Ivan Vučetić – izumitelj daktiloskopije koji je po parstu prepozna čovika

Otisak prsta je nešto što određuje pojedinca, ne postoje dva identična. Kod zaključivanja ugovora s domorocima u Indiji još 1877. uzimao ga je William James Herschel, od 1866. nadalje istraživao britanski antropolog Francis Galton, a na osnovu četiri osnovna tipa otiska na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Indiji i Velikoj Britaniji pokušao klasificirati sir Edward Henry. Ali samo Ivana Vučetića, koji se s rodnog Hvara zaputio u daleku Argentinu trbuhom za kruhom sa završenom osnovnom školom, danas navode kao jednog od pionira forenzičke znanosti. Otac daktiloskopije, metode identifikacije s pomoću otiska prsta, prvi je otiske razvrstao po skupinama i dao im klasifikacijske oznake. Ne čudi stoga što ga i sami otočani znaju nazivati „hvarski Sherlock Holmes“. Prošle godine navršilo se 100 godina od njegove smrti.

Hvarski mural posvećen Ivanu Vučetiću (Hvar, 20. srpnja 1858. – Dolores, Argentina, 25. siječnja 1925)

Vučetić je u policijskim snagama La Plate bio šef Odjela za identifikaciju i statistiku

Vučetić je svoju metodu ponudio svim svjetskim policijama besplatno

Vučetićeva klasifikacija otisaka

Vučetić je u Hvaru živio i radio do 1884. Imao je 26 godina kada je s bratom Martinom emigrirao preko oceana. Godine 1890. zaposlio se u Središnjem policijskom uredu u La Plati, gdje nakon samo godinu dana službe postaje šef Odjela za identifikaciju i statistiku. Profesor povijesti i društvenih znanosti Juan Pablo Caparra vjerojatno je najpozvaniji Argentinac za razgovor o Juanu Vucetichu Kovacevichu, kako je glasilo ime tada novopečenog argentinskog državljanina. Caparra je autor četiriju knjiga o policijskoj povijesti La Plate, posljednju je naslovio Juan Vucetich: Junak policije provincije Buenos Aires.

„Knjiga se bavi životom i djelom Juana Vuceticha od njegova rođenja do smrti. Zainteresirao sam se za njega tijekom svoje policijske karijere, a potom produbio znanje kada sam počeo raditi u Policijskom muzeju u La Plati. Ondje sam primijetio kako zapravo nitko ništa ne zna o Vucetichu, te da se malo toga uopće zna o njegovom životu, osim toga da je rođen u Hvaru i da je dobio franjevačku naobrazbu. Opće je poznato da je Vucetich počeo istraživati papilarne linije 1891. godine, kada mu je šef policije Guillermo J. Núñez dao primjerak časopisa Znanstvena revija, koji je sadržavao rad Francisa Galtona o otiscima prstiju. Vucetich je i prije toga bio upoznat s Galtonovim istraživanjima, ali i onima Francuza Alphonsea Bertillona i drugih europskih stručnjaka koji su se bavili antropometrijom. Napustio je Bertillonovu metodu kada je uočio njezine nedostatke i stvorio vlastiti sustav klasifikacije otisaka temeljen na četiri osnovna tipa preuzeta od Galtona (luk, unutarnja petlja, vanjska petlja i krug). Njegova metoda razlikovala se od drugih po tome što je bila sustavna, matematička, praktična i univerzalno primjenjiva“, tumači Caparra.

U ljeto 2023, povodom 165. obljetnice Vučetićeva rođenja i stote obljetnice otvaranja argentinskog muzeja njemu u čast, u centru Hvara otvoren je prvi interpretacijski centar posvećen tom velikanu – Ivan Vučetić Museum of Mystery. Vlasnica kuće u čijem se prizemlju nalazi Vučetićeva je pranećakinja, koja je od početka projekta pružila svesrdnu podršku jednoj posve privatnoj ideji, reći će njezin začetnik Tonči Trbuhović. Posljednjih desetak godina bavi se ugostiteljstvom i iznajmljivanjem smještaja, a otvaranjem muzeja htio je svome gradu i zajednici dati nešto zauzvrat. 

