Treptaj oka u povijesti svemira

U novu godinu ulazimo u času u kojem umjetna inteligencija doživljava silovit uspon. U svega nekoliko mjeseci strojevi uče pisati, stvarati i zaključivati, sve češće brzinom koja nadmašuje ljudsku sposobnost. Obećanja su golema, no s njima rastu i zabrinutosti. I dok si međusobno upućujemo želje za sreću, zdravlje i uspjeh, možda je upravo sada pravo vrijeme da na trenutak podignemo pogled – ne samo prema neposrednoj budućnosti koju pokušavamo predvidjeti, nego prema dugom vremenu, vremenu svemira, života i čovjeka. Jer trenutak koji živimo doista je izniman, ne samo po onome što nam obećava, nego i po onome što od nas traži, a toga često nismo svjesni. Zamislimo zato da je cjelokupna povijest svemira – 13,8 milijardi godina, od velikog praska do danas – sažeta u jednu jedinu kalendarsku godinu, od 1. siječnja u ponoć do posljednje sekunde 31. prosinca. Ta nam slika ne služi tek za usporedbu razmjera, nego kao misaoni okvir koji nam pomaže da jasnije uočimo kako se povijest svemira, života i čovjeka prema kraju te godine ubrzava te kako se u tom vrtoglavom ubrzanju mijenja i naše mjesto u njoj.

Kozmička godina

Prvog siječnja u ponoć rađa se svemir. S njime nastaju prostor i vrijeme, ali gotovo istodobno i temeljne građevne čestice materije: protoni, neutroni i elektroni. Te elementarne čestice i danas su prisutne u svakom našem atomu. Bez obzira na to koju dob slavimo na rođendanima, svi smo građeni od čestica nastalih u osvit svemira.

Dugo je svemir bio jednostavan i taman. Sastojao se tek od lakih atoma, ponajprije vodika i helija. Zatim se, u prvom tjednu siječnja, kozmička noć rasvjetljuje: pale se prve zvijezde. Goleme, nestabilne i kratkoga vijeka, one su pravi kozmički kotlovi.

Zamislimo da je cjelokupna povijest svemira – 13,8 milijardi godina, od velikog praska do danas – sažeta u jednu jedinu kalendarsku godinu. Na pragu nove godine, pogled na tu kozmičku pustolovinu može nam pomoći da relativiziramo mnoge svakodnevne probleme / Snimio Patrick Pleul / PIXSELL

U njihovoj se unutrašnjosti nuklearnom fuzijom „kuha“ materija i stvaraju novi kemijski elementi, odnosno nove vrste atoma: ugljik, kisik, silicij, željezo… Na kraju svojega kratkog života te zvijezde eksplodiraju kao supernove, raspršujući atome diljem svemira.

Tako započinje strpljiv i veličanstven ciklus: zvjezdana prašina rasprostire se, miješa, a zatim se pod djelovanjem gravitacije ponovno okuplja. Iz tih ostataka nastaju nove zvijezde, druge pa treće generacije, dugovječnije i često okružene planetima. Na taj su način svi kemijski elementi prisutni na Zemlji nastali u središtima davnih zvijezda, mnogo prije rođenja Sunca.

Svemir je nevjerojatno prostran. Astronomi procjenjuju da u njemu postoji otprilike deset puta više zvijezda nego zrna pijeska na Zemlji, uzmu li se u obzir sve plaže i pustinje. A ipak, samo jedan gram vode sadrži približno onoliko atoma koliko u cijelom vidljivom svemiru ima zvijezda – reda velièine 10²³, odnosno broj zapisan jedinicom i dvadeset i tri nule – toliko ih je veã u jednoj kapi vode, a kamoli u svemiru. Svaka je zvijezda jedan svijet; svaki je atom veã jedan mali kozmos. I svaki od njih ima svoju kozmičku povijest.

Sićušan planet

Tek se početkom rujna oblikuje naš Sunčev sustav, a potom i Zemlja. Planet je još užaren, snažno bombardiran, obavijen gustom i otrovnom atmosferom, bogatom ugljikovim dioksidom, bez kisika. Prije kraja rujna događa se nešto izvanredno: pojavljuju se prvi primitivni oblici života, sitni i krhki, ali sposobni za razmnožavanje, prilagodbu i opstojnost.

Sve do kraja studenoga život na Zemlji gotovo se u cijelosti svodi na bakterije i druge jednostanične organizme. Tijekom desetaka milijuna godina upravo oni mijenjaju sastav atmosfere, proizvode kisik, preobražavaju oceane i potiču velika ledena doba. Potom se pojavljuju prvi višestanični organizmi. Složenost prelazi novu granicu.

