Četiri života pretvorena u knjige

Na početku ove godine ne bi bilo zgorega na trenutak osvrnuti se na konac prošle, ne zbog nekih nostalgičnih pobuda – nema za to previše razloga – već stoga što su domaće tržište knjiga u posljednjim tjednima 2025. preplavila glazbena izdanja koja bi bila grijeh propustiti. U redu, možda je glagol „preplaviti“ ponešto pretjeran, ali doista ih nije bilo malo, pa ćemo se na ovome mjestu osvrnuti tek na nekoliko najimpresivnijih, izvrsno napisanih i po svemu zanimljivih; sve ostalo pitanje je afiniteta, ukusa i posebnih sklonosti.

Život natopljen šansonom

Glazba Ibrice Jusića toliko je specifična i srasla s autorovim senzibilitetom da se jednostavno voli ili ne voli – teško da postoji sredina. No ta konstatacija ne umanjuje joj „objektivnu“ vrijednost niti povlaštenu poziciju Jusića kao jedne od središnjih osobnosti domaće kantautorske scene. Sve to – Ibričin život, karijeru, poetska nagnuća i prije svega život natopljen šansonom – obuhvatio je i ukoričio bosanskohercegovački novinar i profesor književnosti Amer Tikveša u knjizi Čovjek bez kafića (Croatia Records, 2025). Riječ je o minuciozno strukturiranom i pažljivo oblikovanom biografskom štivu koje nastoji održati ravnotežu između obilja podataka i snažna emotivnog naboja, neodvojiva od Jusićeve estetike. Dakako, naslov Čovjek bez kafića (prema pjesmi iz 1980) nije odabran slučajno: slika Jusića kao samotnog trubadura koji s gitarom, vjernim psom i naramkom pjesama kormilari kroz životne nedaće unatoč svakojakim pritiscima održala se do današnjih dana. Njegove ploče, osobito rane, poput prvijenca Ibrica Jusić iz 1974. i danas pulsiraju organskom sintezom šansone, kancone, malo sevdaha i koenovskog kantautorskog folka, a sve to s jakim odjekom dubrovačkih skalina i zidina. Pjesme Mačka, Balada iz predgrađa, Dobro jutro, Margareta ili pak njegova izvedba Brelove Ne me quitte pas (Nemoj poći sad) i danas zvuče gotovo potresno i začudno u svojoj staromodnoj suvremenosti.

Osobnost bez zadrške

Ibrica Jusić i Zdenka Kovačiček rođeni su iste, 1944. godine (on u prosincu, ona u siječnju), ali to im nije jedina zajednička biografska crta: izvorišta njihovih karijera valja djelomice tražiti i na kazališnim daskama, odakle će ih glazba odvući pred mnogobrojniju publiku, ali uz stalni imperativ „ostati svoj“. Oboje su u potrazi za nadahnućem proputovali svijet. Tu, međutim, prestaju sličnosti; za razliku od Ibričina „ekstrovertnog samotnjaštva“, hrvatska (i bivša jugoslavenska) scena u Zdenki je dobila ekstrovertnu pjevačku osobnost bez zadrške, s ishodištima u američkim, većinom crnim glazbenim idiomima. „Rock je moje shvaćanje života, jazz je moja strast, a kazalište moja velika ljubav“, zapisala je, poput manifesta, na početku autobiografske knjige Slobodna kao mačka, nastale u suradnji s Anjom Tomljenović (Iris Illyrica, 2025). Dodajmo ovome i blues, soul i funk bez kojih je teško govoriti o njezinu opusu. Zdenka Kovačiček knjigu je podijelila u „četiri čina mojeg života“ – od prvih koraka u zagrebačkom kvartu Martinovka, nastupa u dječjim kazalištima i osnivanja tinejdžerskog Dua Hani, sve do „četvrtog čina“ koji je počeo povezivanjem s mladom publikom, zahvaljujući iznenadnom uspjehu njezine stare pjesme Frka u reinterpretaciji elektroničkog dua Nipplepeople. Slobodna kao mačka čita se kao kolaž impresija o vlastitome životu i glazbi – Zdenka Kovačiček piše s ushićenjem, nostalgijom i životnom radošću pomiješanom s povremenim izljevima razočaranja i povrijeđenosti (kao u onome što u knjizi naziva „slučaj Škarica“), ali sve je to dio „šire slike“, šezdesetogodišnje evolucije pred očima znatiželjne javnosti.

Lirski zapisi duše

O onome što je Lou Reed sažeo u pjesmi Growing Up in Public govori i Patti Smith u svježim memoarima Kruh anđela (Profil, 2025) u prijevodu Saše Stančina. Dakako, naivno je od autorice koja se oblikovala u epicentru njujorške kontrakulture – a ranim albumima objedinila poeziju i rock, Rimbauda i Dylana, Allena Ginsberga i Keitha Richardsa – očekivati „obično“, prizemno autobiografsko štivo. Poput njezine prve, nagradama ovjenčane „sestrinske“ autobiografije Tek djeca (Šareni dućan, 2011, u prijevodu vašeg kritičara), tako je i Kruh anđela niz duboko intimnih, lirskih „zapisa duše“ koji čitatelju otkrivaju kako se osobne traume i gubici (osobito smrt supruga Freda ‘Sonic’ Smitha) te potraga za identitetom mogu pretočiti u umjetnička djela trajne vrijednosti. Patti Smith utjelovljenje je rock and roll boemštine, jedna od beskompromisnih rock-umjetnica kakvih manjka na današnjoj sceni.

Glavom i bradom

Što se pak Franka Zappe tiče – da ga nije bilo, poslužimo se otrcanom frazom, trebalo bi ga izmisliti. Kako se njegova legendarna „uvrnutost“ odražavala na glazbu i uostalom, kako ju je doživljavao? Odgovore valja tražiti u autobiografiji Frank Zappa glavom i bradom (Sandorf, 2025, u prijevodu Ivana Sršena i Darka Milošića) – knjizi koja je neobična u najmanju ruku onoliko koliko i Zappin pristup skladanju i izvedbi. U njoj, recimo, detaljnije možete doznati u kolikoj je mjeri petnaestogodišnji Frank bio fasciniran Edgardom Varèseom, ili što doista misli o američkom konzumerizmu, konzervativcima i lažnim progresivcima, hipi supkulturi, religiji ili cenzuri, o establišmentu ili pak o tome „koliko duboko Britanci mogu zaglaviti samo kako bi prodali koncertne ulaznice“. Ali s njegovim sarkazmom i razornom kritikom svega što se kreće neizostavno je povezana raznolika glazba – ne samo avangardna, premda je upravo ona utkana u sve pore Zappine buntovne i inovativne osobnosti.

Iako je izvorno objavljena 1989. (četiri godine prije smrti), knjiga i danas pršti humorom, lucidnošću i – ne biste vjerovali – naletima zdravog razuma. Uostalom, već je na petnaestoj stranici citirao Gustavea Flauberta: „Budi običan i uredan u svom životu kako bi mogao biti silovit i originalan u svom radu.“ Zappinim riječima, što kažete na ovaj citat, ha?