NEODIJELJENO

NEODIJELJENO

(nadahnuto pjesmama Tina Ujevića)

Sve bi trebalo promatrati neodijeljeno. Da muškarac je žena je Bog je dijete je Bog. Svi da smo međusobni, da tvoja riječ je moja kuća, a moj krevet tvoj san. Kiša da nas gleda ljudskim okom, kroz njega se spusti na dno prsa. Da dubi špilju do ponornog mora, novog neba.

Sebe promatrati neodijeljenog. Da ustaješ poput stabla, ljuštiš se kao grana pod vjetrom koji je ogoljuje za bolje lišće. Da čuješ ženu kao da si žena, a svoje muške oči utiskuješ u njezin rasporen rubac.

Trebalo bi se sjetiti da snijeg pada u svakom od nas. Zamete sve što u nama nije snijeg. Da nas čuva kao životinju što diše pred bjelinom, oslijepljenom za nesreću. Da se pogled nikad ne odjeljuje od gledanog.    

SVE IMA ZVUK

Pazi! Sve ima zvuk. Rođen si da budeš sviran. 

Kad se priginješ travi, ona već zna koja pjesma 

poliježe na nju. Nisi to ti, nego zvuk.

Odzvuk od prvog zvuka, još neslušanog.

Pazi da ne začuješ dvaput isti ton. Mogao bi si umisliti

da si glazbenik. Da od tonova stvaraš svijet koji stane

pod nožni palac. I da ti je svaki korak budućnost

premda istog časa propada u vremenu.

Zvuk nema koraka niti lica, s njim možeš biti ispjevan

samo dok krošnje u ljetnoj oluji bičuju nebo.

Možeš čuti nečujno kad riječ izvrneš kao prazan džep.

Kad u bijelu maramu umotaš gavrana,

svemir sveden na pticu. 

VRANA ME RAZUMIJE

(nadahnuto Jesenjom pjesmom Miroslava Krleže)

Ptice ljetuju u mojoj sobi. Hranim ih zrnima želje za jugom. Vrana me razumije, nagovara vjetar da me premjesti na nedirnut pijesak.

Rijetko pospremam samog sebe. Previše je gladnih riječi da bih se mogao najesti. Konac mi se u rukama zapleće i raspleće, ne prepoznajem nit koja bi me izbavila iz sobnog labirinta.

Zrak je milosrdan. Dopušta mi da se prerušim u njega, da budem nadimanje krošnje, okret ptice. Da disanje bude jedina radosna igra.

A vjetar sve jače naliježe na vrata, ljeto se druži s mrtvim ljetima. Jesen pristiže u sjevernu sobu.     

TRAG GRAFITA

(nadahnuto Devinskim elegijama R. M. Rilkea)         

Jesam li ikada držao olovku koja bi moje lice poznavala bolje od mene? Opisala ureze koji izmiču prisnosti?

Kad bi bar ruka u pisanju sama određivala slike i smisao, pjesmu koja uskrsava s papira i svlači svoje tijelo. Bi li tada čete anđela stale na vrh moje olovke i njihov jači opstanak nadvladao svako pisanje?

Trag grafita na bijeloj plohi nastane tek kad ga naglo zacrtam. Istodobno netko i mene crta kad satima procjenjujem debljinu prozora koji me odjeljuje od stvarnosti.

Želim se iskrasti iz stana, svjetlost mi ne dopušta. Tvrdi da me piše, fotografira, sve otkad me prvi put zabljesnula. I da će me probuditi čim se na kraju svojih dana ne probudim.

NIJEMI GOVORNICI

(nadahnuto pjesmom Snijeg M. Krleže)

Knjige su se same naučile pisati.

Stvaraju svoju pamet

koja već zna priču

od početka do kraja.

Kad se napišu,

knjige se same ukinu,

slova im se rasipaju

kao prhki snijeg s kućnog krova.

Spajamo preostale grude

i želimo dešifrirati tekst,

na bijelom transparentu snijega

složiti preostala crna slova.