Oko 11. prosinca Zemlja ulazi u jedno od svojih najspektakularnijih razdoblja: gotovo se u cijelosti zaledila. Planet poprima izgled goleme snježne kugle. Čini se da je život na rubu nestanka. No on opstaje. Ugljikov dioksid postupno se nakuplja u atmosferi, učinak staklenika jača i Zemlja se ponovno odleđuje.

Sredinom prosinca događa se jedan od najplodnijih trenutaka u povijesti Zemlje: kambrijska eksplozija. Život iznenada postaje znatno složeniji. Ribe naseljavaju mora, biljke zazelenjuju kopno, kukci osvajaju zrak, a četveronošci izlaze iz vode i počinju osvajati kopno. Na Božić se pojavljuju dinosauri. Vladaju Zemljom nekoliko dana ove kozmičke godine. No 30. prosinca, u ranim jutarnjim satima, naglo nestaju udarom velikog asteroida, koji izaziva planetarno rasprostranjene požare i slom klimatskog sustava. Život posrće, ali ne nestaje. Sisavci preuzimaju glavnu ulogu.

Posljednja večer

Cijela ljudska povijest stane u posljednju večer, 31. prosinca. Oko 22 sata pojavljuju se prvi ljudi u istočnoj Africi. Tek s Homo erectusom, otprilike sat i petnaest minuta prije ponoći, čovjek prvi put izlazi iz Afrike. U 23:20 ovladava vatrom. Dvadeset i četiri minute prije ponoći Europom i Azijom hoda neandertalac. Dvanaest minuta prije ponoći pojavljuje se Homo sapiens, naša vlastita vrsta. No njegova velika seoba iz Afrike zbiva se tek dvije minute i četrdeset sekundi prije ponoći.

Zatim se sve naglo ubrzava. Trideset sekundi prije ponoći poljoprivreda trajno mijenja krajolike. Pet sekundi prije ponoći rađa se kršćanstvo. Jednu sekundu prije ponoći otkriva se Amerika. Pola sekunde prije ponoći započinje industrijsko doba. Desetinku sekunde prije ponoći čovjek stupa na Mjesec.

No u tim posljednjim djelićima sekunde planet se mijenja neviđenom brzinom. Masa svega što je čovjek izgradio – od betona, čelika, stakla i plastike – nadmašila je težinu šuma, životinja i oceanskog života koji su se razvijali tijekom posljednjih četiriju mjeseci ove kozmičke godine, otkako je na Zemlji nastao život.

Djelić sekunde koji mijenja sve

Takvo nevjerojatno ubrzanje i promjena lica Zemlje, međutim, ne prolaze bez posljedica. Oceani se zagrijavaju i zakiseljuju. Kriosfera – ukupnost svih ledenih masa na Zemlji, uključujući polarne ledene kape, planinske ledenjake i morski led – ubrzano se topi. Tla erodiraju, vode se degradiraju, a biološka raznolikost opada nevjerojatnom brzinom.

Od 1970. populacije divljih kralježnjaka smanjile su se za oko 70 %. Kukci, ključni za oprašivanje i hranidbene lance, masovno nestaju u mnogim dijelovima svijeta – u samo jednom ljudskom naraštaju broj kukaca koji bi se nekada lijepio za vjetrobrane automobila na dugim vožnjama dramatično je opao. Biljni se svijet povlači, rascjepkan urbanizacijom i klimatskim promjenama. Procjenjuje se da je oko 40 % biljnih vrsta danas ugroženo, dok je svijet od 1990. izgubio oko 420 milijuna hektara šuma, što je površina Europske unije.

Još prije svega pola minute ove kozmičke godine gotovo cjelokupna biomasa sisavaca pripadala je divljim životinjama. Danas, u posljednjem djeliću sekunde, više od trećine biomase sisavaca otpada na ljude, gotovo 60 % na stoku koju uzgajamo za prehranu, dok je sva preostala divlja fauna spala na svega oko 4 %. Drugim riječima, u vremenu kraćem od nekoliko desetaka sekundi kozmičke godine čovjek je istisnuo divlje životinje s vlastitog planeta.

Koncentracija ugljikova dioksida danas premašuje 420 ppm/dijelova na milijun, što znači da je više od 420 molekula CO₂ prisutno na svaki milijun molekula zraka. To je razina koju Zemlja nije poznavala milijunima godina, ali i promjena koja se odvija nezabilježenom brzinom. Tijekom stotina tisuća godina prije toga koncentracija CO₂ prirodno je oscilirala između otprilike 180 ppm u velikim ledenim dobima i oko 280 ppm u blažim, umjerenim razdobljima, poput onih u posljednjih dvanaestak tisuća godina u kojima se razvila ljudska civilizacija. Današnji porast povezan je s najbržim globalnim zatopljenjem u poznatoj povijesti Zemlje – oko pedeset puta bržim nego pri izlasku iz posljednjega ledenog doba.

