O novome prijevodu Svetoga pisma između izdavača, biskupa i vjernikâ ili zajedno?

Prijevod prve tiskane knjige u zapadnome svijetu, prijevod najčitanije, najprepisivanije u starijim vremenima, najprevođenije i najcitiranije knjige, knjige koja je umnogome oblikovala zapadnoeuropsko mišljenje, zapadnoeuropsku umjetnost i kulturu logično je da izaziva (različite) reakcije. Ovdje lapidarno progovaramo o najnovijemu prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju Hrvatskoga biblijskoga društva, izdavačkih kuća Verbum iz Splita i Naša ognjišta iz Tomislavgrada.  Novi su prijevod Biblije uredili Božo Lujić (knjige na hebrejskom i aramejskom) i Mato Zovkić (knjige na grčkom), redaktor je za hebrejski jezik rabin Kotel Dadon, a za hrvatsku su stilizaciju bili zaduženi Marko Alerić i Boris Beck. Prevoditelji su Danijel Berković, Niko Bilić, Mario Cifrak, Ivan Dugandžić, Mladen Horvat, Anđela Jeličić, Stipe Jurić, Stipo Kljajić, Goran Kühner, Božo Lujić, Angelo Maly, Vinko Mamić, Dragutin Matak, Davorin Peterlin, Domagoj Runje, Ivan Šporčić, Darko Tepert, Darko Tomašević, Dubravko Turalija, Bruna Velčić, Marinko Vidović, Karlo Višaticki i Mato Zovkić.

Novi prijevod objavljen je u suizdanju Hrvatskog biblijskog društva i izdavačkih kuća Verbum iz Splita i Naša ognjišta iz Tomislavgrada

Prijevod te prevažne knjige za zapadnoeuropski kulturni krug, a samim time i hrvatsko područje, objavljen je u prosincu 2025. Prvo je izdanje rasprodano, a drugo je najavljeno za veljaču.

Svaki je prijevod Svetoga pisma dobrodošao

Svaki prijevod biblijskoga teksta na hrvatski jezik izniman je doprinos hrvatskomu jeziku, književnosti i kulturi. Ako bi tko pitao osobu koja se ne bavi biblijskim prijevodima, koliko ih ima na hrvatskome jeziku, izgledno je da bi se odgovor razlikovao od njihova stvarnoga broja. Naime, prijevoda je biblijskih tekstova na hrvatski jezik između pedesetak i šezdesetak, a uzmemo li u obzir različita izdanja istih prevoditelja, taj broj približava se i stotini. U tom smislu biblijski tekstovi kao tekstovi koji su prije svega Božja riječ, potom oni koji su oblikovali sveopću kulturu i opći jezik na hrvatskome prostoru, u tome broju dobivaju sasvim drukčiji, bitno veći značaj.

Stoga svaki prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik valja dočekati s odobravanjem. Svaki prijevod ponudit će nešto novo čitatelju, a onima koji se ma iz kojih razloga bave biblijskim prijevodima omogućit će sustavnije razumijevanje biblijskoga teksta. Ovdje je važno istaknuti da govorimo o hrvatskim prijevodnim inačicama Biblije. Posebno to valja istaknuti da bi se otklonile nužna i neraskidiva (ne)povezanost biblijskoga prijevoda na hrvatski jezik s izvornikom – o kojem god jeziku bilo riječi. Naime, hrvatska jezična zajednica konzumirala je biblijski tekst najvećim dijelom u prijevodu. Stoga je sekundarno (ili manje bitno) što je koja riječ značila na grčkome, aramejskome, hebrejskome, latinskome. Prosječan vjernik ili bilo koji čitatelj ili slušatelj Biblije u većini slučajeva nije bio upoznat s izvornim tekstom, kamoli da je razumio jezik kojim je izvorno napisan. Prema tomu, Božju je riječ primao na hrvatskome jeziku. Prvenstveno iz toga razloga smatramo važnim promatrati i novi prijevod u svjetlu drugih biblijskih prijevodnih inačica na hrvatski jezik. Pritom se ni u kojemu slučaju ne želi obezvrijediti izvornik ili umanjiti njegovu važnost: izvornici su nedvojbeno polazišta, ali pri promišljanju o razumijevanju Božje riječi ili (općenito) biblijskoga teksta smatramo prije svega važnim na umu imati činjenicu da izvornik većini konzumenata biblijskoga teksta nikada nije bio dostupan, a vjerojatno neće ni biti.

