Tihe čuvarice baštine

Ovih se dana, u sklopu aktualne izložbe U početku bijaše kraljevstvo posvećenoj obilježavanju 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, u Galeriji Klovićevi dvori pruža iznimna prilika za razgledavanje neizrecivo vrijednih srednjovjekovnih umjetnina zadarske provenijencije koje rijetko možemo vidjeti izvan njihova izvornog prebivališta unutar Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) poznate i pod nazivom Zlato i srebro Zadra – jedinstvenog muzeja čija zbirka obuhvaća sakralne umjetnine iz crkve i benediktinskog samostana sv. Marije, riznice zadarske katedrale, crkve sv. Šimuna te župnih crkava na području Zadarske nadbiskupije. U tom slojevitu prikazu kontinuiteta državnosti i kraljevanja u okviru postava zagrebačke izložbe ističu se zavjetni darovi anžuvinske kraljevske obitelji – kruna, gotički kalež s anžuvinskim grbovima i vezeni veo koji je pripadao samoj kraljici Elizabeti Kotromanić – pronađeni unutar Škrinje sv. Šimuna Bogoprimca, vrhunca srednjovjekovnog zlatarstva i zasigurno najznačajnije umjetnine 14. stoljeća u Hrvatskoj, kao i škrinja-relikvijar sv. Krševana te ophodni križ iz 1360. godine iz franjevačke crkve. Ti se predmeti ne pojavljuju samo kao umjetnička remek-djela i dragocjeni povijesni dokumenti vremena, nego i kao svjedoci izvanredne epizode ljudske posvećenosti i odgovornosti prema baštini ispisane od strane zadarskih benediktinki kojima dugujemo postojanje današnjeg postava Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru.

Soba s izloženom Škrinjom sv. Šimuna / Snimio Filip Beusan

Ophodni križ, oko 1360. godine

Anžuvinska kruna iz Škrinje sv. Šimuna

Najstarija ženska
benediktinska zajednica

Kao najstarija ženska benediktinska zajednica na istočnoj obali Jadrana, samostan sv. Marije od svojih je početaka bio ne samo duhovno već i intelektualno i kulturno središte. Osnovan uz već postojeću crkvu 1066. godine od strane utjecajne zadarske plemkinje iz poznate patricijske obitelji Madijevaca, opatice Čike, a potom vođen pod poglavarstvom Vekenege, njezine kćeri i nasljednice na opatičkoj stolici, ovaj je crkveni kompleks bivao poprištem brojnih originalnih umjetničkih ostvarenja poput Kapitularne dvorane, impozantnog romaničkog zvonika lombardskog stila iz 1105. godine s urezanim Kolomanovim natpisom te najstarijeg datiranog križno-rebrastog svoda u europskoj arhitekturi uopće. Stoljećima naručujući liturgijske predmete, čuvajući relikvije, upravljajući radionicama i arhivima te vodeći precizne popise samostanskog inventara, zadarske su benediktinke, premda javnosti nevidljive, bile nositeljice onoga što je Krleža zvao „potkožnim opticajem kulture“. Na taj je način materijalna samostanska baština bila mnogo više od dekorativnog ukrasa redovničkog života postavši alatom kontemplacije, pismenosti i identiteta.

Tijekom Drugog svjetskog rata Zadar je pretrpio razaranje katastrofalnih razmjera. Podijeljen između talijanske uprave, njemačke vojske i savezničkih bombardiranja, grad je postao jednim od najopasnijih mjesta za opstanak kulturnih dobara, a posebno su bile ugrožene riznice i arhivi. Upravo u tim okolnostima benediktinke sv. Marije preuzele su odgovornost koja nadilazi okvire redovničke svakodnevice. Prema sačuvanim svjedočanstvima i kasnijim arhivskim uvidima, organizirano su prikupljale umjetnine, relikvijare, procesijska raspela, opatičke insignije i rukopise, skrivajući ih duboko unutar zidova i podova te u prostorije unutar samostanskog kompleksa. U više su navrata prenosile sanduke na sigurnija mjesta, vodeći pritom precizne interne popise. Njihova akcija bila je kontinuirana i duboko promišljena te izrazito logistički zahtjevna i kontinuirana. Kako je navela tadašnja upraviteljica samostana Benedikta Braun, benediktinke su u jednom trenutku zadarsko zlato i srebro obranile svojim tijelima ne pristavši evakuirati gradske vrednote na brod za talijansku luku.

