Slikarstvo u Hrvatskoj i dalje živi

Zagrebački Dom HDLU-a trenutačno je u obnovi te je, u želji da se zadrži kontinuitet, ovogodišnje izdanje Bijenala slikarstva premijerno otvoreno u Gradskom muzeju Varaždin. Izložba se proteže kroz dvije muzejske palače (Sermage i Herzer), a nakon Varaždina bit će preseljena u Galeriju Klovićevi dvori u Zagrebu, potom u Pučko otvoreno učilište Poreč, Muzej grada Vukovara te naposljetku u Providurovu palaču u Zadru.

Ovogodišnji žiri u sastavu Elizabeta Igrec, Koraljka Kovač, Željko Marcijuš, Martina Miholić, Leila Topić, Bojan Šumonja i Josip Zanki putem natječaja odabrao je pedesetak izlagača te pozvao pet autora: Biserku Baretić, Bartola Galovića, Zlatka Kesera, Zorana Šimunovića i Zlatana Vehabovića.

Postav u palači Sermage - na fotografiji su s lijeva na desno vidljivi radovi Zlatka Kesera, Olivera Mišure, Lee Popinjač i Natalije Borčić Peuc / Snimio Andrej Švoger

Pregled hrvatskog slikarstva

Prema riječima organizatora bijenalne izložbe slikarstva predstavljaju „širok presjek generacija koje aktivno oblikuju hrvatsku slikarsku scenu, s ciljem bilježenja aktualne dvogodišnje produkcije i artikuliranja suvremenih tendencija u slikarstvu“. Inicijativa za osnivanjem pojavila se zbog činjenice da je slikarstvo, koje je nekoć dominiralo kultnim manifestacijama poput Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti ili Salona mladih, uslijed jačanja konceptualnih i suvremenih umjetničkih praksi postupno postalo marginalizirano, a ponekad čak potpuno zapostavljeno. Budući da se u Hrvatskoj velik broj umjetnika bavi isključivo slikarstvom, važno je imati barem jednu žiriranu manifestaciju posvećenu toj umjetničkoj disciplini. Da je izložba ove vrste prijeko potrebna suvremenim slikarima, potvrđuje preko 270 pristiglih prijava.

Bijenale je od samoga osnutka 2011. godine često bio izložen negativnim kritikama, pri čemu valja spomenuti da se ni o jednoj drugoj žiriranoj izložbi u organizaciji HDLU-a nije toliko frekventno pisalo u negativnom kontekstu. No, organizacijski se problemi mogu argumentirati činjenicom da je Bijenale slikarstva mlada manifestacija. Također je neophodno naglasiti kako stavovi kritičara nerijetko proizlaze iz osobnih iskustava i mišljenja te vlastitih estetskih preferencija.

Najčešće zamjerke odnosile su se na sastave žirija, kriterije odabira i izložbene postave. Pritom je nužno istaknuti da su neslaganja unutar HDLU-a povijesna konstanta prisutna još od kraja 19. stoljeća, kada se Vlaho Bukovac s grupom mlađih kolega prije organiziranja izložbe Hrvatski salon 1898. odcijepio od tadašnjeg Društva umjetnosti. Uzrok današnjih neslaganja jednako je moguće potražiti u velikom broju članova različitih viđenja, ali i u generacijskim razlikama.

Kao najrelevantniji problem Bijenala slikarstva često se navodi izostanak iznenađenja na izložbama. No, treba konstatirati da je danas u slikarskom mediju, koji postoji stoljećima, iznimno teško stvoriti nešto potpuno novo i neviđeno, što ne podsjeća na već postojeće umjetnine. Nadalje, suvremeni promatrač svakodnevno je izložen blještavilu ekrana te digitalnim i vizualnim efektima koje slikarstvo teško može nadmašiti. Uz to, faktor iznenađenja dodatno smanjuje prisutnost društvenih mreža koje publici omogućuju konstantan uvid u rad umjetnika. Dakle, riječ je o fenomenu koji je uvelike produkt suvremenog društva, a ne isključivo organizacijskih propusta. Stoga je umjesto pretjeranog fokusa na nedostatke sustava pažnju bolje preusmjeriti na djela izlagača, što je ujedno i temeljni cilj Bijenala.

Postav gostujuće izložbe Beyond Boundaries Perspectives
on Contemporary Painting from Graz u Galeriji Kovačić Macolić  / Snimio Andrej Švoger

Ponovna dominacija figuracije

Među mlađim autorima koji prvi put izlažu na Bijenalu ističe se Luisa Pascu, čiji fragmentarni prikazi tijela na keramičkim pločicama nesavršenim podudaranjem tvore skladnu vizualnu cjelinu. Ipak, jedan od njezina tri rada već je bio izložen na velikoj izložbi NMMU-a Od Y do Z: Gradilište nove generacije u Oktogonu. Kako NMMU i HDLU većinski posjeduju istu publiku u pitanje se dovodi smislenost prezentiranja istog rada. Djela Mije Akrap i Lore Elezović isto su bila prethodno izložena u Oktogonu, dok su autori poput Mihaela Bađuna, Bartola Galovića i Johna Miličića, koji su također sudjelovali na spomenutoj izložbi, za Bijenale pripremili potpuno nove radove.

Paulina Jazvić, Maša Barišić, Patricija Purgar, Anamaria Pekšić, Jelena Sokić, Teo Kiš, Laslo Vaštag, Bojana Vukojević i Danijel Žeželj umjetnici su koji na ovogodišnjem Bijenalu kroz figurativne forme propituju standardizirana ljudska ponašanja i psihološka stanja te prikazima apsurdnih radnji vizualiziraju pojam otuđenosti. Obrambene mehanizme pred surovom svakodnevicom prezentiraju Anita Kos i Marina Mesar OKO. Dok Kos minuciozno oblikovanim pokrivačem progovara o osobnoj zoni sigurnosti, OKO stvara šaren, naizgled naivan svijet kao posljednju liniju obrane od egzistencijalne realnosti.

