Ujedinjenje vesele obitelji

Za ove mračne i hladne dane, kad nam je prirodno biti doma i s bližnjima, nema mi ljepše i prikladnije pripovijesti od one o ujedinjavanju harlemske obitelji Van Campen, i to nakon četiri stoljeća – dakako, virtualno. Slika je naručena vjerojatno 1624, u povodu dvadesete godišnjice braka Gijsberta Claesza van Campena i supruge Marije Jorisdr Paleydeyn, a supružnike, bezbrižno zavaljene u travu i okružene s njihovih sedmero vesele djece, možete od 2011. vidjeti u muzeju u Toledu, gradu u američkoj državi Ohio. Portrete je naslikao Frans Hals stariji, majstor tog žanra iz Haarlema, koji je u obiteljske portrete uveo novost – smještao ih je u prirodu; to su si mogli priuštiti samo najbogatiji jer je naplaćivao po osobi, zbog čega takvih skupnih portreta ima samo nekoliko, a u ponor vremena propala su više-manje sva imena ljudi koje je naslikao, ne samo on, nego i drugi stari majstori.

I Van Campeni su bili zaboravljeni, i ne bismo danas znali za njih da Leo van Puyvelde, kustos u Kraljevskom muzeju likovnih umjetnosti u Bruxellesu, nije 1929. uočio da je jedna njihova slika upadljivo srodna toledskoj: dvije djevojčice u okićenim kolima što ih vuče koza urešena poput paradnog konja, uz koje stoji dječak, a svi pršte od veselja. Da su slike bile dio iste cjeline, predloženo je 1963. i potvrđeno 1969; k tome je 1972. za jedan portret dječaka iz privatne kolekcije pretpostavljeno da je dio iste kompozicije. Restauracija briselske slike otkrila je da je s jedne strane prekrivena djevojčica, to jest pola djevojčice, pouzdan znak da je slika u jednom trenutku bila prepiljena i da su ti dijelovi razdvojeni.

Tri slike izrezane s izvornog portreta obitelji Van Campen i rekonstrukcija velikog djela Fransa Halsa starijeg / Izvor Wikimedia Commons

To nije bila neuobičajena praksa u prošlosti jer je slikurine iz dvoraca i palača bilo nemoguće ugurati u građanske stanove, a i trgovci umjetninama moraju si nekako zaslužiti kruh. U svakom slučaju, sada je djece već bilo dvanaestero, a idući se trag našao na američkoj slici: djevojčica u kutu dodana je naknadno, očito jer se rodila nakon završetka obiteljskog portreta, a naslikao ju je drugi umjetnik, Salomon de Bray, koji se na cipelici mališanke i potpisao, zabilježivši i godinu svoje intervencije: 1628. Sada su već povjesničari imali crvenu nit, pa se moglo potražiti u kojoj se brojnoj i bogatoj obitelji rodilo dijete te godine.

Tako se došlo do Gijsberta Claesza, rođena u Leidenu, koji se nakon ženidbe 1604. iz Amsterdama preselio u Haarlem i obogatio trgujući tkaninama. Postao je 1614. ondje i dekan trgovačkog ceha, a sa svojom je velikom obitelji živio u velikoj kući Bontekoe u ulici koja se danas zove Warmoesstraat. Na slici najstariji sin Pieter stoji iza oca; on se bio oženio, ali nije ostavio potomke; uz kozju zapregu stoji Gijsbert mlađi, koji je umro 1641. Treći sin, Cornelis, kojemu majka dodiruje obraz, postao je harlemski javni bilježnik, a radio je uglavnom s katoličkim obiteljima – obitelj je bila katolička, što se signalizira i crkvom u pozadini, smještenom u centar izvorne slike.

Portret je nakon očeve smrti 1645. naslijedila kći Agnes, koja je preminula 1666, iste godine kad i njezina majka i Frans Hals. Hals je bio rođen u Antwerpenu u južnoj, španjolskoj Nizozemskoj, ali se zbog ratnog meteža njegova obitelj preselila u Haarlem kada je bio sasvim malen. Mnogi njegovi klijenti iz Haarlema također su bili izbjeglice s juga, a posao mu je cvjetao, iako u tom strogom protestantskom kraju nije bilo mjesta za religiozno slikarstvo. Građani su ipak voljeli naručivati slike za svoje stanove, pri čemu su se posebno tražili pojedinačni, bračni, obiteljski i institucionalni portreti, a Halsovo se umijeće očitovalo u tome da je pod tamnom i dostojanstvenom odjećom znao prikazati ljude pune života, sjajnih očiju i vedra osmijeha. 

Nakon Agnesine smrti slika je razrezana, ne znamo kada i zašto, ali najvažniji je razlog zacijelo to što sa svojih 3,8 metara nije stala nikome na zid; dodatno usitnjavanje je uslijedilo, pretpostavlja se, zato što je neki dio stradao od vlage i plijesni pa se spašavalo što se spasiti dalo. Bilo kako bilo, tri slike zadnjih godina bile su okupljene na zajedničkoj turi europskim i američkim muzejima, pa je tako obitelj Van Campen bila okupljena još jednom, a k tomu je rekonstruirana i izvorna kompozicija. Budući da se identificiralo portretirane, shvatilo se da dvoje djece nedostaje, pa se i njih smjestilo onamo kamo bi pripadala, što se moglo na temelju poznavanja njihove dobi, ali i unutarnjih svojstava slike te činjenice da među pripadnicima obitelji postoji živahna komunikacija, jer svatko od njih gleda nekog drugog. I eto sada Van Campenovih pred nama, živih i srdačnih, okupljenih na onoj izmišljenoj livadi, pod doslikanim drvećem: jasno čujemo i vidimo njihovo
veselje.