Svegeneracijski časopis koji povezuje raspršenu hrvatsku scenu

U prvom ovogodišnjem broju Vijenca, povodom dvadesete obljetnice izlaženja časopisa Poezija, objavljujemo razgovor s njegovim sadašnjim urednikom Ivanom Hercegom. S pjesnikom smo razgovarali o nastanku časopisa, generaciji pjesnika stasaloj devedesetih godina prošloga stoljeća, djelatnostima Hrvatskog društva pisaca, suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni te o njegovoj poeziji i novoj zbirci u nastajanju.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

U studenome prošle godine obilježeno je dvadeset godina izlaženja časopisa Poezija. Možete li nam reći na koji je način časopis utjecao na pjesničku scenu i što on danas znači za hrvatsku poeziju?

Časopis Poezija pokrenuli smo 2005, u jeku potpune dominacije proze, nastojeći pjesništvu dati prostor kakav zaslužuje. Usto, htjeli smo okupiti ono najbolje na hrvatskoj pjesničkoj sceni, kako već etablirane pjesnike, tako i one najmlađe. Dakle, željeli smo stvoriti svegeneracijski časopis koji će povezati raspršenu hrvatsku scenu, u kojem će se redovito objavljivati suvremena hrvatska poezija, ali i poezija iz najbližeg susjedstva; na čijim će se stranicama redovito nalaziti kritike zbirki poezije, intervjui, eseji o poeziji, prijevodi ponajboljih svjetskih autora. Želja nam je bila i zbližiti pjesništvo s drugim vrstama umjetnosti: glazbom, fotografijom, ilustracijom. Zato cijelo vrijeme mnogo pozornosti posvećujemo vizualnom izgledu časopisa, dajući u njemu priliku mnogim hrvatskim fotografima i ilustratorima. Nadamo se da smo u ovih dvadeset godina stvorili sigurno mjesto okupljanja za hrvatske pjesnike, ali i prostor gdje će se uvijek moći pročitati dobra pjesma, esej ili intervju.

Što je na tim počecima oblikovalo vašu generaciju pjesnika? Koliko je tada nastajuća pjesnička scena dugovala svojim neposrednim prethodnicima, a koliko daljoj pjesničkoj tradiciji?

Svi mi, pjesnici s početka devedesetih, ponikli smo, manje ili više, na stihovima prethodnika, ponajviše ipak, čini mi se, na pjesmama kvorumaša. Časopis Quorum dao je, uz to što nam je kao mladim ljudima bio vodič u svijet poezije, priliku mnogima iz našega naraštaja da prve pjesme objave upravo u njemu, poneki i u Forumu i drugima. „Generacija“ devedesetih bila je poetički prilično rasuta, tako da nikada nismo ni pokrenuli časopis koji bi nas okupio i u kojem bismo artikulirali i kontekstualizirali svoje ideje i ambicije. Homo Volans, podlistak Vijenca, pokrenut 1995, bio je možda najbliže tome da obrisi generacije, naraštaja, u širem književnom smislu, postanu jasniji.

Osim što ste urednik časopisa, uređujete i HDP-ovu Biblioteku Poezije, a organizirate i festival Stih u regiji. Što nam možete reći o svim tim djelatnostima HDP-a?

Hrvatsko društvo pisaca od samog se početka pokazalo kao vrlo kreativno i poticajno, okupilo je, uz one starije, vrlo mnogo mladih autora koji su se htjeli pokazati, stvarati. Na inicijativu Velimira Viskovića, tadašnjega predsjednika Društva, pokrenuta je i Poezija te se oko nje okupilo više mladih i najmlađih pjesnika, uz mene i Ervina Jahića, prvoga glavnog urednika, Tomica Bajsić, Damir Šodan, Alen Galović, Dorta Jagić, Ana Brnardić... Svakako bih istaknuo i dragog Tonka Maroevića koji je bio s nama u uredništvu od prvoga broja pa sve do svoje smrti 2020. Vrlo brzo nakon što smo pokrenuli časopis, lansirali smo i Biblioteku Poezije. U njoj je dosad izišlo više od stotinu knjiga hrvatskih i inozemnih pjesnika te šest pjesničkih antologija, a valja izdvojiti i izdanje kompletnog Rimbauda u prijevodu Nikole Bertolina. Kao treći projekt, iz Poezije je izrastao i međunarodni pjesnički festival Stih u regiji koji je u 14 izdanja dosad ugostio mnoga poznata imena svjetske, europske i hrvatske poezije. Festival koji je na početku trajao dan i pol prerastao je u četverodnevno događanje u više gradova, s više od 30 gostiju, koliko ih je primjerice bilo ove godine. HDP izdaje i još nekoliko važnih časopisa: Europski glasnik, Književnu republiku, Tvrđu, Relations, te organizira niz drugih festivala, književnih susreta, tribina, radionica.

Jubilarni novi broj časopisa Poezija

Koliko je pjesništvo vezano uz časopis Poezija obremenjeno terminom stvarnosno? Kako tumačite taj pojam i pjesništvo koje se uz njega veže?

Poezija koju objavljujemo u časopisu Poezija nije uopće obremenjena terminom stvarnosno, jer smo objelodanili i objelodanjujemo najrazličitija moguća „pisma“ hrvatskih autora, no našlo se, sigurno, i poneko ime, poneki ciklus za koji bi se moglo reći da pripada stvarnosnom modelu. Pojam stvarnosno primio se, čini mi se, u nedostatku boljega rješenja, a solidno „opisuje“ pjesnike koji u svoje pjesme direktno upisuju svakodnevicu, realitet koji ih okružuje, svojevrsne dnevničke zapise, čineći to čak pomalo i žurnalistički. Bojim se da se stvarnosnost pokatkad shvaća preširoko pa se u nju ubacuju i pjesnici koji u taj model ne pripadaju, ili bar ne pripadaju posve. Premda mnogi kritiziraju takvo pisanje, stvarnosna je poezija iznjedrila više dobrih knjiga, primjerice Nešto nije u redu? Tatjane Gromača ili Mesare Drage Glamuzine s početka dvijetisućitih.