„Nekoliko godina vrzmalo mi se po glavi kako je Ivan Vučetić jedna od najznačajnijih osoba u povijesti otoka Hvara. Ali nije bilo gradskog muzeja niti je na bilo koji način bila ispričana priča o njemu, osim što je 2014. u parku na rivi otkrivena njegova bista, djelo kipara fra Joakima Jakija Gregova, ispod koje se nalazi mozaik Otisak prsta lokalne umjetnice Tonke Alujević. Kada su dotadašnji najmoprimci izašli iz prostora u prizemlju kuće u kojoj je Vučetić nekada živio, istoga dana dogovorio sam zakup i počeo ga uređivati. Potom je krenulo prikupljanje podataka o Ivanu Vučetiću. To je bilo poprilično zahtjevno. U Hrvatskoj nismo našli gotovo ništa. Otežavajuća okolnost bila je i potres koji je pogodio Zagreb jer je postojeća dokumentacija iz Hrvatske matice iseljenika bila preseljena i nedostupna. Bila je riječ o materijalu kojega je za potrebe svoje ranije autorske izložbe o Vučetiću prikupila Ljerka Galić. Posebno sam joj zahvalan jer je neviđenom energijom iz mirovine animirala svoje bivše kolege, koji su u konačnici ipak sve to pronašli, a potrebne materijale uručila mi je naposljetku Ivana Rora.

Istovremeno smo nakon puno truda oko pronalaska mjerodavne osobe u Argentini stupili u kontakt s Policijskim muzejom provincije Buenos Aires u La Plati i povjesničarem Juanom Pablom Caparrom, koji je tada bio voditelj muzejskog arhiva i knjižnice. On je doista bio od velike pomoći. Sjećam se kako sam imao pripremljene tekstove za postav. Trebalo ih je žurno poslati na printanje na staklu jer je dizajnerica interijera zamislila da budu ispisani na taj način, a kako bi se u pozadini vidjeli kameni zidovi nekoliko stoljeća stare kuće. Uputio sam Juanu e-mail s molbom da sve provjeri još jednom, posljednji put. Odgovorio mi je da je na godišnjem odmoru s djetetom.

Usprkos tome, krenuo je u čitanje tekstova i prepravio ih do posljednjeg detalja ondje gdje je trebalo. Ispao je veliki gospodin, bez njegove pomoći ne biste vidjeli ništa od ovoga što danas imamo u muzeju. Stvarno smo radili pod pritiskom i uspjeli sve odraditi u pravom fotofinišu. U šest mjeseci uspio sam renovirati prostor i prikupiti sve potrebne podatke te sam otvorio Interpretacijski centar u istom prostoru u kojemu je Vučetić prije 150 godina sa svojim ocem popravljao bačve. Bilo je jako zahtjevno i dosta je toga bilo na mojim leđima, ali sve bih opet ponovio. U svemu mi je puno pomogla moja partnerica Marija Vučetić. Iako se preziva isto kao i velikan kojemu je posvećen muzej, nisu rodbinski povezani. Mislim da trenutačno nitko nema toliko podataka o Vučetiću u Hrvatskoj kao naš muzej i ja osobno, a sve zahvaljujući Juanu. I kada je delegacija Grada Hvara ovoga proljeća bila u Argentini, susret s njime bio je vrlo emotivan. Izmijenili smo darove. On je meni poklonio svoju biografiju o Ivanu Vučetiću, najdetaljniju dosad. Smatram da bi trebala biti prevedena na hrvatski jezik“, govori Trbuhović, dodajući da je ideja o otvaranju hvarskog muzeja postojala još prije pola stoljeća, ali sve je ostajalo mrtvo slovo na
papiru.  

Vučetić u povijesti svjetske kriminalistike 

„Možda je najbitniji izložak u postavu našeg muzeja Vučetićeva knjiga Komparativna daktiloskopija, ali riječ je o kasnijem izdanju od originala, onome iz 1951. U njoj on detaljno objašnjava kako je razvio svoju metodu. Jer nakon što je iznjedrio ideju, diljem znanstvenog svijeta bilo je dosta polemičkih tonova. Vučetića su poprilično osporavali, jako se dugo borio kako bi obranio svoju metodu. Na kraju mu je to i uspjelo“, nastavlja Tonči Trbuhović.

