Hommage Ljubomiru Antiću

Deseta godišnjica smrti hrvatskog povjesničara, političara, publicista, profesora i istraživača Ljubomira Antića obilježena je u Matici hrvatskoj 17. prosinca. Njegova životna priča i njegovo životno djelo ispunjeni su ljubavlju prema zavičaju, Hrvatskoj, istini i ponajviše drugim ljudima. Navedene vrijednosti prožimaju Antićev znanstveni rad od objavljivanja studentskih tekstova dok je bio student povijesti i arheologije do istraživanja hrvatske iseljeničke tematike i karijere profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Hrvatskim studijima. Nadalje, istima je prožet i njegov politički angažman koji također započinje u studentskim danima sudjelovanjem u studentskom pokretu 1971. i proživljavanjem progona jednog naraštaja i policijskog zastrašivanja. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i Skupštini Grada Zagreba, radio je u mnogim odborima i komisijama, a pisao je i za Vijenac i Hrvatsku reviju i bio je urednik Matičinih zbornika.

O Ljubomiru Antiću govorili su Mihovil Antić, Mario Jareb, Tomislav Galović i Stjepan Sučić / Snimila Jelena Gazivoda

I danas možemo čitati Antićeve tekstove u Vijencu u kojima je opisivao tadašnja aktualna politička zbivanja u Hrvatskoj. Zavidnim znanjem i pronicljivošću, njegovi komentari, usporedbe i izjave s vremenom ne gube na vrijednosti – štoviše, mnoge teme o kojima je pisao i danas terete hrvatsko društvo. Bitno obilježje njegova pisanja bila je dosljedna briga za drugoga, za njegovo dostojanstvo i osobnost, uz poštovanje ljudskih prava bez dvostrukih standarda.

Obilježavanje godišnjice moderirao je tajnik za ogranke Matice hrvatske i Antićev sin Mihovil Antić, a okupljene je uvodno pozdravio predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić. Zorić je poznavao Antića iz doba izgradnje hrvatskih demokratskih institucija, a prisjetio se razgovora koje su vodili u gostionicama nakon nedjeljnih svetih misa. Znanstveni rad Ljubomira Antića prikazao je potpredsjednik Matice hrvatske povjesničar Mario Jareb kojemu je Antić mentorirao doktorski rad, jer je otvorio put drugim istraživanjima hrvatskog iseljeništva. Pročelnik Odjela za povijest Matice hrvatske Tomislav Galović govorio je o Antiću kao svom profesoru s Filozofskog fakulteta, problemima i izazovima koji su ga ondje pratili i zbog kojih je posljedično napustio to radno mjesto. Naposljetku, član Glavnog odbora Matice hrvatske Stjepan Sučić govorio je iz osobne perspektive o studentskim danima, studentskom pokretu i političkim previranjima toga vremena koje je proživljavao zajedno s Ljubomirom Antićem.  Oni koji su ga poznavali potvrdili bi kako je Ljubo Antić bio iskreni zaljubljenik u svoj rodni kraj, Prvić Šepurinu. Često je pričao o obradi vinograda i maslinika, a svoju ljubav prema Prviću ostavio je i u nekim publikacijama. Shodno toj ljubavi prema zavičaju i Antićevu znanstvenom interesu za hrvatsko iseljeništvo, Grad Vodice i Zavičajna udruga vodičkog kraja u Zagrebu organizirali su predavanje o iseljeništvu vodičkog kraja koje je održala predsjednica udruge Tončika
Cukrov.

Tončika Cukrov zainteresirala je publiku znanjem o mnogim osobnim pričama i iskustvima iseljenika dostupnima u većinski memoarskoj građi potkrijepljenoj dokumentima i fotografijama, ali i raznim zanimljivostima. Iseljavanje je bilo potaknuto ekonomskim razlozima i počelo je u drugoj polovici 19. stoljeća, a postoje zapisi o donacijama kojima su se američki i australski Vodičani na neki način „odužili“ rodnom kraju: 1901. i 1909. godine poslane su donacije za izgradnju crkve i kapelice u vodičkom kraju.

Osim u prekooceanske zemlje, iseljenici su odlazili i u neke europske države (najviše Francusku i Belgiju), a zanimljivo je kako su u valu iseljavanja od 1919. do 1929. s muževima otišle i neke žene, dok su se pojedine djevojke odselile radi udaje. Po povratku u rodni kraj, iseljenici su izgledali drugačije od domaćih težaka, što je vidljivo po odjeći koja je bila kvalitetnija i obogaćena modnim dodacima poput šešira. Povratnici u Vodice, osim odijevanjem, ekonomsko blagostanje pokazali su i izgradnjom kuća, a između dva svjetska rata, Vodičani su odlazili i u Zagreb. 

Knjigu Šepurine u dalmatinskom tisku, koja objedinjuje Antićevu ljubav prema rodnom kraju i njegovu publicističku notu, autor je opremio vlastitim fotografijama starih „fumara“, odnosno dimnjaka. Danas ljudi koji žele obnoviti svoje kuće i dimnjake „starinskim“ načinom majstorima pokazuju upravo te fotografije. Kako je Mihovil Antić kazao: „Ljubo je imao istančan osjećaj za ono što će iz sadašnjosti biti važno u budućnosti i uvijek je prepoznavao te trenutke.“