Bogata hrvatska prozna godina

Stvaralački pluralizam, raznovrsnost proznih žanrova, tekstura, narativnih i stilističkih postupaka karakteristike su i 2025. godine, posljednje u prvome kvartalu 3. tisućljeća.

Škola Glorije Lujanović (OceanMore), vrlo zanimljivo strukturiran roman, podnaslovljen Poema, mozaikalni monolog napisan(a) je bez interpunkcijskih znakova, boldiranim malim slovima koja viču i upozoravaju. Škola počinje Ustavom napisanim iz prvoosobne perspektive: „U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta“, slijedi 10 članaka, a prvi je: „Nikome se ne žali. / Nitko ti neće vjerovati“, nakon čega su dvije prazne stranice i niz pjevanja do Oslobođenja. Knjiga problematizira pasivno i aktivno zlostavljanje u osnovnoj školi kojemu se autorica nije mogla suprotstaviti, a nitko joj nije vjerovao, osim nekolicine profesora. Aktivistički napisan roman pun tuge i gorčine napisan je u jednoj rečenici, jednome dahu, kao upozorenje, ali i osveta jer je preživjela i pobijedila: „I postoji ova knjiga / kao dokaz / nedokučivih / božjih planova“.

Autoreferencijalna proza

Petra Prtajin izdaje romaneskni prvijenac Samo jedna od (Naklada Ljevak), u kojemu tematizira nasilje unutar gimnazijskih, gotovo infernalnih zidova, a navodi i sociogram razreda i izvore zla vrlo hrabro, iz prvoosobne perspektive. Pokušavajući se prilagoditi, Pia se mijenja, ulazi u subverzivna društva, sve se destruktivnije ponaša, što rezultira lošim uspjehom u školi i neprijateljskim stavom prema majci. Osim izvrsnih studija skupina kojima se pokušava približiti, autorica u podtekstu vrlo dobro analizira subkulture Zagreba, društveni život mladih, različite konzumacije, odnos prema trendovima u modi, glazbi, jeziku, ali i osamljenosti i neprihvaćanju, prikazujući kružnu strukturu koja iz jednoga vodi u drugi pakao, iako joj baka govori: „Nemaš se kaj bojati kad te Bogek čuva.“

Pavao Pavličić opet nas je iznenadio memoarskom prozom, romanom Ti si ja (Lađa od vode) u kojemu kao sedamdesetogodišnjak smješten u 2016. prolaskom kroz crveni dimnjak vukovarske Ciglane dolazi u 1967, i to na svoj rođendan, 16. kolovoza. Prvi i deseti ulomak ovoga romana s elementima fantastike govoren je u diktafon, a središnja su poglavlja smještena u Vukovar u kojemu se u vremenskoj petlji susreću mlada i mislena osoba jednoga čovjeka. Ispod pitkoga se teksta nalaze začudni slojevi, a romani koje je Pavličić napisao postaju metatekstualne metafore trenutaka. U razgovoru dvaju motrišta Pajo daje Pavlu lucidarske savjete za pisanje: evokacija, alegorija, fikcija, a navodi i kako je pisanje „jednadžba s više nepoznanica. Zbilja se zapravo ne može zabilježiti, ne može se vjerno prenijeti u tekst.“

Romaneskni prvijenac Ranka Novaka, Priče iz moje davnine (Matica hrvatska) interdisciplinarna knjiga napisana rukom inženjera obuhvaća događaje između 1951. i 1976. Novak se u knjizi poigrava značenjem i smislom, prikazujući duhovito i autoironično mikropovijest svoje obitelji uronjenu u makropovijest, dijelom iz perspektive dječaka, pritom mijenjajući govore i idiolekte, s obzirom na prostore i vremena koje prikazuje. U ovu je memoarsku prozu/autorefleksivni dnevnik autor uključio intertekstualne poveznice s mnogim europskim i hrvatskim književnicima, ali i prisutnost oca, poznatoga književnika Slobodana Novaka. Roman ilustriran obiteljskim fotografijama uključuje i kulturološke posebnosti, čime se na vrlo kreativan način rekreira gotovo zaboravljeno vrijeme.

Izdavački pothvat Drage Glamuzine (V. B. Z.) objavljivanje je nedovršenoga romana Chinook, koji je Bekim Sejranović 2017. počeo pisati na norveškome (naknadno ga je preveo Mišo Grundler) i koji se bavi za Sejranovića karakterističnim temama slobode, bijega, odnosom prema ženama, potragom za identitetom, a zanimljiv je i omaž stripovskim junacima koje interpolira u tekst, posebno Kenu Parkeru. Autofikcijski smješta svog junaka u SAD, na promotivnu turneju, s postmodernističkim elementima, eskapizmom nepouzdanoga pripovjedača. U priču uključuje još jedan podtekst, knjigu na arapskome jeziku s crtežima djevojke Chinook i počinje živjeti indijansku priču. Ispreplećući svoje dvije fikcije, pokazuje se kao majstor priče i majstor jezika. Romanu su dodane dvije naknadno napisane priče, od kojih Sto trideset sati bez sna završava riječima: „To ludilo me ponovo uhvatilo i evo me pišem. Ali ne mogu više. Dosta.“