Vučetiću su nekoliko puta pokušali osporiti ne samo primat, uz navode da su otisci prstiju bili poznati mnogo ranije kod Kineza, već i originalnost njegova daktiloskopskog sustava. Bitno je naglasiti kako on nikada nije tvrdio da je izmislio nazive za četiri osnovna tipa otisaka, ali je s njima kombinirao na potpuno karakterističan i njemu svojstven način, apsolutno drugačiji od Galtona, inače rođaka Charlesa Darwina. Uzorke otiska prstiju Vučetić je podijelio u dvije skupine, vanjske i unutarnje, a zatim upotrijebio kombinaciju s osam znakova, četiri broja i četiri slova i na taj način dobio 1 048 576 osnovnih formula za klasifikaciju. Taj je sustav od 1891. do danas doživio niz potrebnih promjena i dopuna modernim tehnikama poput AFIS-a…

„Vučetić je poprilično nepoznat u povijesti svjetske kriminalistike. U Argentini za njega itekako znaju, pa tako i svi Argentinci koji posjete Hvar. Dok je putovao po svijetu, prije više od stoljeća, on je doista bio svjetska ličnost. Primjerice, kada je stigao u Japan, ondje je već bila prevedena njegova knjiga. U Kini je svojoj metodi poučavao kineskog premijera! Paradoksalno je da je globalno poznatiji bio tada nego danas, u doba interneta i dostupnosti svih informacija. Uvijek izmišljamo neke superheroje, a imamo stvarnu osobu koja je doista superjunak s Hvara. Jer Vučetić je razvio metodu koja je spasila tko zna koliko života. Tko zna koliko je ubojica i kriminalaca završilo u zatvoru i nije nastavilo dalje u svojem naumu. Gledajući s povijesne distance, Vučetić je promijenio tijek čovječanstva. Prije njega je metoda identifikacije bila nevjerojatno primitivna. U obzir su se uzimali visina osobe, obujam glave ili raspon ruku. To je u praksi značilo da su za počinjeni zločin mogle biti osuđene dvije osobe iste visine. Dug je put prijeđen od jedne tako nazadne metode do one koja se koristi i nakon 130 godina. Prema mom sudu to ukazuje na Vučetićevu ingenioznost“, dodaje Trbuhović.     

Tonči Trbuhović, osnivač Interpretacijskog centra Ivan Vučetić Museum of Mystery u Hvaru

Posjetitelji u razgledavanju postava

U povijesnim knjigama stoji da je Vučetić prikupljajući otiske prstiju pritvorenika iznjedrio vlastiti sustav koji je prvotno nazvao ikonofalangometrija, a kasnije daktiloskopija. Godine 1891. osnovao je Službu za identifikaciju u La Plati i uzimanjem otisaka prstiju 23 zatvorenika formirao prvi svjetski registar ikonofalangometrije (u posebnom ormaru za registraciju kartoteke pod rednim brojem 1 zaveo je 29-godišnjeg provalnika Julija Torresa). Vučetić ih je daktiloskopirao na osobnom kartonu zvanom ficha, koji se umetao u drvenu spravu s deset otvora za prste lijeve i desne ruke, tzv. daktilonom. Time je uvedeno deseteroprstno daktiloskopiranje, kao i evidentiranje kriminalaca na temelju razvrstavanja otisaka prstiju desne i lijeve ruke, te posebnih klasifikacijskih oznaka za svaki oblik crteža papilarnih linija. U prosincu iste godine Vrhovni sud u Buenos Airesu službeno priznaje rezultate koje je Vučetić postigao svojom metodom u zatvoru u La Plati, u kojem su među 645 osuđenih osoba pronađena sedmorica recidivista.

„Daktiloskopske kartice arhivirale su se prema njihovoj klasifikaciji, uključujući deset otisaka prstiju, osobne podatke i klasifikacijsku formulu. Vuceticheva metoda bila je revolucionarna zbog svoje preciznosti, brzine i znanstvenog karaktera, te je zamijenila antropometriju. Mogla se lako naučiti, te je bila vrlo ekonomična. Osporavali su je zagovornici Bertillonove metode, uključujući i njega samoga. Bertillon nikada nije u potpunosti prihvatio Vucetichev sustav, a 1913. odbio ga je primiti u Parizu na razgovor“, pojašnjava Juan Pablo Caparra.

Kako je riješen istaknut slučaj u argentinskoj kriminalističkoj
povijesti

Korijeni te nesnošljivosti prema Vučetiću sezali su do više od dva desetljeća ranije. Uz tvrdnju da su Bertillonova komplicirana antropometrijska mjerenja nepotrebna, njegovu je metodu Vučetić u potpunosti napustio nakon što je u ljeto 1892. uspio riješiti jedan od najbitnijih slučajeva u argentinskoj kriminalističkoj povijesti.