Zbog naravi ovoga osvrta i prostorne ograničenosti ističemo da je vrlo pretenciozno smatrati jedan prijevod jedinim točnim. Budući da nemamo živućih govornika starogrčkoga, latinskoga, aramejskoga i hebrejskoga jezika toga vremena, razložno je postaviti pitanja kako itko sa sigurnošću može tvrditi što pojedini leksem ili konkretna jezična konstrukcija nedvojbeno označuje u konkretnome kontekstu. S obzirom na to da je riječ o svetoj knjizi kršćana – ovdje je to u žarištu našega interesa – ostaje prepustiti se nadnaravnome.

I pozitivne i negativne reakcije

Na najnovijemu biblijskome prijevodu radilo se dvadesetak godina. Riječ je o hvalevrijednome pothvatu prevođenja Svetoga pisma s izvornika, što se posebno ističe i u Predgovoru. Urednici, prevoditelji i stručnjaci zaduženi za hrvatsku stilizaciju nedvojbeno su napravili velik posao. S druge strane reakcije na prijevod ne izostaju – pozitivne i negativne – i to s najrazličitijih strana. Tako je i pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško objavio Osvrt na predstavljanje prijevoda Biblije na govorni jezik.

Biskup Šaško određuje tekst kao „prijevod na govorni jezik“. Bez imalo se dvojbe moramo složiti s tom konstatacijom. Naime, prijevod je službeno podnaslovljen kao „hrvatski standardni prijevod“. Takvo određenje pretpostavlja da drugi prijevodi – a ovdje nam je najvažniji onaj koji se koristi u katoličkoj liturgiji – nisu „hrvatski standardni prijevodi“. Ta tvrdnja nipošto nije točna. To što se u najnovijemu prijevodu načelno ne pojavljuju imperfekt, aorist i pluskvamperfekt, a izbjegavaju se pojedini leksemi za koje su prevoditelji i stilističari (možda i lektori i korektori) navedeni u impresumu procijenili da su zastarjeli, ne označuje tekst kao jedini koji je „standardan“. Stoga određenje prijevoda kao onoga koji promovira govoreni (!) jezik smatramo točnim.

Točno je da se biskupu Šašku može spočitnuti pristranost. O njoj i on sam progovara već na prvoj stranici Osvrta, a ona je razvidna i u kasnijim pripomenama o nedovoljnome cijenjenju prijevoda Biblije Kršćanske sadašnjosti ili u dijelu o negodovanju zbog suizdavaštva drugih izdavačkih kuća, „posebice privatnih nakladničkih kuća“. Ipak, argumentaciju koju biskup Šaško lapidarno razlaže, iznoseći više usporednih primjera novoga prijevoda i prijevoda B. Dude i J. Fućaka, ovdje nećemo detaljnije komentirati jer se njoj nema što prigovoriti. Argumenti koji se navode pro et contra vrijedili bi u potpunosti kada bi bila riječ o prijevodu koji bi konkurirao onome liturgijskome. Istaknut ćemo i da je riječ o tzv. ekumenskome prijevodu, ne liturgijskome, za koji su suglasnost izdale i Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Oba proslova potpisuju dvojica predsjednika biskupskih konferencija mons. Dražen Kutleša i mons. Tomo Vukšić. Ovdje samo podsjećamo da su i na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije bili svi hrvatski biskupi.

