Jubilej Simfonijskog orkestra Mostar

Čudesna je bila ta lijepa večer u studenome kada je Simfonijski orkestar Mostar, jedna od rijetkih kulturnih institucija u gradu koja nije prekidala rad ni tijekom rata, predstavljanjem velebne monografije na 450 strana – 70 godina Simfonijskog orkestra Mostar autora Antona Šarca i Josipa Marinovića – i službeno proslavio veliki jubilej: sedam desetljeća neprekidnog rada i stvaranja.

Autori monografije kojom je okrunjena duga tradicija ove kultne institucije grada Mostara kažu kako je ona, zapravo, potvrda njegova kontinuiteta i značaja kao jednoga od živućih simbola europskog identiteta Mostara.

Simfonijski orkestar Mostar

„Simfonijski orkestar Mostar nije tek uspomena na zlatne godine, nego trajni dokaz kulturnog identiteta Mostara“, navodi Anton Šarac, dok Josip Marinović priznaje da posao nije bio nimalo lak. Štoviše, zbog nedostatka arhivske građe autori su bili prinuđeni za njom tragati doslovce diljem svijeta – od Novog Zelanda, preko Europe i Amerike do Crne Gore. Priznao je da je, zbog goleme vrijedne građe koju su na taj način uspjeli sakupiti, prvotno planirana skromnija fotomonografija prerasla u kapitalno djelo.

Ravnatelj HNK Mostar
Ivan Vukoja

Monografija o 70 godina djelovanja SO Mostar

Ravnatelj SO Mostar Damir Bunoza

„Simfonijski orkestar nije se slučajno rodio baš u ovom gradu, u proljeće sada već davne 1954. godine. Izrastao na temeljima organiziranog glazbenog djelovanja, razvijenog od druge polovine 19. stoljeća, a kojem su pridonijela, prije svega, pjevačka društva i njihove glazbene sekcije – zborovi, tamburaški orkestri, limene glazbe i salonski orkestri, koji su bili nositelji kulturnog i glazbenog života grada, Simfonijski orkestar s vremenom je postao respektabilna institucija na čiji su poziv u Mostar dolazili brojni umjetnici koji su svojim nastupima ostavili neizbrisiv pečat u njegovu razvoju. Sama činjenica da je ove godine punih 150 godina otkako je u Mostar dospio prvi klavir i kao takav bio prvi u ovoj zemlji, otkad su se ovdje počela glazbeno obrazovati nadarena djeca i kada su u ovom gradu nastali – i danas očuvani – prvi notni zapisi, bila je zdrav temelj na kojem se brižno gradila glazbena kultura i s njom vezan način življenja primjeren srednjoeuropskoj kulturi i civilizaciji. Na takvim zasadama, posebno nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i formiranja austrougarskih vojnih orkestara, pod vodstvom, ponajprije, u Mostar tada pristiglih čeških glazbenika, ovdje je zaživjela europska glazbena bajka, kojoj su poseban poticaj i doprinos svojim radom – do sredine prošlog stoljeća – davala mostarska glazbeno-pjevačka društva Hrvoje i
Gusle.

Prvi muzikolog i prva solistica

Upravo u takvu ozračju prve polovine 20. stoljeća, mostarsko je podneblje iznjedrilo donedavno gotovo zaboravljena začetnika bosanskohercegovačke etnomuzikologije i prvog doktora muzikologije u BiH Branka Marića, kao i primadonu svjetskog glasa, prvu solisticu u Mostaru i prvu opernu divu u BiH, Bahriju Nuri Hadžić, za koju je njemački skladatelj Richard Strauss rekao da je njezina izvedba glavne uloge u operi Saloma 1939. godine u švicarskom Zürichu, glas koji je čekao – punih 35 godina. Nije stoga ni začuđujuće da je u takvim okolnostima, na inicijativu dvoje entuzijasta – nastavnice Muzičke škole Pauline Loose i prvog čovjeka mostarskog Narodnog pozorišta Safeta Ćišića, s početkom 50-ih godina prošlog stoljeća u Mostaru stasala ovakva glazbena institucija. Pojedini velikani naše glazbene scene, poput dirigenta i skladatelja Alfreda Tučeka i operne dive Blaženke Cigić Bajke, dio svoga umjetničkog i stvaralačkog puta prošli su upravo s mostarskim Simfonijskim orkestrom, a uz stalne dirigente Abida Kusturicu, Franu Krasovca, Pavla Medakovića, Adama Jasinskog i Ilmara Lapinša – za njegovim se dirigentskim pultom izmijenila plejada ponajboljih dirigenata – od Borisa Papandopula, Alana Bjelinskog, Mladena Pozajića, Oskara Danona, Julija Marića, Nike Baće, sve do Radovana Papovića, Luigija Sagrestana, Nikice i Stipice Kalogjere i brojnih drugih. Istodobno su za ovaj orkestar napisana neprolazna djela glazbene baštine, poput Papandopulove Poeme o Mostaru, Tučekove poeme Na Neretvi, Kulenovićeva Šantićevog nokturna, Orkestarske priče Esada Krese i drugih“, nadahnuto govori Šarac.