„Zločin se dogodio u gradiću Necochei. Dvoje djece pronađeno je u kući s prerezanim grlom, pokraj svoje majke Francisce Rojas, koja je imala lakšu ranu na vratu. Ona je tvrdila da je ubojica njihov susjed. Inspektor koji je stigao na mjesto zločina isprva je slijedio tu tezu, iako je optuženi sve negirao. Brojni detalji počeli su ukazivati na to da majka ubijene djece laže. Ključni dokaz bio je krvavi otisak prsta pronađen na vratima, koji je poslan na analizu kod Vuceticha u Ured za identifikaciju. Usporedbom otisaka prstiju uzetih od majke i susjeda utvrđeno je da krvavi otisak pripada Francisci Rojas. Suočena s dokazima i nakon poduže istrage, priznala je kako je ubila vlastitu djecu zbog sukoba s mužem i straha da će izgubiti skrbništvo nad njima. Bio je to prvi zločin na svijetu koji je riješen na taj način, a status Vuceticheva inovativnog daktiloskopskog sustava i međunarodno je osnažen“, opisuje Caparra, uz napomenu da je u Galtonovoj Engleskoj otisak prsta prvi put predočen na sudu u dokaznom postupku tek 1905, više od desetljeća nakon uspjeha Ivana
Vučetića.

Bista Ivana Vučetića u Hvaru

Postav Policijskog muzeja u La Plati u Argentini

„Vuceticheva metoda službeno je uvedena na nacionalnoj razini 1896. godine. Tada je u Argentini donesena odluka o osnivanju Općeg registra građana. S vremenom se počela koristiti i kod civilnog stanovništva, posebno pri izdavanju osobnih iskaznica, kao i kod vojnih knjižica svima koji su služili argentinsku vojsku. Zakon o kaznenom postupku provincije Buenos Aires iz 1906. godine prvi put uvodi daktiloskopiju. Ona je imala veliku primjenjivost i u argentinskom izbornom zakonodavstvu nakon donošenja Zakona Sáenz Peña 1912. godine, pri provjeri identiteta birača i sprečavanja izbornih prijevara. Brazil je Vucetichevu metodu usvojio 1902, godinu dana kasnije Čile i Urugvaj, a potom i cijela Južna Amerika. Pojavili su se uredi za identifikaciju u brojnim zemljama. Vucetich je između 1912. i 1913. putovao oko svijeta. Namjeravao je proučavati otiske prstiju diljem globusa i ponuditi svoj sustav svim svjetskim policijama besplatno. Želio je da to bude ostavština za cjelokupno čovječanstvo. Posjetio je Indiju, Kinu, Japan, SAD, Kubu i razne europske zemlje, također i svoj rodni Hvar posljednji put“, nabraja Juan Pablo Caparra, koji je i sam prije dva desetljeća završio Policijsku školu Juan Vucetich, a danas ondje predaje.

Kada se vratio u Argentinu, Vučetić je ostao razočaran. Nakon nasilnih prosvjeda protiv proširenja registracije otisaka prstiju, vlada je ustuknula i opozvala odluku, konfiscirala sav Vučetićev istraživački rad i zabranila mu nastavak daljnjih proučavanja. U policijskoj službi ostao je do 1917. Šest godina kasnije u La Plati je otvoren Policijski muzej Juan Vucetich, nakon što je on sam svoju bogatu znanstvenu ostavštinu darovao tamošnjem Fakultetu pravnih i društvenih znanosti. Nekoliko mjeseci prije smrti Vučetić je imenovan prvim direktorom muzeja. Umro je krajem siječnja 1925. u gradu Doloresu u provinciji Buenos Aires.

„Mnoge institucije danas nose Vucetichevo ime. Njegovi posmrtni ostaci nalaze se u panteonu Društva uzajamne pomoći policije, koja mu je za života dodijelila titulu stručnjaka za identifikaciju, ali i čin glavnog komesara. Suvremena Argentina duboko cijeni njegovo nasljeđe, smatramo ga policijskim i znanstvenim velikanom“, zaključuje Caparra.