Ekumenski, a ne liturgijski prijevod

Vjernicima je u uhu i na srcu ono što ističe biskup Šaško u usporednoj analizi pojedinih dijelova novoga prijevoda i onoga liturgijskoga. Potpuno je jasno da uklanjanje pojedinih glagolskih vremena, svojevrsno niveliranje značenjskih nijansa koje omogućuju porabe različitih leksema (npr. narod > narod, puk, masa, mnoštvo, ljudi, vjernici i sl.), izmjene općepoznatih himana (npr. Marijin, Zaharijin i dr.) utječe na one koji su upućeni u biblijski tekst. U tome smislu ključnim se nadaje da novi biblijski prijevod jest ekumenski, ne liturgijski. Slažemo se da se novi prijevod ne treba kvalificirati kao „razumljiviji“, ali može kao pristupačniji u ekumenskome smislu.

Najveći se problem u vezi s približavanjem govorenome jeziku može ilustrirati naoko banalnim primjerom. U cijelosti uvažavajući i u najvećoj mjeri podupirući primjere koje navodi biskup Šaško, izdvojili bismo ovdje Proslov Ivanova Evanđelja, koji nota bene nema takav nadnaslov u novome prijevodu. Poznato je da Proslov započinje riječima „U početku bijaše Riječ (…)“, što u novome prijevodu glasi „U početku je bila Riječ“. Novi se prijevod od liturgijskoga razlikuje i dalje, čak i na ortografskoj razini. Primijetimo ovdje da je u liturgijskome prijevodu upotrijebljen imperfekt, prošlo nesvršeno glagolsko vrijeme, dok se u novome prijevodu rabi perfekt, dakle, prošlo svršeno glagolsko vrijeme. Samo se iz te naoko malene razlike može ilustrirati da ni iz teološke perspektive nije svejedno je li Riječ bila, trajala u prošlosti (i jest) – na što upućuje poraba imperfekta – ili je samo bila u jednome vremenskome trenutku – što se sugerira perfektom kao svršenim glagolskim oblikom. Jasno je da je danas u govorenome hrvatskome jeziku perfekt opće glagolsko vrijeme kojime govornici suvremenoga hrvatskoga jezika prototipno izražavaju prošlost (mada perfekt može imati i relativnu porabu), ali postavlja se pitanje u kolikoj se mjeri osiromašuju jezik u užemu smislu – dakle gramatika – i u širemu smislu leksik, a i sama konceptualizacija, jer jezik nije samo sredstvo komunikacije; jezik je prije svega sredstvo spoznaje svijeta.

Razumno je pitati se – što i biskup Šaško navodi – čemu zbiljski služe takve promjene. Čini se da se odgovor krije u samome odobrenju prijevoda kao ekumenskoga. Razumljivo je da bi novi prijevod kao nemalena promjena bitno utjecao na liturgiju općenito, liturgiju časova i na pastoralno djelovanje u užemu smislu. Međutim novome prijevodu – koliko razumijevamo iz proslovâ i Predgovora – to nije cilj. A ako i jest cilj, za to nema – takoreãi – mandat: riječ je o ekumenskome prijevodu koji bi mogao poslužiti kao prvi korak onima koji su nešto udaljeniji od Božje riječi jer je čini suvremenome govorniku bližom. Pritom smatram da Božja riječ svakako progovara pojedincu, ma koliko mu nevješto bila usmeno predstavljena ili pročitana. (Prethodni se komentar ne odnosi na najnoviji prijevod, nego predstavlja općenitu primjedbu.)

Možemo zaključiti da je nedvojbeno riječ o novome prijevodu, a ne o tekstu koji stvara dojam novoga prijevoda. Prijevod je rezultat rada nemalene skupine stručnjaka, a posao koji je bio pred njima teško je i zamisliti. Razumljivo je da će biti pokojih nedosljednosti, možda i većih; onih koji su zadovoljni i onih koji nisu. Ipak, valja istaknuti da je riječ o studijskome, a ne liturgijskome prijevodu koji će zasigurno doprinijeti jezikoslovlju, semantici, traduktologiji i teologiji na više razina. S obzirom na to da prijevod ima suglasnost dviju biskupskih konferencija, ako što u njemu nije pravovjerno, očekujemo od mjerodavnih da se o tome oglase.