Hommage Branimiru Donatu: matičaru, književniku i kritičaru

Odjel za književnost Matice hrvatske organizirao je 18. prosinca 2025. Hommage Branimiru Donatu, a voditeljica skupa bila je Cvijeta Pavlović. Branimir Donat zauzima posebno mjesto u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti druge polovice 20. stoljeća. Kao književni kritičar, esejist i intelektualac snažne osobnosti, Donat nije bio tek tumač književnih tekstova, nego i njihov neumorni ispitivač, a njegov rad obilježen je dosljednošću, polemičnošću i dubokom vjerom u autonomiju književnosti.

Branimir Donat pseudonim je Tvrtka Zane, skovan simboličkim i identitetskim značenjem, a njegova književna kritika proizlazi iz uvjerenja da književnost nije puki odraz društvenih okolnosti, nego prostor u kojem se provjerava istina o čovjeku, jeziku i kulturi. U tom smislu, njegova kritičarska pozicija nikada nije bila neutralna ili oportunistička. Naprotiv, Donat je jasno zauzimao stavove, svjestan da kritika bez vrijednosnog suda gubi svoju svrhu. Njegovi su tekstovi polemični, oštri, ali uvijek utemeljeni na pomnom čitanju, poznavanju književne tradicije i jasnim estetskim kriterijima.

Branimir Donat smatrao je da književnost nije puki odraz društvenih okolnosti, nego prostor u kojem se provjerava istina o čovjeku, jeziku i kulturi / Snimio Matija Habljak / PIXSELL

Desetak je govornika različitih pozadina i interesa izlagalo o Donatovu radu i načinima na koje je istinski zadužio hrvatsku književnost i kulturu u cjelini. Govorili su književnici, sveučilišni profesori i članovi obitelji, u čast čovjeku koji se svojim radom opirao represivnom, propagandnom vladanju kulturnim vrijednostima. 

Polemični ljubitelj istinske književnosti

Predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić naglasio je važnost održavanja ovakvih skupova u Matici hrvatskoj i prisjetio se Donata kao matičara i skupljača knjiga kojih je nekoliko stotina moralo stajati na stubištu do njegova stana. Borna Zane kazao je kako je Donat o Matici govorio kao o živom organizmu te da ona „nije dovoljno moderna da bi bila suvremena, ali se njezin konzervativizam temelji na shvaćanju kulture kao načina stvaranja i čuvanja duhovnih i nacionalnih vrednota koje nekoj zajednici jamče posebnost i homogenost“. Pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske Dubravka Brezak Stamać Donata je prikazala izrekom „postoje kraljevi bez zemlje, a postoje i intelektualci bez katedre“, te naglasila kako unatoč 18 mjeseci provedenih u zatvoru u Staroj Gradiški, ideja slobode vlastitog izražavanja u Donata nije jenjavala ni u onodobnom političkom sudu podobnosti sadržaja.

Akademik Miro Gavran pamti Donata kao šefa Nakladnog zavoda Matice hrvatske koji mu je 1989. objavio zbirku kratkih priča Mali neobični ljudi nakon što su ga mnogi izdavači odbili ili tražili preinake, ali pamti ga i kao polemičnog ljubitelja istinske književnosti te druželjubivog, obiteljskog čovjeka sa Šolte. Velimir Visković surađivao je s Branimirom Donatom 40 godina, pisao je o predstavljanjima njegovih knjiga, zajednički su uređivali časopis, a Donat mu je bio jedan od uzora u književnoj kritici jer, poput Krleže, nije volio tzv. „profesorštinu“ i način izražavanja sveučilišnih profesora.

Iz perspektive te „profesorštine“ o Donatovu je opusu govorio sveučilišni profesor Goran Rem, koji svoje studente nagovara na čitanje Antologije fantastične proze i slikarstva, Položaja kritike, Sovjetske kazališne avangarde i drugih Donatovih djela kao književnih osnova kojima će se uvijek vraćati.

Otkrivao je pisce koji su bili skrivani

Paula Rem nije Donata poznavala osobno, ali je vrlo dobro upoznala njegov opus istražujući noviju hrvatsku književnost te kroz Donatove osvrte, eseje i kritike približila hrvatske fantastičare. Kazala je kako je Donat o temama, koje ni danas nisu poznate široj hrvatskoj javnosti, već tada imao znanje na razinama stručnjaka.

