanjem kontrole nad Panamskim kanalom, najave aneksije autonomnog danskog teritorija Grenlanda te šokantnog vojnog udara na Venezuelu i otmice njezina predsjednika Nicolása Madura 3. siječnja ove godine. Uslijedile su otvorene prijetnje čelnicima Kube, Meksika i Kolumbije da Washington „u svojem dvorištu“ više neće tolerirati loše upravljanje te politike usmjerene protiv interesa SAD-a. Američki State Department 5. siječnja na društvenoj mreži X objavio je fotografiju predsjednika Trumpa s porukom: Ovo je NAŠA hemisfera.

Ako je donedavno postojala sumnja u kojem će se smjeru kretati svijet, sada je više nema: idemo prema ostvarenju Schmittova plana iz 1939. godine, tj. prema razgraničenju veleprostora kojima će upravljati hegemoni: SAD u zapadnoj hemisferi, Ruska Federacija u Euroaziji, Narodna Republika Kina u Istočnoj Aziji. Međutim, brojna pitanja i dalje su otvorena: kako će se Europska unija postaviti prema novom multipolarnom svjetskom poretku – hoće li i dalje inzistirati na multilateralizmu, suradnji kroz međunarodne institucije i poretku utemeljenom na pravilima, ili će (nevoljko) preuzeti ulogu hegemona u europskom veleprostoru, tj. ulogu koju je Schmitt svojedobno bio namijenio Trećem Reichu? Nadalje, koja je sudbina Ukrajine – napadnute države koja se zemljopisno, geopolitički, povijesno i kulturološki nalazi na prijelazu iz Europe u Euroaziju, odnosno istovremeno pripada veleprostorima Europske unije i Rusije? Što je s Tajvanom – je li ovaj otok sljedeća žrtva u zaokruživanju veleprostora svjetskih supersila?

Budućnost transatlantizma ovisi o dogovoru na Arktiku

Ipak, pitanje Grenlanda – koliko se god činilo perifernim – postaje ključnim, jer bi moglo označiti krah transatlantizma i potvrditi prijelaz SAD-a iz statusa hegemona u status imperija. Prizivajući poznatu povijesnu analogiju, mogli bismo reći da je Washingtonu Grenland ono što je Ateni 416. pr. Kr. bio egejski otok Melos. Javna polemika između predsjednika Trumpa s jedne strane te danske premijerke Mette Frederiksen i grenlandskog premijera Jens-Frederika Nielsena s druge neodoljivo podsjeća na Melijski dijalog ovjekovječen u Tukididovoj Povijesti Peloponeskog rata. Dok se predstavnici Danske i autonomnog teritorija Grenlanda pozivaju na međunarodno pravo, slobodni izbor grenlandskog stanovništva i posvećenost miru, američki predsjednik svojim inzistiranjem da SAD-u naprosto treba ovaj arktički otok kao da ponavlja riječi atenskog izaslanstva: „Jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“. Ukoliko prijeđe Rubikon i izvrši prisilnu aneksiju Grenlanda, Trump će SAD pretvoriti u imperij – nešto što ni toliko kritizirani predsjednik Bush mlađi nije učinio na vrhuncu američke moći. Isto tako, nepovratno će raskinuti američko-europske veze izgrađene u rovovima sjeveroistočne Francuske i na obalama Normandije te učvršćene tijekom 45 godina hladnoga rata.

S obzirom na epohalni povratak SAD-a Monroevoj doktrini, nemogućnost obrane najvećeg svjetskog otoka od potencijalne američke invazije i katastrofalnih posljedica bilo kakvog američko-europskog sukoba za samu opstojnost NATO-a kao vojnog saveza, Danska i Europska unija moraju početi ozbiljno razmišljati o mogućim oblicima dogovora s SAD-om u vezi Grenlanda, bilo kao o kondominiju, protektoratu ili nekoj vrsti posebnog statusa otoka kao što ga već imaju neinkorporirani američki teritoriji poput Portorika u Karibima ili Guama u Tihom oceanu. Nakon ruske agresije na Ukrajinu i aneksije četiriju ukrajinskih regija (prije toga i Krima) te američkog napada na Venezuelu i otmice njezina predsjednika Madura, bilo bi iluzorno očekivati da će se ključni akteri međunarodne politike samo tako vratiti poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta drugih država, kao i principu suzdržavanja od nasilja i prijetnji nasiljem u međunarodnim odnosima. Mnogo je vjerojatnije da upravo svjedočimo kreiranju novog oblika svjetskog poretka koji će podrazumijevati strogo razgraničene veleprostore predvođene dominantnim silama, točno onako kako je prije gotovo 90 godina predlagao Carl Schmitt.