Fantastičan portret starca

Redateljica Marina Petković Liker poznata je po predstavama koje su nabijene atmosferom i bivanjem bez čvrstih narativnih linija. Za nju je kazališni čin trenutak zajedništva između izvođača, autorskog tima i publike, dijeljenja istog vremena, prostora i energije, a često i pokoje čašice pića. Po tome se ne izdvaja ni nova predstava Antologija sjećanja koja se od prosinca prošle godine izvodi u sobici koja je dio njezina podruma. Za ovu prigodu pretvorila ju je u stan jednoga starca kojega u početku promatramo poput neskrivenih voajera.

Lovro Rimac pokazao je iznimno glumačko umijeće u Antologiji sjećanja / Snimila Nina Đurđević

U tom skromnom stančiću sve je dotrajalo, ali funkcionalno, mnogi predmeti kojima smo okruženi prizivaju i naša sjećanja na djedove ili bake, pa se brzo udomaćujemo i uranjamo u svijet u kojemu se jasne granice između fikcije i stvarnosti gube. Kad smo se svi udobno smjestili, u prostoriju furiozno ulazi starac i upućuje ljutite povike, vezane za vlasništvo kuće, nekome izvana. Prvih petnaestak minuta on ne govori mnogo, tek mumlja sebi nešto u bradu, ali iz pogleda i trzaja lica mi čujemo njegove uznemirene unutrašnje misli i osjećamo dubinu samoće koja dugo vlada u njegovom životu. Lovro Rimac pomno je istražio svaki detalj kako bi što vjernije utjelovio svoje lice: njegov je pogled mrk i umoran, brada mu je isturena, leđa blago savijena, a hod otežan, ruke mu drhte, no glava ga još dobro služi te uz sjajnu masku Ive Lee Dežmar fantastično stvara sveobuhvatan portret jedne duboko osamljene i tužne osobe treće životne dobi. Žena mu je umrla, sin se odselio i on živi potpuno sam, željan društva. Zato živne čim se počne obraćati gledateljima koji sjede za stolom – glas mu postaje energičniji, čelo vedrije, pogled radosniji, hod lakši i okretniji. Kao svi dobri domaćini, nudi nas špekom i vinom i živahno nam pripovijeda anegdote iz svog života, prisjećajući se na starom, pomalo zaboravljenom, samoborskom govoru mladosti i nekadašnjih vremena. Turobni plašt kao da je našim dolaskom nestao.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi zamišlja li nas on ili smo mu stvarno došli u goste, no to nije ni toliko važno jer se ta interpretacija prepušta gledateljima. Ispitivao nas je o našim bližnjima, pripovijedao nam je viceve, pjevao stare samoborske pjesme, a sve je to činio kako bismo što dulje ostali s njim. Na taj način čvrsto se isprepletala tuga s veseljem, ponudio mu se predah od teške svakodnevice u kojoj uglavnom govori sam sa sobom jer mu se na telefon nitko ne želi javiti ili se svađa sa susjedima oko zemljišta.

Makar Lovro Rimac ne tumači sebe, sve oko njega je toliko realno, od ambijenta, mirisa juhe koja se kuha ili špeka koji se nudi, pića koje pijemo, preko istinitih priča koje slušamo, te se sve doima poput sjajnog dokumentarnog teatra koji nam želi osvijestiti život starijih ljudi blizu nas. Taj je život deset puta usporeniji od našega, zahtijeva naše strpljenje i pozornost te spremnost da ga prihvatimo. U sat vremena bivanja s ovim starcem neminovno nam se postavljaju pitanja o našim bližnjima koji žive sami, željni druženja s nama, o brzini života zbog koje često zaboravimo na njih i njihove skromne potrebe. A Marina Petković Liker uvijek nakon svojih predstava nudi i refleksiju, razgovor s umjetnicima i drugim gledateljima koji nam pomaže osvijestiti što je predstava u nama pokrenula. I to smatram izuzetno dragocjenim.

Mladoga glumca Lovru Rimca gledala sam u nekoliko predstava varaždinskoga HNK, no u tim sporednim ulogama nije došlo do izražaja njegovo iznimno glumačko umijeće. Zato ga u punome sjaju pokazuje u Antologiji sjećanja, sjajnoj predstavi koju svakako vrijedi pogledati.