U bjelinu utiskujemo

svoje prste, stopala,

kako bismo sumnjičave oči

uvjerili da smo uopće postojali.

Mi, nijemi govornici i nepismeni pjesnici.

RIJEČ IMA ROĐENDAN

Riječ ima rođendan. Kovitla se svemir i zvijezde se guraju na njezin party. Ona sve vraća u šutnju da bi opet izrekla maslinu, mačku, Evu.

Dok se sprema da bude izgovorena, zamišlja uspješniju livadu na kojoj bi svaki čovjek izrastao u stablo. No, boji se govora da ponovno ne stvori nešto lakoumnije od sebe. 

Riječ ima rođendan, svijet ima rođendan. Rađamo se kao izmaglica oko sunca, kao slova koja tek u vrućem plesu osvajaju značenja.

Zatitra nam šapat koji je postao opći žamor. Pa prasak koji je zapalio sve kose. Vatra koja gori i ne izgara.

OBRNUTA BJELINA

Kad gledam u bijelo, postajem snijeg, runolist, dijete. Vidim, sve su stvari tek blago zatamnjenje bijelog, igraju se oblika kao što se grude trgaju iz lavine.

Tvoja smeđa kosa obrnuta je bjelina, pahulje koje se tope na rubovima pramenova. Oživjela si poput snjegovića koji se nasmiješio.

Zovem se bijelo, ono koje te vraća u sebe. U bjeloočnicama zatitra mi tvoje lice razbuđeno od hladnoće. Zoveš se smeđa jer si upoznala jesen koju ja ne zamjećujem.

Kad pomiješamo inje i vjevericu, bijelu i smeđu,  gledat ćemo se zvukovima i dodirivati svjetlošću. Čitat ćemo boje kao spasonosnu kišu. 

PRECIZNO ZRCALO PRERIJE

Daj, pokreni auto. Zakrčio si put, ljudi su nestrpljivi, guma probušena. I vjetar te tjera da nešto učiniš. Uzmi kliješta, popravi sve, pođi prema cesti, križanju, horizontu. Povezi sa sobom mehaničare, kao vidovnjake koji znaju prošlost i budućnost automobila nalik tvom. Sunce će razotkriti njihova prljava odijela i tvoje razderane hlače. Vaše će vas gladi međusobno nahraniti i zauvijek izvesti iz anarhičnih predgrađa. A potom – samo pijesak pod kotačima, kaktusi u očima, pustinjsko svjetlo pod obrvama. Sve dok se ne odviju šarafi, gume ne otkotrljaju preko državne granice, a zakočeni auto ne postane trajna kuća. Da u njoj provedete život uglavljen u limu, preciznom zrcalu prerije.

DIJALOG S ALTER EGOM

Ti čekaš vijest da se jutro potpuno ugasilo, povuklo u košticu iz koje su nekad izašle prve iskre. Hoćeš li biti blizu kad u napuštenoj dvorani mrak prožme zlatne činele, a njihov odzvuk spriječi propadanje poda, urušavanje zemlje? Kad se klavir zaželi nepostojanja, hoće li bijele tipke biti zadnja slika koju ćeš ugledati? Preokrenut kaput u koji si sakrio noć samo je topliji oblik smrti, ruke su ti nesposobne za drukčiji obrat. Ja nisam tvoj zrcalni čovjek, a ipak mi uskraćuješ druga ogledala osim svojega. Pokraj nogu kokoši su ti pozobale kukuruzna zrna, kosci pokosili žito koje je odvraćalo tamne ptice od leta u nevidljivo. Nikad se nisi nagnuo nad moje oči, protrnuo od svjetla koje ti je nepoznato. Življe od tvojeg skorog nestanka, hrabrije od straha da sa sebe ne strgnem crnu zavjesu tvog tijela.

