Kazalište u Dvercu

Mandat Uršule Cetinski, nove ravnateljice zagrebačke Komedije, jedinog zagrebačkog gradskog kazališta koje se sustavno bavi postavljanjem mjuzikala i opereta, započeo je u razdoblju u kojem je središnja pozornica toga kazališta na zagrebačkom Kaptolu u obnovi. Stoga je potreba za traženjem alternativnih izvedbenih prostora, što su neka od zagrebačkih kazališta (primjerice, Gavella) iskusila u ranijim razdobljima, snašla i Komediju. Načelno u Zagrebu, nažalost, gotovo nema prostora koji mogu „udomiti“ kazalište poput Komedije, a da već nisu zauzeti nekim drugim izvedbenim programima. Problem je to koji nije bio izražen samo u razdoblju potpune zatvorenosti matične pozornice na Kaptolu, nego i ranije, s obzirom na prostorna i produkcijska ograničenja kaptolske scene. Komedija se (i prije zatvaranja zgrade) donekle snalazila u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, donekle u Klubu Kontesa, no nije se osobito okretala drugom mogućem pristupu ovim problemima.

Predstava je smještena u reprezentativne prostore gornjogradske palače Dverce / Snimila Doris Fatur

Kazalište u nekazališnim prostorima, koje u hrvatskoj ima dugu i bogatu tradiciju, u Zagrebu je ipak mnogo rjeđe nego u festivalskim kontekstima. A nije da Zagreb nema prostora koji zavređuju kazališno promišljanje. Jedan od takvih je i gornjogradska palača Dverce. Taj reprezentativni prostor grada Zagreba, koji je gradu ostavila posljednja vlasnica Klotilda Buratti (rođena Vranyczany), sačuvan je i ambijentima odražava stanje u kojem ga je ostavila posljednja stanovnica. Uglavnom se koristi za svečana primanja i druge protokolarne događaje, dok je kao kazališni prostor, ali i uopće široj javnosti, uglavnom nepoznata. Stoga je zanimljiva i pohvalna ideja da je Komedija svoju predstavu Ponos i predrasude, koja se inače priprema za matičnu pozornicu po njezinu ponovnu otvorenju, odlučila ranije prikazati upravo u Dvercu, uz podnaslov Uvertira.

Naznačeno je u programskoj knjižici kako se predstava po popularnom i čitanom romanu Jane Austen igra „u zatečenom interijeru, bez ikakvih scenografskih intervencija“, što se zaista i vidi tijekom izvedbe. Mizanscenski ju je redateljica Marina Pejnović postavila kao procesijski niz slika u različitim prostorima Dverca. Tako se prva scena odvija u unutarnjem dvorištu, uz ulaz u palaču, a potom se prelazi u različite interijere, od stubišta, preko sobe u prizemlju, do svečanog salona, najveće prostorije u palači te drugih soba koje čine najreprezentativniji dio zdanja, stan vlasnice. Tako publika, koja se po završetku dijela smještenog u svečanu dvoranu za posljednji segment razdvaja u dvije skupine koje rasplet prate iz različitih soba, zaista doživljava životnu raskoš Dverca. Istovremeno, ona je osobito prikladna upravo za Jane Austen, čija se proza zbiva na engleskim plemićkim imanjima.

Stoga je ambijentalnost, čije se ostvarenje ne postiže tek smještanjem neke izvedbe u nekazališni prostor, nego njihovim stvarnim prožimanjem, u Ponosu i predrasudama ‒ uvertiri ostvarena uvelike uspješno. To, zajedno s otvaranjem Dverca javnosti, i jest najveća vrijednost ovog Komedijina projekta.

Međutim, režija Marine Pejnović u Dvercu nije lišena problema. Vjerno prenoseći romaneskni predložak u dramsku radnju (autorica adaptacije je dramatičarka i dramaturginja Ivana Vuković), uspjelo se očuvati onu nit između naoko „sapuničastog“ zbivanja i specifične granične ironije, koja je romane Jane Austen učinila (i još uvijek čini) trajno popularnima. No, na sceni, osobito u prizorima koji se odvijaju na imanjima Rosings i Pemberly, pa su stoga prikazani na filmu koji se prikazuje tijekom predstave (a sniman je u drugoj uvelike očuvanoj gornjogradskoj palači, onoj obitelji Gvozdanović), može osjetiti snažan zamor. Dijelom je isti osjećaj prožimao i pojedine prizore, osobito plesne scene, što je možda posljedica i činjenice da su se izvodile po dvije predstave u istoj večeri. Osjećaj umora, pa i svojevrsne neinventivnosti, mogao se očitati i u kostimima (Petra Pavičić), koji su poprilično nesklapno pojednostavljeni, osobito s obzirom na prostor u kojem se predstava izvodi. S druge strane, glazba (skladatelj Ivan Josip Skender), izvođena većim dijelom također uživo, vrlo se skladno uklopila u dominaciju ambijenta u cjelokupnoj fakturi predstave.

Brojan glumački ansambl predstave pokazao se neobično ujednačenim u izvedbama te je gotovo teško nekoga izdvojiti. Igrajući uglavnom u povišenom, ironijskom registru, glumci su ipak zadržali odmak od karikaturalnoga načina oblikovanja uloga, i tako postigli upravo onu finu razmaknicu između romantičnih zapleta i ironijskih odmaka koja je tako karakteristična za stil predloška.

Posvećena 250. obljetnici rođenja Jane Austen, Ponos i predrasude ‒ uvertira predstava je koja ipak ponajviše treba biti zapamćena po otvaranju Dverca, zanimljivog a javnosti uglavnom nedostupnog prostora, kazalištu.