Valts Čibals u điru po Galeriji Meštrović

Novi ilustrirani prikazi Meštrovićevih skulptura nastali su na poticaj više kustosice i muzejske pedagoginje Iris Marinović u okviru njezina autorskog projekta AJMO U ĐIR po Galeriji Meštrović, a osmišljeni su prvenstveno kao kartice za samovođenje koje će se koristiti u pedagoškim radionicama i interpretativnim vodstvima s mlađom publikom. Svih deset nastalih ilustracija objedinjeno je u publikaciji Muzeja Ivana Meštrovića i predstavljeno u sklopu Mediteranskog festivala knjige u Splitu krajem rujna ove godine, dok su u formatu plakata bile izložene i na ulazu u festival, u predvorju Športskog centra Gripe.

Ilustracije Valtsa Čibalsa inspirirane Meštrovićevim skulpturama – Žena u molitvi (1917.)

Iako je samo predstavljanje ove publikacije privuklo nešto skromniji broj sudionika, izložba je tijekom trajanja festivala kontinuirano izazivala interes posjetitelja svih uzrasta. Promatrajući reakcije prolaznika, bilo je jasno da ilustracije uspijevaju prekinuti njihovu pasivnost i probuditi radoznalost – mnogi bi zastali, promatrali radove i često ih fotografirali. Važnost ovog projekta leži upravo u tome: u vizualima koji privlače poglede, bude znatiželju i potiču komunikaciju između Meštrovićevih skulptura i novih promatrača, ali i između stvarnog prostora muzeja i imaginarnih svjetova koje ilustracije dočaravaju.

Stari poznanici

Za razliku od impozantnih izložbenih prostora Muzeja Ivana Meštrovića koji mogu odati dojam ekskluzivnosti – kako mi otkrivaju razgovori s poznanicima, pa čak i s mlađim koleg(ic)ama iz svijeta umjetnosti – ove ilustracije otvaraju prostor za susret s Meštrovićevim skulpturama u sasvim drugačijem svjetlu. Meštrovićevi protagonisti ovdje su se našli u svakodnevnim situacijama s kojima se lako možemo poistovjetiti, poput umornog Krista koji je sa slušalicama u ušima odspavao tijekom vožnje u autobusu (Glava Krista, 1913) i majke koja svoje svakodnevne frustracije i negativne emocije napokon ispušta kroz glasni vrisak (U očaju, 1927), ili pak u nadrealnim prikazima koji se poigravaju s formalnim elementima skulptura. U slučaju Žene u molitvi (1917), primjerice, njezini su elegantni prsti, karakteristični za to razdoblje Meštrovićeva stvaralaštva, izduženi do beskraja i zapleteni u klupko koje se širi oko nje, dok se namjerno nedovršena ruka Vesele mladosti (1946) nastavlja unedogled, u labirint koji je potpuno obavija.

Govoreći o svojim ilustracijama, Valts Čibals ističe da mu je nit vodilja u njihovu stvaranju bila emocija ili asocijacija koju je povezao s odabranim djelom, što objašnjava dojam njihove neopterećenosti faktografskim pristupom. Ovakav alternativni pristup predstavljanju skulptura te grafički izričaj ilustracija svjesno je suprotstavljen monumentalnosti Meštrovićevih djela i tako funkcionira kao most prema novim generacijama i publici koja možda inače ne bi zakoračila u muzejski prostor posvećen ovom umjetniku.

Mojsije (1915.) – stražnja strana i ilustracija

Ivan Meštrović - ilustracija kartice

Nov i uzbudljiv način komunikacije

Autorica projekta Iris Marinović o poticaju za njegovo iniciranje govori: „Kroz svakodnevni rad s posjetiteljima, kako s djecom tako i s odraslima, tijekom godina u našem muzeju susrećem se s raznim pitanjima o Meštroviću. Prirodna znatiželja potiče nas da istražujemo kakav je čovjek bio, što ga je inspiriralo na stvaranje toliko umjetničkih djela, koliko je radio, gdje je sve živio i slično. Slijedom toga, javila se ideja o drugačijoj komunikaciji s mlađom publikom, koja je inače teško dohvatljiva skupina unutar muzeja. Kartice su zamišljene kao dvojaka interpretacija Meštrovića i njegove umjetnosti: s jedne strane nalazi se klasična fotografija stvarne Meštrovićeve skulpture popraćena pomno biranim citatom iz literature, kako samog Meštrovića, tako i članova obitelji te likovnih kritičara, dok su s druge strane ilustracije iste skulpture u gotovo stripovskoj formi koje pružaju nov i uzbudljiv način komunikacije blizak upravo mladima.“