Novo osvajanje značenja

Piše Darija Žilić

Davor Šalat cijenjeni je pjesnik, književni kritičar, znanstvenik i urednik. Godine 1991. dobio je nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Unutarnji dodir. Objavio je više pjesničkih knjiga i studija. Kritičari su isticali da je Šalatova poezija visoko hermetična. Rade Jarak jednom je napisao da se pjesnik bavi metafizikom, no nije riječ o eksplicitnoj metafizici, već o istraživanju onkraja, onog iza, drugog. Uz to, obilježje Šalatove poezije jest i propitivanje jezika i arhetipskog. No u posljednjim zbirkama, naslovljenim Tumačenje zime i Zvijezde, davna lica spašenih, uz metafizičko, pojavljuje se i fenomenološko, odnosno poetizacija konkretnih pojmova, doživljaj svijeta kroz pogled. Pustinja, snijeg, jezik, more bitne su tematsko-motivske jezgre zbirke Tumačenje zime, istaknuo je urednik Jahić. Odnos riječi, govora i jezika bit će važan i u idućoj poetsko-metatekstualnoj zbirci Zvijezde, davna lica spašenih u kojoj nalazimo metatekst i autorefleksiju, ali i metafizičko.

Pjesnik je već otprije zaključio da se „rečenica svijeta potrošila“, i otud je nužno novo začaravanje svijeta. Ono prije svega dolazi iz unutrašnjeg svijeta. Šalat poetizira „življenje u sebi“ kroz elemente misterija. I u novom ciklusu pjesama ističe se okrenutost prema unutra. Šalat piše nadahnut poezijom Tina Ujevića, Miroslava Krleže, te R. M. Rilkea. Moglo bi se reći kako je riječ o intertekstualnoj i metatekstualnoj lirici, no ono što je posebnost poetike je to da se sve te reference i poetizacija pisanja o knjigama i riječima, čine prozračnima, eteričnima, nipošto nakalemljenima, sve je prožeto intrinzičnim vlastitim doživljajem. Doživljaj svijeta koji pjesnik emanira odnosi se upravo na, kako i sam naslov cjeline sugerira, neodijeljenost, a to znači pokušaj da se barem u poeziji nađe cjelovitost i međupovezanost među stvarima i bićima. Nije stoga ni slučajno nadahnuće Ujevićem koji je to pobratimstvo bića i zagovarao. U toj međusobnosti, kako ističe Šalat, „tvoja riječ je moja kuća, a moj krevet tvoj san“. Na taj način pjesnik naglašava širu pjesničku zajednicu u kojoj se nalazimo i iz koje izviremo.

Stoga je ovaj niz pjesama u prozi posveta pjesništvu uopće, u cjelini, posebno modernističkom pjesništvu, hrvatskom i europskom, i kao da se isticanjem te povezanosti želi podcrtati skromnost i poniznost, jer priroda je ona od koje sve počinje, vrhovna natura naturans: „Kad se priginješ travi, ona već zna koja pjesma / poliježe na nju“. Sve to je neodijeljen proces stvaranja, od Boga kao kreatora, do pjesnika, ali uz prisutnu svijest da se ne treba oholiti zbog te moći, jer i pjesnika „istodobno netko... crta“. Kao da je i sam autor u propitivanju sebe, svog jastva, nije slučajan niti dijalog s alter egom, osjeća se i svijest o nepostojanju moći bića, jer i „knjige su se same naručile pisati.“ Nije stoga slučajno da Šalat rezolutno na kraju ističe u pjesmi Nijemi govornici: „Mi, nijemi govornici i nepismeni pjesnici“. Pjesnici ostavljaju trag, „u bjelinu utiskujemo / svoje prste, stopala“ kako bismo uopće druge uvjerili da smo postojali.

Na kraju ovog prikaza izdvajamo odličnu pjesmu Riječ ima rođendan jer se zapravo radi o kozmogonijskoj pjesmi, novom začaravanju svijeta, na početku procesa označavanja: „kao slova koja tek u vrućem plesu osvajaju značenja“. Šalat pak nastavlja rasti pjesnički, a ove meditativno-metafizičke, a opet britke misaone pjesme, lirske i snažne, to i potvrđuju.