Naši sugovornici Juan Pablo Caparra i Tonči Trbuhović prilikom posjeta delegacije Grada Hvara Argentini

Na stotu godišnjicu njegova rođenja u argentinskom Rosariju postavljena je bista Ivana Vučetića ispred tamošnjeg Daktiloskopskog policijskog odjela. Ispod nje isklesan je golem otisak njegovog desnog kažiprsta koji je uvijek ostavljao pored svog potpisa kod potpisivanja svih javnih isprava uz riječi U čast i uspomenu Juanu Vucetichu – tvorcu argentinske daktiloskopije. Uz gotovo identičan tekst Argentina je 1962. izdala i posebnu marku od 2 argentinska pesosa s Vučetićevim likom…   

Vučetićevo ime na svakoj je policijskoj kapi u Argentini

„Argentinci Vučetića dosta prisvajaju, ali ništa nije sporno kada im se spomene da je on porijeklom Hrvat. Nema tu nekog nezdravog rivalstva, kao što je to slučaj s nekim drugim povijesnim osobama kod nas. Oni ga nedvojbeno doživljavaju kao svoga. Povijesne knjige iz tog razdoblja dokazuju da je Vučetić tada bio jedna od najpoznatijih argentinskih ličnosti, koja je u to vrijeme pronijela svijetom ime nove domovine. Vučetićeva važnost za argentinsko društvo vidljiva je po tome što njegovo ime nosi i policijska akademija s desetak ispostava diljem zemlje i više od 5000 polaznika. Ono se nalazi na svakoj policijskoj kapi i uniformi“, s ponosom pripovijeda Tonči Trbuhović. 

Puno je simbolike i prekooceanskih veza u ovoj priči. Na Vučetićev rođendan u organizaciji hvarskog muzeja održan je videopoziv između Argentine i Hvara. Između ostaloga, sudjelovali su članovi njegove obitelji iz obiju zemalja. Nikad dotad nisu se čuli ni vidjeli, pa je za sve njih to bio vrlo emotivan trenutak. Možda će i oni pripomoći novoj ideji Tončija Trbuhovića, onoj o povezivanju hvarskih glazbenika i Policijskog muzeja u La Plati, u čijoj je arhivi vidio partiture glazbe koju je Vučetić skladao. Pa možda na neku sljedeću obljetnicu ili njegov rođendan Pjacom ili prvim javnim kazalištem u Europi, onime u Hvaru, budu odzvanjali taktovi Vučetićevih djela. Poznato je inače da se glazbom krenuo baviti još za života na otoku. Uostalom, cijela njegova obitelj na Hvaru bavila se glazbom, i roditelji i najbliža rodbina…

„Sada sam došao u fazu kada više ne mogu sam gurati projekt muzeja u koji sam puno uložio, i financijski. Trenutačno sam u pregovorima s Gradom i hvarskom Turističkom zajednicom da ga oni preuzmu. Koliko god moj entuzijazam na početku bio velik, kultura je teško samoodrživa. Nadam se da će ti razgovori uroditi plodom i da će projekt i dalje brendirati cijeli otok Hvar. Ima još mnogo stvari koje se mogu napraviti glede njegove prepoznatljivosti, kao i vidljivosti na području cijelog grada. Vrtićka djeca i osnovnoškolci itekako posjećuju muzej. I srednjoškolski profesori dosta dovode djecu ovamo. Reakcije su odlične, vidimo da im se tijekom obilaska postava pale lampice i budi mašta o tome da jednoga dana i oni mogu postići nešto veliko u životu. Mi se trudimo oko muzeja što više možemo. Nudimo i lasersko graviranje nakita. Uzmemo otisak prsta osobe i dok ona ode popiti kavu, ugraviramo ga na narukvicu, ogrlicu, privjesak za ključ… Lani smo razvili i igru imena Lov u gradu, usudio bih se reći jedinstvenu u Hrvatskoj po dosegnutoj razini. Uz tablet i nekoliko listova papira rješavate ubojstvo krećući se središtem Hvara. Pritom obilazite važne kulturne lokacije. Uz svaku je vezano rješavanje nekog misterija što omogućava nastavak kretanja i odlazak na sljedeću lokaciju. Igra traje sat do sat i pol. Recenzije su odlične, jako je popularna i kod mladih i kod obitelji. I ta igra, ali i slične njoj, ima puno razvojnog potencijala“, u optimističnom tonu završava
Trbuhović.

Igrali spomenutu igru ili ne, svi oni koji posjete Hvar ne mogu tik do jednog od najvećih mediteranskih trgova ne zamijetiti brončanu bistu na mramornoj bazi i natpis ispod nje – …izumitelj daktiloskopije koji je po parstu prepozna čovika. Ivana Vučetića povijest će pamtiti kao velikog hvarskog sina. Onog koji je 1914. osnivao i organizirao identifikacijsku službu jedne goleme Kine. I više nego zasluženo, njegovo ime nosi i Centar za kriminalistička vještačenja u Zagrebu.