Slab scenski krimić

Jedini kuriozitet koji je posljednja prošlogodišnja (2025) premijera u Kerempuhu izazvala kod ove kritičarke je dodatak ili, zapravo, puni naslov predstave. Očešao me kao potencijalna najava za kakav interaktivni segment, koliko god mali bio, pogotovo kada se u medijima promovirala ideja kako se publika pretvara u detektive. Ipak, u pitanju je bio samo dobar marketing zato što je, nažalost, ritam predstave poprilično slab i trom za jednu kanonsku filmsku komediju. Od početka predstava samo kratko koketira, bolje rečeno jednom flertuje, s filmskim žanrom kada se na visokoj pokretnoj scenografiji (Stefano Katunar) projiciraju naslov, imena glumaca, podjela likova i kratki uvod u priču s mjestom i vremenom radnje – Sjedinjene Američke Države, godina 1954. tijekom makartizma odnosno druge „Crvene panike“ (Red Scare), lova na članove komunističkih partija u SAD-u. Osim filma, potentnije su reference na samu društvenu igru koja se pojavljuje na sceni u svom fizičkom obliku kao kutija i ploča za igranje, ali i kroz izgled scenografije, odnosno sobe u kojoj se odvija radnja te mogućih šest oružja koja su također dio društvene igre: pištolj, nož, olovna cijev, uže, svijećnjak i francuski ključ.

Uvjerljivo najviše se dinamičnošću kroz predstavu iskazuje Domagoj Ivanković kao Wadsworth / Snimio Srđan Doroški

Šest mogućih oružja za šest gostiju, koji su svi odreda žrtve ucjena svog domaćina gospodina Boddyja (Dražen Čuček), odvratnoga bogataša koji zarađuje na ucjenama i odluči zaprijetiti porastom iznosa ucjene ukoliko gosti ne uspiju ubiti njegova batlera Wadswortha (Domagoj Ivanković) ili dok ne stigne policija po Boddyjevu aktovku s dokazima inkriminirajućima za goste. Svakom je gostu za potrebe večere i domaćinove psihopatske igre dodijeljen pseudonim preuzet iz igre: pukovnik Mustard (Filip Detelić), gospođa White (Mia Begović), gospodin Green (Matija Šakoronja), profesor Plum (Marko Makovičić), gospođica Scarlet (Tanja Smoje) i gospođa Peacock (Ana Maras Harmander). U stanovnike dvorca ubrajaju se još sluškinja Yvette (Ornela Vištica) i bezimena kuharica (Anica Kontić), a tu je dakako i organ zakona koji se kasnije nakratko pojavljuje – neimenovani policajac (Jakov Zovko). Svaki je lik vrlo tipološki i karikaturalno okarakteriziran: Mustard nije najbistriji, Plum je najpohotniji od svih muškaraca zbog čega je izgubio medicinsku licencu, White je peterostruka udovica koja ne oprašta muževe prijevare, Peacock kvazihisterična žena senatora, Green sramežljivi homoseksualac, a Scarlet zavodljiva vlasnica bordela. Od ostalih uloga, Yvette je šarmantna sluškinja koja govori karikaturalnim francuskim naglaskom koji ponekad ne zvuči artikulirano, a kuharica je komično ozbiljna i otresita. Wadsworth se zapravo najviše iskazuje dinamičnošću kroz predstavu, što je zanimljivo u odnosu na filmske inačice gdje batler nekako uvijek ostaje postrani. Međutim, u fantastičnoj Ivankovićevoj izvedbi, kada dođe do otkrića pravoga Wadsworthova identiteta, efekt preokreta funkcionira, usprkos mogućoj predvidljivosti i prethodnom znanju o radnji.

Osim slabog ritma i manjka uzbudljivosti oko otkrivanja ubojice spomenutog na početku, korištenje dvojezičnosti u nazivlju likova, a potom i prijevodne igre riječi oko njihovih imena nisu mnogo pridonijele „osvježenju“ predloška zato što su humorom prvoloptaške i nakon nekoliko sličnih fora postaju zamorne. Tu je i nejasna scena rekapitulacije svih ubojstava koju uglavnom predvodi Ivanković s velikom dozom komedije. Ta scena, iako zabavna zbog glumčeve komičke vještine, oduzima previše vremena, potom i napetosti, od konačnog raspleta na koji se čeka dulje od sat i pol. Osim toga, besmislena je za publiku koja je dovoljno inteligentna i svjesna da zna tko je sve i kako ubijen da može shvatiti kraj i povezati sve konce, a da ju se ne zamara flashbackovima.

Cluedo je imao potencijala biti nova dobra Kerempuhova komedija za svakoga, ali zbog spomenutih nedostataka neujednačenog i sporog ritma koji oduzima od humora i scenske dinamike ta je ideja ostala u
zraku.