Ruža Meštrović (1915.) - ilustracija

Pažljivim odabirom citata, kako navodi Iris Marinović, publici se pruža izravan uvid u Meštrovićevu inspiraciju i viđenje njegove umjetnosti kroz oči njegovih suvremenika. Ovdje se ne koriste uobičajeni retrospektivni interpretativni tekstovi koji bi umjetnikovo djelo objašnjavali iz današnje perspektive, već autentična promišljanja i svjedočanstva iz njegova vremena. U citatima preuzetima iz Meštrovićevih tekstova objavljenih u knjigama Vatra i opekline (1998) te Michelangelo – esej umjetnika o umjetniku (2010), kao i iz pisama koja je razmjenjivao s Ivom Tartagliom, umjetnik sam progovara o vlastitim nadahnućima i razlozima za odabir motiva skulptura. Ostatak tekstova na karticama prenosi komentare njegove druge supruge Olge i kćeri Marice, čiji glasovi pružaju uvid u umjetnikov rad iz intimnije perspektive, te stručna zapažanja Meštrovićevih biografa Duška Kečkemeta i Jamesa Bonea. Ovi citati ne služe nužno edukativnoj svrsi, nego djeluju kao poziv na dublje istraživanje Meštrovićeva opusa.

Umjetničko djelo kao nedovršen čin

Uz navedeno, svježina koju donosi ovaj projekt dodatno je istaknuta time što Čibalsove ilustracije funkcioniraju više kao reinterpretacije nego kao klasične interpretacije. Od njih ne možemo očekivati isto što i od interpretativnih vizuala koje često susrećemo u muzejskim ili galerijskim postavima i koji dosljedno prikazuju određeni povijesni fenomen ili, primjerice, proces nastanka nekog djela. Ne, ovim se ilustracijama ne pokušava isključivo objasniti, protumačiti ili predstaviti Meštrovićevu skulpturu, nego stvoriti uvjete da se ona nanovo iskusi i ponovno aktualizira. Ovdje je riječ o tome da se već poznata umjetnička djela prikažu iz potpuno nove perspektive i tako učine vidljivima onima kojima su do sada bila neprimjetna. Na ovaj se način, kako to objašnjava povjesničarka umjetnosti Cristina Baldacci u svom eseju Re-Presenting Art History: An Unfinished Process (2022), može pokazati da povijest i baština nisu dovršen čin, nego su otvorene neprestanim reinterpretacijama koje odražavaju suvremene vrijednosti, ideje i potrebe zajednice.

Inovativnost ilustracija ovog autora proizlazi, dakako, ponajviše iz njegove izdvojenosti iz lokalnog kulturnog konteksta. Taj odmak omogućio mu je da Meštrovićeve skulpture sagleda izvan ustaljenih obrazaca i preobrazi ih u protagoniste vlastitih vizualnih narativa, oslobođen potrebe za pukim odražavanjem njihova činjeničnog stanja. Meštrovićeva ostavština pritom ne gubi svoju veličinu ni značenje – naprotiv, kroz ovakve reinterpretacije ona dobiva nov život. Time se nastavlja vizija koju je sam Meštrović započeo kada je 1952. godine darovao svoje posjede i skulpture hrvatskome narodu, u nadi da će njegova umjetnost ostati trajno dostupna i pristupačna generacijama koje dolaze.

Primjer ovog projekta zapravo ilustrira šire načelo: u svijetu koji se razvija i mijenja tolikom brzinom da ga jedva uspijevamo pratiti, nužno je tražiti nove načine na koje ćemo našu kulturnu baštinu ponovno učiniti relevantnom. Baština je uvijek ista u svojoj materijalnoj osnovi, no ona oživljava tek kroz načine posredovanja koji je približavaju publici, a osobito mlađim generacijama. Zbog toga ne treba strahovati od eksperimentiranja i novih pristupa, jer upravo eksperiment, inovacija i fleksibilnost u interpretaciji omogućuju da muzeji budu živa mjesta susreta i dijaloga, a ne tek čuvari prošlosti.