Misao Hanne Arendt koja ne podilazi konformizmu

Povodom Dana Odsjeka za filozofiju 4. prosinca u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu održana je konferencija Ljudi u mračnim vremenima: povodom 50. godišnjice smrti Hanne Arendt. Kroz plenarno izlaganje i dvije sesije predavanja osam stručnjaka približilo je publici filozofiju autorice čiji je rad neodvojiv od osobnog iskustva: migracija iz Njemačke u SAD zbog razarajućih učinaka Drugog svjetskog rata inspirirala je nova razumijevanja totalitarizma, gubitka individualne odgovornosti i banalnosti zla.

Konferencija o Hanni Arendt podsjetila je na
raznolikost tema kojima se bavila slavna filozofkinja

Dekan Filozofskog fakulteta Domagoj Tončinić pohvalio je rad svih odsjeka na fakultetu i naglasio da konferencijama poput ove „njegujemo uspomenu na one od kojih smo učili“. Prigodan je to uvod za plenarno predavanje Nadežde Čačinović, koja je desetljećima predavala na Filozofskom fakultetu, a u svome se radu bavila filozofijom Hanne Arendt, interpretirajući je u publikacije te prevodeći knjigu O zlu. Nadežda Čačinović afirmirala se kao poznavateljica filozofije Hanne Arendt, koju navodi i u kontekstu feminističke teorije kao jednu od najvećih ženskih mislilaca 20. stoljeća.

Prvu sesiju o pojmovima tehnike, totalitarizma i politika činila su predavanja Luke Perušića, Gorana Sunajka i Ane Maskalan. Perušić se zadržao na Arendtinu razumijevanju pojmova tehnike, tehnoznanosti i čovječanstva kao posljedice istoga, ukorijenjenu u njezinu opusu Vita activa. Perušić prosljeđuje publici na razmišljanje pitanje kojime Arendt promišlja o tehnici: „Tko još, osim čovjeka, diže granice unutarnjeg svijeta?“ Goran Sunajko u svojem je izlaganju približio autoričine tekstove o totalitarizmu, njezinu najvećem doprinosu filozofiji. Kazao je kako Hannah Arendt upozorava na korištenje riječi totalitarno; treba je rabiti štedljivo, a korištenjem uvijek biti svjestan distinkcije između političke ideologije i političkog režima – razlikama koje Hannah Arendt iznosi u svojim djelima. Zbog jasnoće i odbijanja reduciranja vlastita mišljenja po cijenu konformizma, Sunajko je naziva „neovisnim misliocem“, pojmom koji je i sama autorica koristila.

Ana Maskalan tijekom svog izlaganja usredotočila se na Arendtina promišljanja o budućnosti čovjekova odnosa prema filozofiji povijesti, čije je izvorište u političkom poimanju iste. Hannah Arendt optimistično koristi pojam nataliteta kao sposobnosti rehabilitacije društva kroz tri stupnja: odgovornost kao preduvjet političkoga, potom stvaranje institucija i zakona, a naposljetku političko praštanje.

Drugu sesiju konferencije činila su predavanja obilježena Arendtinim korištenjem pojma amor mundi, odnosno svojevrsne ljubavi prema svijetu u mračnim vremenima. Mislav Žitko fokusirao se na autoričin odnos prema tiraniji istine, upotrebi istine u politici te razdvajanju znanja i mijenja. U suvremenoj, epistemičkoj koncepciji demokracije, istina se u politici revitalizira usvajanjem političkog kognitivizma koji je Žitko pojasnio služeći se esejima i idejama Hanne Arendt.

Marija Brajdić Vuković iznijela je rezultate istraživanja o rodno obilježenim praksama znanstvenog aktivizma u kontekstu Arendtine „ljubavi prema svijetu“. Istraživala je kako znanstvenici i znanstvenice poimaju izazove u vlastitom aktivizmu prema prenošenju znanja studentima, birokratskim upravljanjima projekata te integritetom u znanstvenim radovima. Rezultati pokazuju kako muškarci i žene drugačije vide odgovornost u znanstvenom svijetu – muškarci kroz normativne, a žene kroz društvene procese. Isto smatra posljedicom sustava koji brigu za druge stavlja na žene, a odgovornost kao svakodnevno življeno iskustvo koje se može relacijski, epistemički i sustavno obnoviti. Ankica Čakardić približila je mišljenja Hanne Arendt o Rosi Luxemburg, koja uočava neograničenost i revolucionarnost njezina djelovanja te je na neki način revidirala njezine propagandne teorije. Obje su autorice borci protiv antisemitizma, a esej o Rosi Luxemburg koji je Hannah Arendt objavila 1968. postao je  prisutniji u kontekstu studentskih pokreta. Tomislav Brlek u predavanju o Arendtinim mislima o ulozi umjetnosti i kritike, ukusima i pisanju povijesti književnosti te autonomiji estetskog zaključuje kako je Hannah Arendt imala provokativnije stavove nego što se čini, ali s uistinu kvalitetnom filozofskom providnošću.