Puni nade u budućnost

Opera Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, na libreto skladateljeve sestre Adelheide Wette prema narodnoj bajci iz zbirke braće Grimm, izvedena je u Državnoj operi u Hannoveru od premijere 1964. do kraja 2017. petsto puta što je, sasvim sigurno, jedan od pokazatelja omiljenosti toga djela. Profinjena bajkovitost glazbe osebujnih tonskih boja idealna je za predbožićno vrijeme, a poznata bajka mamac za dječju publiku. No opera nije bila zamišljena kao dječja, već bajkovita opera koju je skladatelj harmonijski i melodijski majstorski oblikovao prema zasadama Richarda Wagnera, služeći se vagnerijanskom tehnikom, ali ne zalazeći u njegovu filozofiju.

Michaela Selinger i Anamarija Knego kao Ivica i Marica za dugo sjećanje / Snimio Dražen Šokčević

Opera Ivica i Marica praizvedena je 1893. godine u Weimaru pod ravnanjem Richarda Straussa. U razdoblju prodora verizma i poslije Wagnera unijela je u njemačko kazalište duh iskrene i jednostavne umjetnosti. Humperdinck je bio jedini učitelj Wagnerova sina Siegfrieda koji ga je slijedio u pisanju opera na folklorne i motive iz bajki. Dirigent Valentin Egel (inače vajmarski student!) očito ima „genetski“ osjećaj za tu glazbu tako da je u svekolikoj glazbenoj realizaciji i suradnji s orkestrom uspio ostvariti svečanost njezina karaktera koja često izaziva usporedbe s Wagnerovim Parsifalom.

Prvo riječko uprizorenje (prepjev libreta Hrvoje Banaj) apsolutno je u znaku dviju protagonistica u naslovnim ulogama, mezzosopranistice Michaele Selinger i sopranistice Anamarije Knego. Zahvaljujući inteligenciji redateljice Friederike Blum, koja je svoje zamisli o tom djelu naznačila, ali ih nije nametala, obje su umjetnice dobile otvoren prostor slobode da pronađu ono najbolje od djetinjeg u sebi i da to kroz razigran scenski nastup neposredno prenesu i oduševe gledatelja. Ivica i Marica lako mogu otići u pretjeranost, no Michaela Selinger i Anamarija Knego donijele su beskrajno simpatične, žive likove, u svim elementima fizičke pojavnosti (kostim, frizura, maska), zaigrane, dobrodušne i vragolaste, pune nade u budućnost unatoč siromaštvu, koji se peckaju kako braća to čine.

Povrh toga, glasovi pjevačica skladnih su timbara, u dvopjevima milozvučno stopljeni u prelijepu cjelinu poput narodne pjesmice u prvoj slici ili delikatne večernje molitve u drugoj.

Inače je austrijska mezzosopranistica Michaela Selinger nekoliko godina članica riječke Opere, u statusu prvakinje Kazališta (što njezine inozemne biografije ne spominju), ali je nemamo priliku baš često čuti. Ostvarila je 5‒6 uloga i nastupila u petnaestak izvedbi. Svakako zanimljiva biografija kao kontrapunkt biografijama niza riječkih opernih umjetnika koji su nosili repertoar te u istom razdoblju, i prije, bili prisiljeni napustiti riječku Operu, na čelu s dirigenticom Nadom Matošević.

Predstava je ostvarena kao K-HNK koprodukcija HNK Ivana pl. Zajca i HNK u Varaždinu te je imala i izvedbe u Varaždinu sredinom prosinca. Scenografija mračnog krajolika Anne Schöttl ponajviše zaziva psihoanalitički pogled na bajku, ali srećom dovoljno nenametljivo da se gledatelj time ne zamara ako ne želi. Odlično je riješeno drveće u šumi, stabla u formi uskih izduljenih krpenih tuljaca poput nekih tajanstvenih lelujavih stvorenja. Kostimi Katarine Ravlić crvenim (je li to asocijacija na Crvenkapicu?) prslucima i džemperima lajtmotivski ujedinjuju ansambl. Uza soliste, u ulogama anđela i djece od kolača nastupili su članovi Kreativno-edukativnog centra „Glazbeni vrtuljak“ i dječjeg zbora „Torreta“. Glazba primjerena ugođaju božićnih blagdana ispunila je kazalište toplinom zahvaljujući orkestru pod sugestivnim vodstvom dirigenta Egela, od bajkovito-zimske uvertire do prizora anđelâ na kraju druge te svitanja na početka treće slike. Rijetko pjevanje opera na hrvatskom jeziku općenito je neminovno dovelo do gubljenja razgovijetnosti i dikcije pa su titlovi i u takvim prigodama dragocjeni. Ima pjevača, poput baritona Roberta Kolara u ulozi Oca, koje se dobro razumije i zato što im glas dobro nosi preko
orkestra.

Roditeljski par redateljica je zamislila tako da i oni izraze ono djetinje u sebi. Robert Kolar i mezzosopranistica Sofija Cingula u ulozi Majke bili su kompatibilni u dinamičnoj scenskoj igri, ali ne i pjevački, jer glas Sofije Cingula najvećim dijelom ne prolazi kroz orkestar. Lijepe nastupe ostvarile su Morana Pleše Petruševski kao Pjesuljak i Karka Mazzarolli kao Rosuljak.

Ulogu Vještice (Vješca) čuli smo u tenorskoj verziji dobro raspoloženog Marka Fortunata. Svakako će Ivica i Marica Michaele Selinger i Anamarije Knego ostati u dugom sjećanju.