Ivanu Lang pamtim iz njezina kruhoboračkoga radnog staža na Muzičkoj školi „Vatroslav Lisinski”, gdje je davala učenicima poduku iz klavira

Ni naša najpoznatija skladateljica klasične glazbe Dora Pejačević (1885‒1923) nije do slave došla ni brzo ni jednostavno. Treba li posebno isticati ono što se danas već zna kao notorna činjenica – da je svoju glasovitu Simfoniju u fis-molu, op. 41, skladanu uz prekide od 1916. do 1920. godine, a u cijelosti praizvedenu u Dresdenu 1920. godine, morala u programskoj knjižici potpisati samo inicijalom (D. Pejačević) da se ne vidi kako ju je skladala žena?! Dakako, skladateljicama se baš i ne možemo razbacivati, stoga još revnije želim podsjetiti čitateljstvo na jednu skladateljicu mlađu od Dore, a to je Ivana Lang, rođena u Zagrebu 15. studenog 1912. godine, a umrla također u Zagrebu 2. siječnja 1982. godine. Znam da vas možda i preobilno zasipam glazbom i glazbenicima, no što ću kad među njima nalazim tolike za koje bih rado da ih se sjete usputni šetači ako dignu pogled prema spomen-ploči na nekoj zgradi i susretnu se s  imenom nekoga zaslužnika (premda nitko od ovih o kojima pišem u ovoj rubrici nema nikakvu spomen-ploču, no optimistično i naivno samo ću reći: zasad!).

Ivanu Lang pamtim iz njezina kruhoboračkoga radnog staža na Muzičkoj školi „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu (Gundulićeva 4), gdje je davala učenicima poduku iz klavira u istom hodniku zgrade u koji sam i ja kročila na svoju poduku – samo što je moja profesorica Stella Raukar imala radnu sobu odmah desno od ulaza u taj trakt, a Ivana Lang sasvim u dnu toga hodnika. Na toj je školi ostala do umirovljenja 1978. godine. Dugo sam je znala samo kao profesoricu klavira – o njezinoj i pijanističkoj karijeri, a pogotovo o onoj skladateljskoj, saznala sam mnogo kasnije. Dugo je, dakle, bila profesorica glasovira nekih mojih prijatelja/prijateljica, skromna žena koja je svojim učenicima znala podmetnuti klupicu pod noge na ispitima i/ili na školskim produkcijama, a neki od njih bezdušno bi tu klupicu šutnuli nogom kao nepotrebnu. I iz te muzičke škole izvukla sam na gotovo biblijski način mnoge pouke za vlastiti kasniji pedagoški rad (slažući ih u slikama poput Marije u srce svoje i primijenivši ih mnogo kasnije na „nekim novim klincima“). Profesoricu Lang, uvijek pomalo rastresenu, a valjda i potresenu, pamtim kao osobu prema kojoj sam još kao učenica osjećala nešto poput blage sućuti. Bilo mi ju je žao zbog svih grubosti koje je doživljavala od svojih bahatih đaka na toj školi. A ona je prema svima zadržala blagost i dobrotu.

S glazbom, općenito umjetnošću, susrela se vrlo rano. Majka joj je bila slikarica (keramičarka), a otac liječnik u HNK-u, pa nije čudo što je Ivana kao dijete mnogo vremena provodila na mjestima gdje se s glazbom mogla susresti na razne načine. Jedno glazbeno obrazovanje završila je 1932. godine kod profesorice Margite Matz, koju sam također poznavala kao profesoricu spomenute glazbene škole (ona i njezin muž, Rudolf Matz, imaju spomen-ploču, ali i uređen stan dostupan javnosti u kući u kojoj su živjeli, u Mesničkoj 15), a studij klavira nastavila je kod Antonije Geiger-Eichhorn (i te se sijede gospođe sjećam s njezinih solističkih nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu), koji je i završila 1937. godine. Usporedno s tim studijem, privatno je učila kompoziciju kod Franje Dugana, Mila Cipre i Josepha Marxa na Mozarteumu u Salzburgu. Kao pijanistica nastupala je solistički te prateći solo pjevače, koji su nerijetko izvodili baš njezine popijevke. Njezina pijanistička djelatnost nije potrajala, više se bacila na komponiranje i na pedagoški rad. Skladala je više od 110 djela, najviše za klavir (41), ali i solo pjesama (30), a od većih glazbenih skladbi valja spomenuti Klavirski koncert (1944), nešto komorne i orkestralne glazbe (npr. Bagatela za gudački orkestar i harfu) te zborske glazbe i operu Kastavski kapetan (koja, doduše, nikad nije izvedena). Ima i nekoliko baleta (Nijeme sjene, 1959, i Lažni vitez, 1960) te igrokaza s glazbom – Cvijet života i Žabica djevojka, 1950, te Pospanko i zmaj, 1951. Solo popijevke skladala je na stihove Dragutina Domjanića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Vidrića, Frana Alfirevića, Nikole Pavića, Filipa Valjala, Nede Brlić (to je kći Ivane Brlić-Mažuranić) i Vesne Parun, ali i na tekstove narodnih pjesama, u kojima se uočavaju elementi istarskoga i zagorskoga folklora, vidljivi i u mnogim drugim djelima (na primjer u zanimljivoj skladbi Ples sablasti za violinu i klavir, op. 97). Svoj je glazbeni izričaj sama nazivala „oporo liričnim“, s kojoj se procjenom duboko slažem.

Kaže se: jabuka ne pada daleko od stabla, pa tako i Ivana iz kratka braka s Marijanom Beckom ima kćerku, koju je rodila sa 38 godina. To je Kristina Beck-Kukavčić (rođena 14. veljače 1951), mezzosopranistica, koja je studirala solo pjevanje u Ljubljani kod Eve Novšak Houške i koja je češće na koncertima izvodila i pjesme svoje majke. Po kasnom majčinstvu i raznim peripetijama, Ivana Lang podsjeća na Doru Pejačević. No za razliku od Dore koja je umrla od sepse nakon porođaja, Ivana je preživjela, premda su liječnici za nju rekli: „Jedva smo je spasili.“

Kad nije predavala klavir na glazbenoj školi u Gundulićevoj, Ivana je davala i privatne satove u svojem stanu u Klaićevoj 58. Ovu sam adresu i dobila upravo od jedne takve njezine učenice, koja nije bila zainteresirana za pohađanje svih predmeta u muzičkoj školi, nego ju je neko vrijeme zanimao samo klavir. Meni su se kroz ta moja poznanstva spojili i Ivanini nekadašnji učenici iz službene glazbene škole i njezini privatni učenici. Jer i među jednima i među drugima poznavala sam ih nekoliko. Tako Ivana Lang dijeli sudbinu svih pedagoga – živi u sjećanjima svojih bivših učenika i učenica.