Prijenos, a ne preobrazba

Koncept horizonta očekivanja prečesto se u postavljanju djela prema poznatim uzorima pokaže kao pretežak teret. Naime, postaviti djelo koje je autorski, estetski, i na svaki drugi način određeno nekim drugim, već postojećim i poznatim, jest proces stalnog kretanja između rekreiranja publici poznatog i kreiranja nekog novog, drukčijeg, do tada neotvorenog pogleda na to poznato. U pravilu, upravo se u potonjem prepoznaje je li neka autorska interpretacija ostvarila cilj ili nije. Ishod je prečesto prava „poplava“ djela „po motivima“ između kojih, sasvim postmoderno, nije moguće pronaći ni razloga ni svrhe, a odmjerava ih se u odnosu na klasik iz kojega su uzeti spomenuti motivi.

Kazališni Rondo vjeran je prijenos filmskog predloška na scenu / Snimio Samir Cerić Kovačević

S druge strane, djelu koje bi pažljivo slijedilo izvornik, ne podliježući modi „novosti“ i „reinterpretacije“, odriče se svaka vrijednost, proglašava ga se „ropskom“ kopijom izvornika, epigonskim uratkom osuđenim na neuspjeh. Odgovora, kako to obično biva, nema. U umjetnosti općenito, a tako i u kazalištu, malo je što jednoznačno.

Rondo redatelja i scenarista Zvonimira Berkovića otkako je 1966. prvi put prikazan, kultni je rad, „proglašavan jednim od najboljih hrvatskih filmova uopće“, kako u Filmskoj enciklopediji zapisuje filmolog Nikica Gilić. Osim što ga takvim sasvim sigurno čini kritička recepcija i popularnost kod publike, Rondo je „jedan od najboljih“ i po dorađenosti filmske cjeline. Naime, već od naslova, koji (kao i struktura filmskog izlaganja) evocira glazbeni oblik temeljen na stalnom ponavljanju teme između sporednih epizoda, Rondo je dorađen u svim ostalim elementima – od fotografije (Tomislav Pinter), scenografije i kostima do glumačkih nastupa. Stoga je redatelj koji tom predlošku pristupa u kazalištu suočen s osobito jasnim i snažnim horizontom očekivanja. Postavljenim ne samo u recepcijskome, nego i u izvornome materijalu, samome filmu.

I kako na ove dvojbe odgovara Gavellina predstava? Redatelj Janko Rakoš inače je glumac, član ansambla zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella. Nije se do sada u karijeri profesionalno bavio režijom. Podatak je to koji može uzrokovati opravdane gledateljske bojazni, posebno u kontekstu predloška čija zahtjevnost izvire ne samo iz očekivanja. Pristupivši Rondu, Rakoš je izabrao sigurniji put. Naime – očito je to svakom gledatelju koji je vidio i film – predstava vrlo vjerno prati predložak. Od vizualnih elemenata, scenografije (redatelj i Marita Ćopo, koja je i kostimografkinja) i kostima, koji evociraju šezdesete godine dvadesetog stoljeća, preko zbivanja na sceni koja slijede filmsko izlaganje, do ritma predstave – sve je u kazališnom Rondu evokacija filmskog, do te mjere da ga se može promatrati kao prijenos iz jedne u drugu umjetničku formu, iz filma u kazalište, a manje kao samosvojnu cjelinu.

Pristup je to koji je istovremeno prednost i mana. Činjenica je da je Berkovićev predložak, kao što je nesporno pokazala recepcija, filigranski dorađeno djelo koje funkcionira u filmskoj formi. Rakoševo prenošenje u kazališnu formu uspjelo je utoliko što te kvalitete nije bitno pokvarilo. I dalje se Rondo odvija kao dramska invokacija glazbenog stalnog ponavljanja u dokonim susretima Feđe (Filip Šovagović) i Mladena (Franjo Dijak) koji iznova igraju šah, dok je u stanu i Feđina supruga Neda (Tena Nemet Brankov). Igra se, razgovara, sluša glazba, jede, prolazi život svakodnevice. Urbano se očituje kao kontekst, ljubavne inklinacije kao podtekst, a potreba za bliskošću kao intertekst, no ništa od toga nije više od implikacije. Rakoševa predstava sve je ove elemente sačuvala i vjerno prikazala, no nije s njima mnogo učinila.

Lik Feđe u interpretaciji Filipa Šovagovića najpomaknutiji je, najviše začudan i neobičan u reakcijama na svakodnevicu, istovremeno smušen i dobrodušan. Franjo Dijak Mladena je postavio kao zagonetnu, ponešto distanciranu, a opet za bliskošću tragajuću osobnost. Neda Tene Nemet Brankov ostala je nekako najviše plošnom, glumica ju je interpretirala više kao pojavu, a manje kao lik. Sve u svemu, i u glumačkim se interpretacijama vidjelo kako je predložak proučen, no nije se prezalo ni od uobičajenih, pomalo tipskih obrazaca karaktera kojima članovi ansambla predstave često
pribjegavaju.

Zaključno, Rondo u Gavelli dorađen je prijenos filmskog predloška u kazališnu formu. Gledatelj koji ga pogleda neće mnogošto izgubiti, ali ni dobiti. Horizont očekivanja uglavnom je zadovoljen, no (ponovno) gledanje filma ipak ostaje sigurnije iskustvo.