U vašemu je pjesništvu zamjetan, možda je primjereno reći, otklon od stvarnosti, a onda i nagon za ustrajnim stvaranjem imaginarnog svijeta, upravo svojevrstan – bijeg od stvarnosti. Može li se stoga termin stvarnosno primijeniti na vaše pjesništvo?

Stvarnosno se može prikvačiti i uz moje pjesništvo samo u nekoj mjeri, odnosno djelomično, i to za moje prve dvije knjige – Naša druga imena iz 1994. i Noć na asfaltu iz 1996. U Snimkama zemaljskih uzdaha iz 1997. već je bio očit moj bijeg, a to se nastavilo i s Anđelima u koroti iz 2004. Inače, moja se poezija od ostatka naraštaja, a to su potvrdili i kritičari i antologičari, isprva izdvajala posebno po erotičnosti. Poslije sam taj samo svoj put u sljedećim zbirkama potvrdio izmaštanim, imaginarnim svjetovima, bilo da je riječ o svemirskim predjelima ili zemaljskim, morskim arkadijskim prostorima.

Prvu zbirku objavili ste 1994, a prošle ste godine – knjigom izabranih pjesama Duhovi iz zlatne omče – obilježili trideset godina svojega stvaralaštva. Što možete reći o vlastitom pjesničkom sazrijevanju i razvitku svoje poetike? Smatrate li svoju današnju pjesmu bliskom ondašnjoj?

Godine su zasigurno donijele sazrijevanje, ili barem u tome pripomogle, a vjerujem da se i moja poetika zaokružila, dobila posve prepoznatljive konture. Promjena ima, ne bi bilo dobro da ih nema, ali postoje i jasne poveznice između svih mojih knjiga. Neoegzistencijalizam, odnosno položaj čovjeka, ljudskoga bića u svijetu, smrt, Bog i druga temeljna pitanja svakako su potka koja se provlači kroz sve moje knjige. Naravno, i ljubav kao jedna od najjačih pokretačkih sila. Ljubav i ljubavno, te pripadajuća praznina, bili su, dakako, izraženiji u mojim mlađim stihovima, a duhovno, onostrano, pa i metafizički deficit, danas – i vjerojatno i ubuduće.

Što očekivati u vašoj novoj zbirci u nastajanju Nulti život? Nastavak i produžetak dosadašnje poetike ili svojevrsni otklon?

Vjerujem da ću tom novom knjigom napraviti najveći otklon, no već prepoznatljiv rukopis zacijelo se neće posve izgubiti. Crno u svim mogućim nijansama i slutnje kraja, u najširem i najdubljem mogućem smislu, zasigurno će tematski dominirati. Stih i pjesmu usto sve više zgušnjavam, reduciram, iz svakoga znaka nastojim izvući maksimum, njegovu vidljivu i nevidljivu poruku, raspršujuće značenje.

Čime se vodite pri pisanju pjesama i koji su vam pjesnički i književni uzori? Što vam je najvažnije u pjesmi i poeziji?

Pjesma sama vodi pjesnika, on je njezin radosni sluga. U pjesmi želim i moram čuti glazbu riječi, osjetiti glatke prijevoje između stihova i strofa, ostati preplavljen skladom cjeline. Poezija je sloboda, ona stvara slobodu, i zato je važno čitati stihove, jer to daje sigurnost da ćeš ostati slobodan. I u životu i u smrti. Volio sam i još volim od hrvatskih autora čitati Rešickog, Mihalića, Marunu, a od mlađih me veseli svaka nova knjiga Dorte Jagić, Ane Brnardić, Marije Dejanović. Od stranih pjesnika često zavirim u Poljake, Herberta, Szymborsku, Zagajewskog. Preporučujem i bugarske i makedonske pjesnike, i starije i mlađe, od Rumena Leonidova do Marina Bodakova i Poli Mukanove, od Bogomila Đuzela do Nikole Madžirova i Andreja Al-Asadija. I svakako ukrajinske pjesnike, ove mlađe, npr. Halinu Kruk, Ostapa Slyvynskog, Katerinu Mihaljicinu, Katerinu Kalitko, Marinu Ponomarenko.

Kako je književna scena izgledala u počecima vašega rada, a kako izgleda danas? Kako tumačite suvremenu hrvatsku pjesničku scenu? Smatrate li da je danas došao kraj jednoj epohi i da se pomalja neko novo poetsko doba?

Književna scena u devedesetima bila je posve oslonjena na papir, časopise, knjige, a danas sve više svoje mjesto traži, i nalazi, online. Na društvenim mrežama objavljuju se nove pjesme, vode rasprave o autorima, člancima, knjigama. Za hrvatsku se poeziju ne bojim, iznimno je vitalna, a najnoviji pjesnički glasovi to i potvrđuju: Silba Ljutak, Vid Bešlić, Mateja Tutiš, naprimjer. Nova epoha već je počela, vidjet ćemo što će nam donijeti život s novim tehnologijama, s umjetnom inteligencijom u svim sferama, i kao piscima, i kao ljudima. No jedno je sigurno, barem za mene, svijet bez pjesnika i poezije nezamisliv je i nemoguć.