Svijest i odgovornost

Svako živo biće danas – biljka, životinja, bakterija, gljiva ili čovjek – posljednji je izdanak stabla života, starog više od tri milijarde godina. Svako je posljednji potomak neprekinute loze koja se probijala kroz najzahtjevniji i najsloženiji proces „kontrole kvalitete“ koji se može zamisliti: prirodnu selekciju, koja je trajala milijardama godina. Pritom tijekom evolucije nije odsječena tek većina grana toga stabla, nego golema većina – praktički sve. Procjenjuje se da je tijekom povijesti života nestalo više od 99,9 % svih potencijalnih evolucijskih loza, jer je samo neznatan broj uspio preživjeti sve promjene, katastrofe, predatore i slučajnosti. Zato je svaki oblik života na Zemlji istodobno i čudo i neprocjenjivo vrijedan. Svako živo biće danas jest preživjeli.

A mi, ljudi, građeni smo od atoma nastalih u davno ugaslim zvijezdama. Protoni, neutroni i elektroni koji nas čine nastali su u samim počecima svemira. Od te praiskonske materije nastalo je biće koje je postalo svjesno sebe – bilo da u tome prepoznajemo djelovanje prirodnih zakona, dublji smisao ili spoj obojega.

Znanost opisuje kako je svemir nastajao i razvijao se; vjera se pita zašto uopće postoji i kakvo značenje ima činjenica da je u njemu iznikla svijest. Te se dvije perspektive ne moraju isključivati. Kako kaže jedna često prepričavana, i vjerojatno apokrifna anegdota, nakon razgovora pape Ivana Pavla II. i slavnog teorijskog fizičara Stephena Hawkinga, Sveti Otac navodno je uz osmijeh zaključio: „Dakle, dogovorili smo se: za nas je do velikog praska, a za vas nakon njega.“

Bila istinita ili ne, ta dosjetka dobro sažima mogućnost mirnog suživota znanosti i vjere, svake na vlastitom području pitanja i smisla. U nama se, na jedinstven način, susreću kozmička povijest i ljudska svijest. Svemir je, barem na ovom planetu, kroz nas postao svjestan samoga sebe. Ako je tako, svijest nije tek dar nego i obveza.

U tom istom, posljednjem djeliću sekunde kozmičke godine, svjedočimo i eksploziji informacija: dok je od početaka čovječanstva do oko 2000. nastalo nekoliko stotina egzabajta podataka, danas se gotovo dvostruko više informacija stvara svakoga dana – oko pola zetabajta – bilo u obliku teksta, zvuka, slike i videa, koji su svi digitalno kodirani nulama i jedinicama. Kad bi se one ispisale na papir, mogli bismo njime prekriti više od dvadeset puta površinu Zemlje, no većina tih informacija kratka je vijeka i teško da će arheolozi budućnosti imati što smisleno za istraživati o nama.

No u samo jednom ljudskom naraštaju promijenilo se nešto još važnije od same količine: radikalno se promijenio omjer između provjerene, pouzdane informacije i šûma. U svijetu u kojem više od šest milijardi pametnih telefona znači i više od šest milijardi potencijalnih „urednika“ s globalnim dosegom, granica između znanja, mišljenja i manipulacije postaje sve poroznija.

Demokracija pritom ne počiva na vladavini najpametnijih, nego većine – a ona može opstati samo dok je ta većina razmjerno dobro informirana. U suprotnome, sloboda izbora lako se pretvara u slobodu zablude.

Umjetna inteligencija, prvi ljudski izum sposoban samostalno zaključivati, nadmašivati nas u brzini obrade, a katkad i uvjerljivo proizvoditi neistinite ili obmanjujuće sadržaje radi postizanja zadanog cilja, dodatno povećava tu brzinu – i našu odgovornost. Jer prvi put u povijesti planeta sudbina velikog dijela života više ne ovisi o asteroidima ili ledenim dobima, nego o odlukama jedne jedine vrste. Naša je snaga postala planetarna. Pitanje koje se sada nameće nije možemo li još brže, još dalje i još više, nego možemo li dovoljno mudro.

Na pragu nove godine, pogled na ovu kozmičku pustolovinu može nam pomoći da relativiziramo mnoge svakodnevne probleme. Zemlja je krhka i dragocjena. Kroz nas svemir dobiva mogućnost da bude shvaćen i ispričan. Ostaje pitanje hoće li se ta svijest uspjeti pretvoriti u mudrost – na vrijeme.

Sretna nam 2026. godina.