Onostrano je često ipak ovostrano

Jedna od konstanti ne samo konkretnog rada nego i svojevrsne ideologije ili samorazumljivih radnih postulata nezavisne scene mogućnost je istovremenog nastanka, nestanka i pristanka. Njezina fluidnost, barem dok se dugogodišnjim radom ne stabilizira i strukturira, izvor je snage i zanimljivosti, ponekad i svježine, neizbježne i nužne ne samo publici nego i takozvanoj srednjoj struji. Centrifugalno i centripetalno ionako su dio istoga vrtloženja u kojem, očekivano, ima žrtava koje odnese vrtlog, ali i onih koje kruženje potjera prema središtu, čak i u njega.

Prave zvijezde ove predstave su tri glumice, Maruška Aras, Nataša Kopeč i Iva Kraljević (na fotografiji s redateljem Hrvojem Korbarom)  / Snimio Tin Oštrošić

Možda je među njima i Hrvoje Korbar, još uvijek nesiguran u samoidentificirajućoj sintagmi „mladi redatelj“, ali s već ponekim i institucionalnim i izvaninstitucionalnim uspjehom. Autorski projekt naslova „Napravi mjesta za_______“ ostvaren u suradnji nezavisnih kazališta Studio tres pas iz Zagreba i zadarskog Teatra VeRRdi, njegov je povratak na temu iz mlađih dana, ali i dalje jednako aktualnu, pa stoga i primamljivu, ali ne samo mlađoj publici. Očito dovoljno utemeljen da se može čitati i biografski, ali i toliko općenit da je zabavan svima koji se osjećaju izdani vlastitim odlukama i opterećeni vlastitom egzistencijom, pri čemu ne moraju nužno biti samozaposleni na umjetničkom tržištu.

„Napravi mjesta za_______“ vudialenovska je satira na „portret umjetnika u mladosti“, onoga koji nije još, a želi, hoće i može, i trebao bi… ali se okolnosti nisu, ili nisu još, posložile. Pa se „užas i visoki troškovi“ prelamaju u introspekciji, što neporočnog protagonista dovodi do surealnih fantazija, nimalo slučajno opsesivno vezanih uz globalno popularnoga proizvođača kućne sreće sastavljene vlastitom rukom. Nebo, a ni more, nemaju isti, zapravo intenzivan i zahvaljujući tom intenzitetu opresivan, ton plave, koji protagonista obuzima toliko da ga dovodi s druge strane ogledala zbilje, gdje ga bogovi kapitalizma i njihovi službenici procjenjuju kao materijal za svojevrsnoga novog boga, nekovrsne inačice Matričinog Nea, ili Noe, a sve kako bi, barem na taj način, svoju egzistenciju ponovno osmislio, ili barem njezinu obesmišljenost smanjio na prihvatljivu razinu.

Visoko referentno i cerebralno, osebujno tkanje ovog „being Hrvoje Korbar“ narativa istodobno i ne mora biti čitano isključivo kao potraga za onostranim u svjetovnosti, ne samo današnjeg svijeta. I duhovnost i materijalnost, kao okruženje, ideologija ili ozračje, jednako su opresivni prema jedinki koja ne želi ili ne može pripadati, samo su im argumenti barem naizgled drukčiji. Jer, koliko god slogan tvrdio drukčije, u zbilji ne samo da nije u redu promijeniti mišljenje, nego često nije u redu čak ni imati ga.

Predstava ovakvog tipa zahtijeva posebno razvijen izvedbeni prostor, koji nudi Scena Ribnjak, ali ga je teško bez velike prilagodbe zamisliti bilo gdje drugdje. Ne treba sumnjati da se fleksibilni tim ove koprodukcije i sa zahtjevnošću gostovanja u stanju nositi. Pored samog koncepta i provedbe za što je zaslužan sam redatelj i autor, pažnju nužno plijeni i izuzetna likovnost produkcije, istodobno sasvim funkcionalna i ilustrativna po „uradi sam“ principu koji potpisuje autorica vizualnog identiteta, kostimografije i scenografija Katarina Perić. Izvođački predstavu nominalno nosi Rok Juričić kao protagonist, on jedini nema potrebu, a pomalo ni mogućnost za isticanje jer je jedini „realan“, što ga ostavlja u manjini pred dijapazonom persiflaža, glumačkih etida i jezičnih kalambura koje kroz različite likove na raspolaganju imaju, uvjetno i bezuvjetno rečeno, prave zvijezde ove predstave: Maruška Aras, Nataša Kopeč i Iva Kraljević. Njihova onostranost preslika je protagonistove nutrine, upravo one od koje i kojoj ne može pobjeći, bez obzira na to je li cijena nestanak, ostanak ili pristanak.