Briga za orkestar u ratnim vremenima

Posebno mjesto u knjizi zavrijedio je Dražan Milas, „ klarinetist koji je digao mostarski Simfonijski orkestar iz pepela“, kako navode autori. „Simfonijski orkestar proživljavao je sudbinu svoga grada i njegovih ljudi. U ratnom plamenu uništena je zgrada orkestra, hram kulture koji je desetljećima brižno čuvao glazbene instrumente, pisanu i fotografsku građu, notne zapise – cjelokupno svjedočanstvo o instituciji s kojom se Mostar s pravom uvrštavao na svjetsku mapu kulturnih zbivanja. No, u svemu tome zasigurno je najveća tragedija bila pogibija dugogodišnjeg člana Orkestra, oboista Eduarda Vidovića. Budući da je ovaj glazbeni kolektiv bio međunarodnog karaktera, s početkom ratnih djelovanja mnogi su članovi napustili grad, čime je orkestar – uz infrastrukturno stradanje – ostao i bez najvećeg dijela glazbenika. Ni ta činjenica koja bi, razumljivo, svakog obeshrabrila, nije bila jača od entuzijazma dijela njegovih članova da se ipak spasi, sačuva i obnovi sve ono što je ljudskim rukama moguće spasiti kako bi orkestar nastavio živjeti. Tadašnji mladi klarinetist, u to vrijeme možda i među najmlađim članovima Simfonijskog orkestra, Dražan Milas, vođen ljubavlju prema orkestru i ovom gradu, upustio se u avanturu bitke s vatrenom stihijom kako bi iz zgrade Simfonijskog orkestra spasio barem koji instrument, notni zapis, fotografiju ili bilo koju uspomenu. Njegovim imenovanjem za prvog čovjeka orkestra ratnih godina, Milas je – zajedno s kolektivom koji su činili Tomislav Ivačić, Paula Musa, Tibor Bauer, Konrad Vidović, Darko Nikolić, Jovan Popara, Nikola Maričić, Oliver Jurica, Marko Begić, Vilma Tarčuki, Berislav Vidović, Neven Ereš i Zdenko Vladić – postao istinski most koji je prebrodio sve nedaće i s kojim je kolektiv nastavio živjeti. Upravo su se u tom teškom vremenu, iskazali oni glazbenici koji su prve glazbene korake napravili sa Simfonijskim orkestrom i Muzičkom školom i kojima su ove institucije bile snažan vjetar u leđa glazbenom uspjehu znatno dalje od ovoga grada: počevši od primadone Blaženke Cigić-Milić, prve mostarske dirigentice Darjane Blaće do violinista Miljenka Puljića. Također, svjestan važnosti orkestra u prošlosti i budućnosti Mostara, posebno značajnu ulogu u tom i kasnijem vremenu, ulažući često i nadljudske napore u želji da orkestar napreduje, imao je dubrovački glazbenik i donedavno ravnatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra Slobodan Begić“, dodao je Šarac.

A Milas pak ističe: „Na neki sam način i jedan od suautora ove knjige. Bio sam uključen u njezino stvaranje, pomagao u prikupljanju dokumenata, arhivske građe, a uz to sam i recenzent“.

Monografija sadrži tri dijela: Grad u europskom kulturnom krugu, Glazba na tronu grada i Mostarska glazbena priča. „Ova monografija pitko je i razgovijetno donijela slike naše povijesti, načina života, sazrijevanja... U njoj se osjeti miris obiteljske tradicije... Brojni su životopisi svih onih koji su doprinijeli radu i stvaranju Simfonijskog orkestra Mostar. Tu je i popis svih članova orkestra, i svih onih koji su, na bilo koji način, sudjelovali u njegovu stvaranju“, zaključuje Milas.

Budućnost i suradnja s drugim orkestrima

Smatra da je budućnost orkestra u mladima sa Studija glazbe FPMOZ-a, koji je 2025. obilježio 20. obljetnicu. Milas ističe i značaj Glazbene škole 1. i 2. stupnja kao još jednog pokretača orkestra te je naglasio kako vjeruje da će uskoro biti otvorena i Glazbena akademija. Izrazio je nadu i u što skoriji završetak gradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, gdje je planiran dom za mnoge institucije od nacionalnog značenja, pa tako i za Simfonijski orkestar Mostar.

Ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja naglasio je da prisutnost Simfonijskog orkestra ima kulturni, ali i društveno, političko i nacionalno značenje. Ravnatelj Simfonijskog orkestra Mostar Damir Bunoza kaže: „Uistinu smo sretni da je ova monografija ugledala svjetlo dana i da smo tako mogli obilježiti naš veliki jubilej. Svega je bilo u ovih sedam desetljeća. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća orkestar je bio pred gašenjem. Nasreću, zahvaljujući ljudima koji su ga vodili i u njemu stasali i radili, nikad se nije ugasio“. Napominje da je, iako je na čelu ove institucije tek nešto više od pola godine, već uspio ostvariti neke ciljeve. „Želimo zadržati ljude. Želimo da se vrate čak i oni koji su ranije otišli. U svome sam mandatu zaposlio već troje ljudi. Jedna se mlada violinistica vratila iz Rima gdje je radila kao asistentica na Akademiji. Želim da ovo bude naša kuća, da okupimo obrazovane mlade ljude. U tom kontekstu ističem i suradnju sa Studijem glazbe. Trenutačno imamo četiri studenta koji uče svirati u orkestru. To je drukčije nego kad sviraš sam“, baš kao i Milas, i Bunoza optimistično gleda u budućnost orkestra..

U njegovu se promišljanju iščitava emocija potrebna da bi se jedna ovakva institucija podizala i rasla. Upravo je ova proslava obljetnice uz promociju monografije bila prigoda i da predstavi djelo koje je, kako kaže, upravo za ovu obljetnicu, skladao prije pola godine: Hercegovačke igre.