Problematiku gubitka sjećanja zamućivanjem fotografija iz privatnih albuma uprizoruju Martina Grlić i Mihaela Rašica. Pavle Pavlović i Zdravko Milić spajanjem ovostranog i onostranog propituju kulturnu povijest i budućnost društva. Gigantiziranim motivima na monokromnoj podlozi predstavili su se Ivan Marković i Oliver Mišura.

Na ovogodišnjem Bijenalu prevladavaju nekonvencionalni pejzaži kroz koje Radovan Kunić, Andrea Musa, Zlatan Vehabović, Sanja Jureško, Natalia Borčić Peuc, Domagoj Rogina, Andrej Tomić, Mirna Kutleša, Šimun Tolić, Vladimir Tomić i Sebastijan Dračić propituju klimatske promjene, ljudski bitak te utjecaj i snagu prirode. Pejzaž kao prateći motiv za istraživanje granice između digitalnog i organskog istražuju Mitar Matić i Gorana Težak, dok Josip Tirić oblikuje urbane vedute suvremenog života.

Ivana Fischer kolažiranjem izopačenih formi i brutaliziranjem zadire u domenu promišljenog kiča, a Tara Stanić energično povezuje sliku i tekst te djeluje uspješnije u grotesknom izrazu. Grgur Akrap donosi namjerno iskrivljene, infantilno producirane forme debelih namaza i intenzivnog kolora. U referiranju na primitivnu umjetnost mnogo je spontaniji Zlatko Keser, predstavljen tamnim slikama snažnih nanosa boja koje funkcioniraju kao zapis osobne struje svijesti. Psihodeličnim, gotovo apstraktnim šarenim formama izdvajaju se Danko Friščić i Zoran Šimunović.

Prisutnost enformela i asamblaža

Na Bijenalu je zamjetan broj autora koji se oslanjaju na nasljeđe enformela. Tako Biserka Baretić, Slaven Macolić, Fedor Fischer te Mia Maraković različitim materičnim pristupima vizualiziraju tamu i gorčinu, dok enformelistički rad Predraga Todorovića odskače bjelinom.

Asamblažne postupke primjenjuju Ivica Malčić, koji interveniranjem na kolažirane stare poštanske marke evocira nostalgiju za jugoslavenskim vremenima te Gordana Kovačić Macolić, koja u svoj prepoznatljivi slikarski rukopis implementira potrošene proizvode za njegu tijela. Emocionalnu vezanost čovjeka i predmeta također propituje Lea Popinjač.

Ovdje valja spomenuti i mladu umjetnicu Martu Katavić koja koristi metal kao neočekivanu ready-made slikarsku podlogu gdje sve nesavršenosti i iskrivljenosti doprinose autentičnosti slike.

Na Bijenalu su prisutni i radovi koji izlaze u prostor. Tako Gordana Bakić u djelu Polje graniranja istražuje postupke nastajanja i raspadanja slike, Miran Šabić asamblažnom instalacijom širi sliku u fizički prostor, dok Lucia Labaš i Maja Rožman pokušavaju povezati klasični medij slike s videom. Lav Paripović predstavljen je stop-animacijom kojom prikazuje proces nastanka i nestajanja slike.

Zbog malih formata radova na ovogodišnjem su Bijenalu gotovo neprimjetni Danica Franić, zastupljena lanenim platnom s ručnim vezovima prema iluminacijama Knjige Otkrivenja iz 11. stoljeća, te Leonardo Budimlić Majnarić. Slaven Kosanović Lunar predstavljen je manjim akrilom na stolnjaku s prepoznatljivim, šabloniziranim prikazom mačke kao autorskim potpisom.

Ovdje valja istaknuti i dugogodišnju inicijativu usmjerenu na infiltriranje muralista kao ravnopravnih. Ipak, jedini autor koji se na ovogodišnjem Bijenalu predstavio muralima je Tomislav Lončarić Lonac. Sveukupni pregled izložbe upućuje da organizatori Bijenala slikarstva, uključivanjem različitih stilova i proširivanjem likovnih tehnika, pokušavaju ukazati na inkluzivnost.

Popratni program

Kao dio popratnog programa u Gradskom muzeju Varaždin (palača Sermage) i galeriji Zlati Ajngel upriličena je samostalna izložba laureata 7. Bijenala slikarstva, Bojana Šumonje.

Uz Bijenale se tradicionalno organizira i izložba slikarske scene neke druge sredine. Ovaj put prateća izložba predstavila je 10 autora iz Graza, prema odabiru umjetnice Luise Kloos, a može se razgledati u Galeriji Kovačić Macolić. Radovi autora različitih generacija, kroz realizam i apstrakciju propituju utjecaje digitalne slike, feminističke perspektive i duhovnosti. Kako bi se naglasila samozadanost i raznolikost slikarskih pristupa izložba je, poput Bijenala, koncipirana bez nametnutoga kustoskog koncepta.

Usporedba radova austrijske i hrvatske produkcije ukazuje na usporedivu razinu kvalitete, dok podjela prema tipološkim pristupima upućuje na različite razine uspješnosti u realizaciji autorskih namjera, kako na domaćoj, tako i na inozemnoj sceni. U cjelini, 8. Bijenale slikarstva pruža reprezentativan uvid u suvremenu slikarsku scenu u Hrvatskoj, a nesuglasice treba shvatiti kao dokaz pluralizma mišljenja i odraz suvremenoga društvenog konteksta.