Božidar Petrač predstavio je Donata kao nekonvencionalnu pojavu u hrvatskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća, a kratko je predstavio njegovu knjigu Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika. Napisao ju je potaknut vlastitim osjećajem za nepravde koje su pretrpjeli „nepodobni“ hrvatski pjesnici nakon Drugog svjetskog rata, opisujući u njoj „kulturocid“ književnosti pod socijalističkim režimom.

Ivan Bošković jedan je od onih koji su napisali najveći broj tekstova o Donatu, smatra kako on još uvijek nije u Hrvatskoj valjano percipiran. Govorio je o knjizi Crni dossier u kojoj autor opisuje zlokobne razmjere, posljedice i utjecaje ideološke prakse na tijekove i procese  u hrvatskoj književnosti i društvu.

Književni kritičar i aktualni savjetnik u Uredu predsjednika RH Zdravko Zima kazao je kako je Donat „otkrio čitav atlas hrvatske književnosti, otkrivajući pisce koji su bili skrivani“. Njegova se veličina krije upravo u tome što nije podilazio moćnicima, osjećajući potrebu da govori ono što svi misle.

Vinko Brešić govorio je o Donatovim autobiografijama, smatrajući ga prvakom među onima koji su pisali o avangardi, semiotici, fantastici, ali i autobiografiji. Uvidio je kako pisci koriste mnoge autobiografske elemente u pisanju te ju je prozvao književnošću nenamjernih činjenica, „atematskom književnošću“.

Podsjećamo, na obilježavanju 30. obljetnice obnove Vijenca u rujnu 2023. dugogodišnja lektorica Vijenca Saša Vagner govorila je o Donatovoj ulozi u pokretanju obnovljenog Vijenca. „Branimir Donat, rođen kao Tvrtko Zane, bio je čovjek prakse, poznavatelj ljudi, s objema nogama na zemlji, vrstan kuhar i domaćin na mnogim književnim druženjima u svom stanu, zanosan plesač, a iznad svega odličan poznavatelj prilika u hrvatskoj književnosti, i to u samoj Hrvatskoj, odnosno donedavna Jugoslaviji, i onih među hrvatskom intelektualnom emigracijom. Donatu nitko nije bio nevažan, nitko tko je mogao pridonijeti zajedničkoj kulturi, i to na praktičan, konkretan, opipljiv i nadasve trajan način – naslutio je da bi Matičine novine (ne list, ne časopis) za kulturu mogle biti baš takvo trajno mjesto i mjesto za sva hrvatska vrijedna pera. Slobodan P. Novak je pak svojom velikom energijom i iskrom pokrenuo stvar – ostalo je povijest“, istaknula je Saša Vagner.

Kratka izlaganja svih govornika bit će objedinjena i proširena u novom izdanju Matičina časopisa Kolo u čast ovome velikanu hrvatske književnosti koji nas je napustio prije 15 godina. Branimir Donat slobodu je smatrao procesom, egzistencijalnim projektom u kojemu pojedinac sudjeluje u onoj mjeri u kojoj je spreman na vlastitu žrtvu, čemu je pronicljivo doprinosio za života, a nas njegovo djelo tjera na isto.

Sugovornici su se složili da je posebno značajna Donatova uloga u afirmaciji onih autora i poetika koje su se nalazile izvan dominantnih tokova ili su bile marginalizirane zbog političkih ili ideoloških razloga. U razdoblju socijalističke Jugoslavije, kada je književno polje bilo snažno obilježeno normama podobnosti, Donat je pokazivao osjetljivost za drukčije, rubne i nekonformističke glasove. Time je njegova kritika imala i etičku dimenziju – bila je oblik otpora reduciranju književnosti na sredstvo društvene propagande.

Na skupu je istaknuto da je Donat kritiku shvaćao kao odgovornu javnu djelatnost. U vrijeme kada se autoriteti često grade na kompromisima Donat je ostao dosljedan vlastitim uvjerenjima. Upravo ta dosljednost čini ga relevantnim i danas, jer nije za sobom ostavio tek niz kritičkih tekstova, nego primjer intelektualne hrabrosti i vjernosti književnosti kao prostoru slobode. Njegovo nasljeđe podsjeća da je kritika, kada je ozbiljna i odgovorna, više od komentara – ona je čin mišljenja, oblik kulturne memorije i trajni izazov konformizmu. U tom smislu, Donat ostaje neizostavna referentna točka za razumijevanje hrvatske književnosti.