Krađa kao vid brisanja pamćenja

Taj detalj uvodi nas i u problematiku otuđenja umjetničkog blaga kao jednog od oblika damnatio memoriae kojem smo podvrgnuti kroz čitavu našu povijest. Takvu sudbinu, ali na sreću sa sretnim završetkom, doživio je i procesijski ophodni križ iz 14. stoljeća otuđen iz franjevačkog samostana u Zadru. Ovaj izvanredan liturgijski predmet, čija se izrada pripisuje majstoru Franji iz Milana, autoru već spomenute glasovite Škrinje sv. Šimuna, svojim ikonografskim programom zorno svjedoči o važnosti Zadra i prisutnosti kraljeva u Dalmaciji. Nakon što je ukraden 1974. tijekom pljačke crkvene riznice, posredstvom aukcijske kuće Sotheby’s dospio je u privatno vlasništvo te naposljetku u zbirku gradskog muzeja u La Speziji. Otkriven je zahvaljujući britanskom povjesničaru umjetnosti Donalu Cooperu te je nakon duge administrativne procedure 2023. vraćen zadarskim franjevcima. Nažalost, mnoga djela netragom su i nepovratno nestala u vihoru ratnih i političkih previranja ili su namjerno otuđena s ciljem fragmentiranja nacionalne povijesne spone, poput zadarskih umjetnina – pokretne zbirke prvog postava Arheološkog muzeja iz crkve sv. Donata i zbirke antičkog stakla – koje su tijekom Drugog svjetskog rata završile u Italiji i nikada nisu vraćene.

Operacija „Zara“

Premda je u javnosti dugo dominirala predodžba da je najveći dio zadarske riznice odnesen u Italiju odmah nakon kapitulacije 1943, istraživanja povjesničarke umjetnosti Antonije Mlikota znatno su izmijenila tu sliku. Analizom dosjea američke Komisije za zaštitu i spašavanje umjetničkih i povijesnih spomenika (tzv. MFAA) te talijanske dokumentacije, ona je, proučivši više od 35.000 ratnih i poslijeratnih dokumenata, dokazala da je gradsku baštinu u travnju 1944, usred najtežih bombardiranja, odvezao njemački okupacijski aparat. Četrnaest velikih sanduka brodom je transportirano preko Trsta i Akvileje do Venecije, gdje su ih nakon rata identificirali američki časnici. Operacija „Zara“, čiji zapisnik započinje 28. kolovoza 1945. u Duždevoj palači u Veneciji, više nalikuje filmskoj sceni nego vojno-administrativnom postupku. Kapetan Basil Marriott, arhitekt i časnik MFAA, s kolegama otvara sanduke s blagom iz Zadra, popisuje predmete i uspoređuje ih s dokumentacijom pronađenom u talijanskim muzejima. Operacija je završena 31. kolovoza 1945, a Marriott je 9. rujna zapečatio sanduke uz preporuku da se odmah vrate u Zadar. No to se nikada nije dogodilo. Umjesto povratka gradu iz kojeg su potekli, predmeti su raspoređeni po talijanskim institucijama, između ostalog u Muzeju stakla na Muranu i Arheološkom muzeju u Veneciji. Ta kronološka korekcija važna je ne samo u pogledu shvaćanja povijesti ratnih pljenova, nego i za razumijevanje uloge benediktinki: njihov trud u zaštiti umjetnina trajao je duže nego što se ranije pretpostavljalo te je bio odlučujući faktor za opstanak velikog dijela gradskog blaga. Naposljetku, time je zadarskim umjetninama vraćena i povijesna transparentnost.

Predmeti iz SICU-a, izloženi u sklopu izložbe U početku bijaše kraljevstvo, još jednom ukazuju da se kulturno dobro ne čuva samo inventarizacijom i pohranom unutar staklenih vitrina, nego i etičkom dužnošću. Zadarske benediktinke tu su dužnost shvatile kao dio svog duhovnog poslanja. Njihov čin spašavanja umjetnina tijekom Drugog svjetskog rata jedan je od najvažnijih trenutaka u povijesti zaštite kulturne baštine na hrvatskom prostoru, a izložba u Klovićevim dvorima idealna je prilika da se ta činjenica jasno predstavi i široj publici nudeći novo povijesno čitanje. Njihova priča nadilazi lokalni kontekst; ona je univerzalni podsjetnik da kultura opstaje samo ukoliko smo spremni za nju preuzeti odgovornost, često podalje od očiju javnosti. Zbog toga je vrijednost zadarskih umjetnina dvojaka: ona je umjetnička i moralna. Zasluge su to koje velikim dijelom valja pripisati upravo benediktinkama samostana sv. Marije – samozatajnim heroinama koje su omogućile da nacionalna baština, usprkos mnogostrukim olujama, nastavi govoriti jezikom naše povijesti i kulturnog identiteta.