Damir Karakaš u svome nevelikome, ali moćnome, gusto napisanome romanu Sunčanik (OceanMore) iz vrlo bliske perspektive pripovijeda neobično zanimljivu, stvarnosnu i mističnu, slojevitu poetsku priču o napuštanju kuće, prostora bitka i danteovskome putovanju začudnim šumskim i inim prostorima starca i dječaka i o njihovoj potrazi za vragom. S gotovo arhetipskim, dubokim praznanjem unuk samo naizgled infantilno promatra svijet, a djed (ded) ga vodi životom, prostorima uma, na kružnome beckettovskome putu bez kraja na kojemu u očaravajućoj i promjenjivoj prirodi sreću neobične osobe na granici života i smrti. „Ako smo na zemlji, na kojem smo katu?“

Kratke priče kao zrcalo i ključ života

Spiderman (V. B. Z.) Zorana Ferića obuhvaća priče (od Noći iguane do Spidermana), nastajale u razdoblju od petnaestak godina, složene prema tematskome i poetičkome ključu, a tematski autoreferencijalni krugovi: putovanje, smrt, žena, preljub, bolest, prijateljstvo, škola, politika, književne radionice pitko su i čitljivo vođeni, slikovito i neorealistički prikazani, s književnim, filmskim i glazbenim interpolacijama, duhovito i samoironično, preispitivački, introvertirano, ferićevski smješteni u različita vremena i prostore, od grčkih iskopina i Čilea do obiteljskoga bazena od dva i po metra koji je metafora i života i smrti. „I tako je ta moja plava grobnica bila samo djelomično taj memento mori koji pomaže da lakše živim jer se u svakom trenutku mogu odlučiti za smrt“, kojom se mišlju, ali i naslovom, autor referira na olomedes briangreenei, vrstu pauka (spider) koji može puzati po površini vode i plivati kroz nju.

Potpis i druge priče (Disput) Kristine Gavran započinje kratkom pričom Potpis kojom aktualizira poziciju premijera koji vježba potpis, a na kraju mu ironično utisnu palac u ekran za ulazak strateškoga partnera u državu. Drugi dio zbirke počinje Nalivperom, u kojemu se autorica također ludički, gogoljevski poigrava (ne)komunikacijom. U svim pričama (21) stvara paletu vrlo zanimljivih karaktera koje smješta u posebna vremena i prostore, fingirajući običnosti života u kojima postoji pomak koji pripovjedački vješto razrađuje. Perspektive su muška i ženska, on i ja, a tematski slojevi raznovrsni, neki od njih i autorefleksivni: bavi se knjigom (začudna priča Čovjek na stablu), obiteljskim odnosima, kazalištem, školom, ratom, nacijama, drugim i drukčijim, odgojem (Dječji vrtić „Sparta“), psihozama, ekstremnim avanturizmom, odlascima, a zbirka završava Čistilištem u kojemu se poslije smrti brišu sve fotografije snimljene za života.

Romaneskno prožimanje prostora i vremena

Kako sam autor Robert Međurečan progovara, njegov nagrađivani roman Tako neka bude (Sandorf) smješten je u „1. stoljeće naše ere, mesijansko vrijeme koje podsjeća na današnje, vrijeme nesigurnosti i iščekivanja“. U vrlo gustome tekstu s povijesnim konotacijama autor problematizira odnos Rima i Izraela, izdajnika naroda, pobunjenika, poziciju žena u obitelji i bludnica, gradeći priču koncentrirano, postojano, intrigantno, filmski napeto, u vrlo živim dijalozima, kao i začudnim narativnim i deskriptivnim dijelovima. Fantazmagorijske slike vođene majstorskom pripovjedačkom rukom stvaraju dokumentarističku i vrlo živu realnost, involvirajući recipijente u daleko vrijeme i prostore kojima prohodi sa svojim likovima, od kojih je glavni Eleazar, preobraćenik, plaćeni lovac na glave neprijatelja sistema, a vrlo se logičnim čini autorovo opravdanje njegovih postupaka u vremenu bezvlađa, kad „ljudi besciljno tumaraju poput mrava u razorenom mravinjaku“.

U romanu Ivice Prtenjače Odeon (V. B. Z.) autor-narator se metaknjiževno i autoreferencijalno smješta u Pariz u koji dolazi kao pozvani pjesnik. Različiti prostori grada postaju prostori asocijacija iz kojih preispituje svoju motivaciju za pisanje i narativne strategije. Privatno-pjesnički kaos isprepleće se sa žamorom grada, fakcija i fikcija sve su manje razdvojene, a dualitet se prenosi i na stilogene elemente govorenoga i poetskoga diskursa, makar se spominje „klopka za čovjeka koji mnoge nade polaže u svoje pisanje“. Autor piše uvjerljivo, nježno, samoironično, duhovito, uvlačeći recipijenta u svoj magični svijet vizualiziran izbrušenim majstorskim perom kojim demitologizira Pariz dajući mu nove semantičke vrijednosti u balzacovskome pansionu, okružen paletom izvrsno karakteriziranih likova. „Bilo mi je svejedno što nemam kišobran, sasvim mi je to bilo svejedno.“

Mogao je naš izbor uključivati i druge izvrsne proze – Goran Tribuson, Zbirka otrova (Naklada Ljevak), Nebojša Lujanović, Jošuino drvo (Fraktura), Marina Šur Puhlovski, Adam (V. B. Z.), Marko Gregur, Dolinar (Naklada Ljevak), Ivana Bodrožić, Fikcija (Fraktura), Staša Aras, Suhozid (Hena com) – i ne bismo pogriješili.