Postoje li desnica i ljevica?

Stranačko svrstavanje, poznato u europskoj političkoj kulturi još od srednjeg vijeka, omogućuje uzajamno usklađivanje interesa, zajedničko djelovanje i u konačnici legitimiranje političkih ciljeva. U današnje vrijeme u europskim društvima s duljom demokratskom tradicijom to se događa prvenstveno na racionalnoj podlozi, dok je u mlađim demokracijama primjetan snažniji emocionalni naboj uz izraženu moralnu osjetljivost. Općenito je međutim, uz jačanje klijentelizma, vidljiv snažan trend polarizacije s površnim pristupom političkim izazovima i izostankom spremnosti na dijalog.

Politički spektar u Hrvatskoj na prvi pogled vrlo je šarolik, ali se na kraju sve svodi na pojednostavljenu podjelu između ljevice i desnice / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Od Francuske revolucije do političke konfuzije

Politički spektar u Hrvatskoj na prvi pogled vrlo je šarolik, ali se na kraju sve svodi na jednostavnu podjelu između ljevice i desnice. Zabrinjavajuća je pritom površnost i nedostatak sadržaja, a političko svrstavanje sve više poprima oblike pseudoreligioznosti, neke vrste pijetizma u kojemu je važno u prvom redu očitovati privrženost božanstvu. Ali zašto ljudi imaju potrebu stati na neku stranu, ako imaju državu koja štiti opći interes?

Politička podjela na ljevicu i desnicu javlja se nakon Francuske revolucije. U francuskom parlamentu tada su na lijevoj strani sjedili zagovornici promjena, dok su na desnoj strani bili predstavnici konzervativnog svjetonazora. Takav raspored sjedenja zadržao se do danas u većini demokratskih parlamenata, uključujući i Hrvatski sabor, iako su same oznake ljevice i desnice u međuvremenu izgubile na preciznosti. S vremenom su nastali i mnogi drugi nazivi, poput centra, pa desnog i lijevog centra, a u novije vrijeme i oznake koje označavaju potpuni odmak od klasičnih političkih podjela.

Međutim, mjerila i dalje ostaju ista. Ljevica kao jedno od svojih temeljnih načela ističe osobne slobode, dok desnica naglašava ulogu zajednice kao okvira za razvoj pojedinca. Ljevica se snažno zauzima za državni intervencionizam u raspodjeli dobara, dok istodobno, što je donekle proturječno, s nepovjerenjem gleda u državne institucije. Desnica s druge strane zagovara povjerenje u državu, ali smatra da ona ne može sama nositi teret reguliranja društvenih odnosa, nego tu ulogu treba dijelom prepustiti društvu. Desnica traži da država jamči sigurnost, ljevica očekuje da se prilagođava trendovima. Ljevica se zauzima za ravnomjernu podjelu društvenog bogatstva, dok desnica naglašava da će ono presušiti ako nema snažnih poduzetnika. Ljevica je sklona revolucionarnim promjenama, dok se desnica oslanja na tradicionalna rješenja. I u vrijednosnom smislu, desnica zagovara tradicionalne norme i metode, a ljevica je vrijednosno fleksibilnija.

Sloboda ili jednakost: lažna dilema suvremene politike

Totalitarni režimi u 20. stoljeću otežali su razlučivanje i unijeli, sadržajno i semantički, veliku zbrku u politički spektar. Fašizam je, jasno, služeći se totalitarnim metodama, podupirao razvoj socijalne politike. Nacionalsocijalizam bio je ideologija Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP). Svojim imenom bila je dakle – socijalistička. I boja Hitlerove stranke bila je crvena, a interesi radništva, doduše samo njemačkog, uz antisemitizam, bili su središnja tema njezine politike. I komunistički režimi bili su totalitarne države, bez individualnih sloboda. U njima su svi građani bili doduše jednaki, ali samo dok su bili vjerni režimu.

S takvim totalitarnim iskustvima, rastao je oprez kod demokratske ljevice i desnice, pa su s vremenom nastali izrazi desnog i lijevog centra, dok se u međuvremenu i sadržajno desnica i ljevica nisu toliko zbližile u tome centru da ih je ponekad teško razlikovati. Diferencijaciju je zasigurno otežalo i agresivno djelovanje marksističke ljevice koja sebe naziva antifašistima, a slijedom toga sve demokratske snage predstavlja kao fašiste.

U okvirima ozbiljnog političkog diskursa načelna podjela na demokratsku desnicu i ljevicu ipak ima svoj smisao, iako razlučivanje ne ide uvijek lako. Primjerice, političkoj desnici važna je sloboda pojedinca, ljevici je prioritet jednakost. Međutim, problem nastaje pri pokušaju da se udovolji i jednima i drugima. „Što je više slobode, manje je jednakosti, a što je više jednakosti, manje je slobode“, upozorava filozof Max Horkheimer.

No upravo ta teza ukazuje na potrebu da svatko na demokratskom spektru dođe do riječi. Doduše, u demokratski spektar znaju se umiješati i snage koje mu ne pripadaju, ali to bi trebala rješavati država. Kada je riječ o Hrvatskoj, jasnoći ne pomažu ni snage koje se uporno svrstavaju na pogrešnu stranu političkog spektra.

Hrvatska je nastala emancipacijom od Jugoslavije, komunističke, totalitarne države koja je bila sinonim za ljevicu. Slijedom toga, mnogi hrvatski domoljubi, neovisno o idejnom usmjerenju, smatraju se desničarima. U međuvremenu su se, ne samo u Hrvatskoj, pojavile političke snage koje ne samo da šire politički spektar na objema stranama, nego unose nove nedoumice u pogledu na samu državu kao sustav vladavine. No, za početak bi već bilo od pomoći kad bi se neke lijeve domoljubne stranke prestale nazivati desnicom.